Nije sve onako kako se čini

Nije sve onako kako se čini

Što danas „mali“ čovjek može u velikom globaliziranom svijetu? Što može promijeniti, što može učiniti u svijetu u kojemu vladaju goleme korporacije i masovni mediji, u kojemu novac caruje i interesi moćnih elita? Je li tom malom čovjeku prepušten njegov mali prostor slobode, njegova niša u međumrežnom virtualnom svemiru kao privid da može blogerskim i fejsovskim entuzijazmom mijenjati stvari?

U slobodu se svi zaklinju, svatko je osjetljiv na vlastita prava i njihovu i najmanju ugrozu, no koliko smo zaista slobodni i koliko su nam pripadajuća prava realno ostvariva u globalnom ambijentu? Sloboda je vrlo fluidna. Lokalno se možemo boriti sa zadrtom administracijom ili korumpiranim političarima, možemo još vjerovati u neke mehanizme demokracije i pravnog sustava, ali na širem planu uvijek je to borba Davida protiv Golijata, i na žalost, Golijati našeg vremena rijetko se mogu srušiti praćkom.

Suprotstaviti se samovolji, nepravdi, monopolizmu i izrabljivanju ljudi od strane velikih banaka ili kompanija, znači riskirati da dođete u poziciju ćaknutog viteza od Manche, Don Quijotea koji na svom Rocinanteu juriša na vjetrenjače. U današnjem svijetu građanima manja opasnost prijeti od loših, nesposobnih ili autokratskih vlasti, a veća od velikih sofisticiranih, grabežljivih financijskih sustava, posebno od banaka i svjetskih milijunaša soroševskog tipa koji kontroliraju monetarne tokove, umjetno izazivaju svjetske ekonomske krize, manipuliraju burzama, cijenama energenata i hrane.

Njihova pozicija je zaštićena jednim vrlo apsurdnim efektom: naime, „suvišak“ slobode, stvorio je njezin manjak. Kako je to moguće? Dok su oni osiguravali kontrolu nad svjetskim financijama, Vladama i glavnim medijima, „malom“ čovjeku su prepuštali njegov privid demokracije, tako da mu je dopušteno govoriti u ograničenom prostoru, ali ako mu moćnici ne daju pristup u „mainstream“, njegov glas se daleko ne čuje.

Što sa slobodom koja se ne može koristiti? Netko će reći, internet je neograničen prostor i tu se može puno toga masovno raširiti u vrlo kratkom vremenu. To je točno, no ima jedna druga kvaka, a to je informativno zasićenje prostora. Tzv. teorije urote postale su zaseban i vrlo obiman žanr u blogerskom svijetu.

Na stotine takvih teorija izbacuje se samo o jednoj temi, mnoštvo kontroverznih informacija, od istinitih do fantastičnih. Često se događa da u tipičnom modelu teorije urote samo jedna fantastična izmišljotina kompromitira niz točnih informacija.

Konzument takvih teorija ima dva glavna moguća pristupa: ili će ih upijati kao spužva i postati virtualni fanatik, njihov nekritički zagovornik, opsjednut njihovim tezama, ili će ostati na kritičkoj distanci, svjestan da u svemu tomu ima istine, ali ju je teško do kraja razlučiti.

Teško je ponekad razlučiti i što je paranoja, strah, a što realna opasnost. U svemu tomu mogu se snaći jedino stručnjaci, ljudi koji se ozbiljno bave određenim područjem. „Mali“ čovjek je zasut mnoštvom informacija, zasićen raznim pričama i teorijama, o njima slobodno piše i govori u svom virtualnom getu, ali koji je stvarni doseg njegove slobode? Što može sa svim tim informacijama? Čemu mu služe? Što može promijeniti svojim slobodnom govorom u virtualnom svijetu? Ne kažem da je i to loše, ali često puta je internet tek ispušni ventil za svojevrsnu getoizaciju i izolaciju.

Istina nije zabranjena nego je zagušena, zamagljena, ili bačena u zamućenu vodu. To je kao da u bari tražite izgubljeni biser. Sloboda je, dakle, uvjetno rečeno neograničena, a zapravo je vrlo ograničena globalnim odnosima moći.

Osim toga, u virtualnom svijetu i na fejsu i svugdje gdje se pojavljujete pod jačom ste prismotrom nego bilo gdje drugdje. Informativna zasićenost stvara konfuziju i zameće tragove stvarnim nečasnim urotničkim nakanama. Naime, ako je skupina bogatih i moćnih ljudi dogovorila svjetsku Vladu u sjeni, onda se radi o urotništvu, o ortaštvu u pothvatu koji pod neonskim svjetlom reklame lažnoga humanizma želi provesti svoje ideje o kontroli čovječanstva.

Sredstva moći su danas takva da je sve to moguće. Opsesija za vladanjem svijetom je stara koliko i ljudski rod. Zašto bi današnji trenutak bio iznimka? No, bilo kakav govor o takvoj temi vrlo brzo sklizne u žanr fantastike koja nadražuje maštu čitatelja. Podsvijest većine ljudi nakon nekog vremena i svaki istinit, stvaran govor o određenoj temi počne doživljavati kao svojevrsnu literarizaciju. Odnosno, teorije urote su postale priče koje se isprva shvaćaju kao stvarne, a onda se u njih vjeruje kao što bi povjerovali da je Indiana Jones stvarno pronašao Sveti Gral.

Dali su nam da se igramo u virtualnom kutu i da govorimo, brbljamo što nas volja, možemo ih i psovati i vikati im da su razbojnici i zločinci, njih se to ništa ne dotiče, niti bitno utječe na njihove poslove. Ako netko pusti u opticaj istinu o njihovim planovima, oni imaju mnoštvo provokatora ili korisnih budala koje će istoga časa svojim pričama amortizirati vašu priču. Ne treba je osporiti, nego je samo gurnuti u kontekst čudačkih analiza, obezličiti je u moru sličnih teorija koje ne diraju nikoga osim strasne čitatelje koji ih gutaju kao SF literaturu. Sa slobodom je teško izići na kraj. Istinska sloboda je tamo gdje je mudrost, razboritost i duhovna nenavezanost. A gdje je mudrost, tu je i Bog. Nije sve onako kako se čini.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp