Prema Jungu svaka osoba posjeduje personu i sjenu. Persona predstavlja dio ličnosti koji je javan, koji prikazujemo drugima i koji nam koristi. Persona se često vezuje uz “maske” koje stavljamo u različitim situacijama.

S druge strane, sjena predstavlja mračan, potisnut i neistražen dio ličnosti. Kako bi osoba doživjela psihološki rast i integraciju, odnosno individualizaciju, prema Jungu, nužno je spoznati sjenu, sve ono što potiskujemo i odbijamo priznati kod sebe.

Kako se tu često radi o mračnim dijelovima ličnosti, Jung upozorava da upoznavanje sjene nosi i rizik da upravo ona preuzme svjesni dio osobe, te tako postane lošija verzija sebe.

No, unatoč tome, asimilacija svojih najmračnijih dijelova nužna je za rast, pri čemu je važno imati svijest o sjeni, ali se ne identificira s njom. Prema Jungu bez istraživanja sjene nema integracije i promjene nužne za osobni rast.

Maska je najčešće nesvjesni obrambeni stav koji gradimo još u djetinjstvu i, kao takva, stoji nam na putu do kvalitetnih odnosa i ispunjenog života i zato bismo trebali raditi na njezinom prepoznavanju i otklanjanju zauvijek.

Svatko od nas odrastao je u vrlo specifičnim životnim uvjetima. Jedinstvena mama i jedinstven tata stvorili su, dakako, jedinstveno dijete. Ali, usprkos našoj posebnoj unikatnosti, u tajnim odajama naše psihe, u složenim uzorcima našeg emocionalnog djelovanja, postoje obrasci, uloge, maske koje su kod mnogih, manje više, slične. Ti lažni slojevi identiteta održavaju nas na površini stvarnosti, u automatizmu svakodnevice i u tipovima odnosa koji se ponavljaju i usprkos neprestanoj izmjeni likova, čini nam se kao da se u filmu zvanom život, neprestano vrti ista priča.

Kad nemamo kvalitetan odnos sa samim sobom, sa svojim osjećajima, tijelom i mislima, takav kontakt ne možemo održavati ni s drugima. Kada smo previše zaokupljeni unutarnjim burama i olujama ili predugim zatišjima, naša životna energija uvlači se prema unutra, zapetljava se u mentalne mreže i emocionalne uzorke koji nas odvajaju od vanjskog svijeta.

Maske mogu biti različite: uvijek nasmiješene, hladne, zabrinute, patetične, dubokoumne, bezbrižne … Kako se taj nesretni, izgubljeni ili jadan sloj naše osobnosti ne bi pokazao pred drugima, kako se ne bismo osjećali izloženima i ranjivima, imamo potrebu dobro ga sakriti, kako pred tuđim pogledima, tako i pred nama samima.

Taj štit, to pokrivalo, ta uloga koju nosimo kako bismo ostavili određeni dojam i sakrili svoje pravo ja, svojevrsna je maska koju možemo slobodno pokazati, jer ona nije toliko povrediva. Što je dulje nosimo, ona je tvrđa. Može biti kamena, gruba, ledena, bezbrižna, nakićena, sjajna. Može biti stalno nasmiješena i puna pažnje, snažna i nadmoćna, besprijekorno mirna i nedodirljiva. Pružajući tako malo svoje autentične osobnosti, riskiramo malo, ali samim time i dobivamo malo.

U životu pod maskom, energija se troši na održavanje lažnog ja, zbog čega autentičan i svjež doživljaj stvarnosti sve više kopni. Zapravo, bilo bi lako kad bi maska bila nešto što navlačimo svjesno, jer bismo je tada i svjesno mogli skinuti.

Ali, zašto bismo svjesno navlačili na sebe nešto što nas sputava u doživljaju života?!

Maske se grade iz nesvjesnih obrana koje najčešće potječu iz djetinjstva. A, što se krije ispod maski? Kakva god bila, ona karnevalska ili ona lopovska, maska uvijek prikriva ono što ne želimo da se vidi. U našem slučaju maska je tu da nas štiti. Stvorena je kao obrana od boli, frustracije, zanemarivanja.

Vrlo nas je malo koji smo odrasli u savršeno zdravim obiteljskim uvjetima u kojima smo se osjećali vrijednima ljubavi samim time što postojimo. Većina nas dobivala je roditeljsku pozornost i ljubav koji su bili uvjetovani određenim ponašanjem što znači da smo se osjećali prihvaćenima i voljenima kada smo bili “dobri i poslušni”, a ono što je svatko od nas zapravo želio i trebao bila je bezuvjetna ljubav.

