Ne treba ti prigoda da nekoga nazoveš i pitaš kako je. Ne treba ti prigoda da se stvoriš pred nečijim vratima i doneseš cvijeće.

Bombonijeru. Neki drugi dar. Vrijeme nam svima brzo prođe. I sve nestane za tren. Ljudi brzo ostare. Stvari propadnu. I više ih nema. I danas ti se možda čini kako imaš puno vremena. Ali nemaš. Nitko nema puno vremena. Kako godine budu prolazile, počet ćeš shvaćati kolike si stvari propustio, od koliko iskustava bježao, kojih si se stvari bezveze bojao.

Kako je to u životu čudno! Ono što imaš, počinješ cijeniti tek onda kada to isto počinješ malo po malo gubiti. Koliko je samo našeg dragocjenog vremena provedeno u lutanju. Zamisli. Užurbano okrećeš stranice knjige života u želji da nađeš nešto zanimljivo, a na kraju shvatiš da se ne možeš vratiti natrag.

Prolaziš kroz ovaj svijet bez saznanja da je voljeti u biti jedino što vrijedi i što ostaje. Kako god bilo, ne treba ti prigoda da nekoga nazoveš i pitaš kako je. Zapamti, danas je pravo vrijeme za to. Uvijek je pravo vrijeme za to da nekome pokažemo da nam je stalo. Predivan je osjećaj uljepšati nekome dan svojom humanom gestom.