Na primjer, ako je dijete tužno i zbog suza ga se ne posramljuje i ne ignorira, ono dobiva poruku da je i u svojoj slabosti voljeno i prihvaćeno i na taj način stječe zdrav temelj za izražavanje tuge i boli u budućnosti, jer realno gledano, život nije uvijek bajka. Povremeno, a ponekad i vrlo često, bolan je i frustrirajući, a kada se psihička energija ne troši na održavanje maske, već je čovjek u stanju priznati i suočiti se i s vlastitom slabošću, onda puno lakše rješava frustrirajuće i bolne životne situacije.

“Ranjeno dijete” u odraslom čovjeku tijekom života teži dobivanju ljubavi na način na koji ju je naučilo dobivati u djetinjstvu – poslušnošću, pristojnošću, kontroliranjem, hrabrošću itd. Ta rana plodno je tlo za rast gorkih plodova života, plodno je tlo za rast maski. Ispod maske kriju se fragmenti dječje psihe kao što su agresija, egoizam, taština i sve one emocije koje nose negativan predznak.

Ispod maske krije se loš, neprihvaćeni, odbačeni “ja”. Taj “loš ja” upakiran je u omotač sačinjen od srama/stida koji stvara dodatnu tjeskobu i pritisak, a maska je ta koja stoji između naše ranjivosti i drugih ljudi i ona, kao takva, sprječava bliskost, kako s drugima, tako i sa samim sobom.

Puno je različitih načina na koje se maske reflektiraju na svakodnevni život, na odabir partnera i prijatelja, a dok padaju, dok se tope, često se puno toga u životu mijenja. Neki ljudi odu, neki novi dođu, mnogo toga se razbistri i dugogodišnji problemi odjednom postaju rješivi. Bude se kreativne sposobnosti djeteta u nama koje u život odraslog čovjeka unose spontanost, neposrednost i lakoću. Život postaje zanimljiviji, a odnosi iskreniji.

Psiholozi se slažu da je potrebno osvijestiti “ranjeno dijete” u sebi, pitajući se – “Ponašam li se onako kako se osjećam?” Kada nam se javi loš osjećaj, pokušajmo se prisjetiti – je li sličnih osjećaja bilo u djetinjstvu i pokušajmo povezati dinamiku obiteljskih odnosa i problematičnih odnosa koji nam se događaju sada i svjesno odustanimo od ponašanja koja podržavaju masku.

Na primjer – kod maske moći, u nekim situacijama potrebno je pokazati slabost.

Kod maske dobrote – potrebno je prestati neprestano udovoljavati drugima.

Promatrajući kroz prizmu psihologije, maske su i u suvremenom društvu očuvale svoju prvobitnu funkciju, a to su svakako obrana i zaštita.

Nosimo li maske stalno, vrlo lako ćemo se naći na skliskom terenu koji će nas odvesti do gubljenja pojma o sebi i odgovornosti prema sebi i drugima, a to nikako nije dobro za čovjekovo psihičko zdravlje. Nesigurnost je osjećaj s kojim se svatko u životu susreo i zbog čega smo se u određenim životnim situacijama morali pretvarati kao da smo netko drugi.

Međutim, struka se slaže s jednim, a to je da su maske odraz manjka svijesti o sebi i ako u odrasloj životnoj dobi ne poznajemo drukčiji život doli s njima, razgovor i savjetovanje sa stručnjacima neće biti naodmet.

Da malo pojasnimo… Nošenje maski uobičajena je ljudska pojava i nije povezana s društvenim događanjima. Ljudi se svakodnevno susreću s različitim pritiscima i svaki dan izazov je na svoj način.

Potreba svakog čovjeka da se dopadne, da ostavi dobar dojam i da bude prihvaćen bazična je potreba za sigurnošću, za pripadanjem. To znači da se svatko od nas, gotovo instinktivno, želi osjećati sigurno na način da bude prihvaćen. Zbog toga smo i spremni prikazati se u svjetlu koje je “malo pojačano”, odnosno činimo sve kako bismo prikrili svoje nedostatke. To je jednostavno u ljudskoj prirodi.

Maska se počinje stvarati u djetinjstvu kao reakcija na vjerovanje da, takvi kakvi jesmo, nismo vrijedni ljubavi. Odrastanjem zaboravljamo našu istinsku ličnost i poistovjećujemo se s maskom koja je stvorena da bismo iza nje sakrili povrijeđeno ili ranjeno dijete koje još uvijek živi u nama. Stavljajući masku između naše ranjivosti i drugih ljudi, sprječavamo bliskost s drugima i negiramo sebe. Maska je kreirana da bismo izbjegli odbacivanje i bol i dobili ljubav, a u odrasloj dobi ponovno kreira traumu iz djetinjstva, ali sada odgovornost za to prebacujemo na druge.

Nadam se da je sada malo jasnije da “maske” imaju puno dublju konotaciju od “onoga što se danas događa”. One su čista psihologija ljudskog bića.