Dorta Jagić – Institucija sviđanja, nasviđavanja i odsviđavanja iliti – Sviđam se, dakle postojim

Dorta Jagić – Institucija sviđanja, nasviđavanja i odsviđavanja iliti – Sviđam se, dakle postojim

“Sviđa mi se. “ “Ne sviđa mi se.” Dođu tako samotni dani kad dobiješ neku upalu mozga pa ti postanu važni uskobečeni palci i izostanak istih. Komentari. Pa se ne prepoznaješ.

Naime, jednom mi je osoba koju jako cijenim napisala da joj se ne sviđa moj, meni se činilo, nevažni status. Nije mi bilo drago, pa mi onda nije bilo drago što mi nije drago.

Osjetila sam se kao tratinčica kojoj curica kida udove u igri “voli me, ne voli me.” Oh, to glupo sviđanje i strepnje nad tumačenjima. Hoće li poštena inteligencija znati što je pjesnik htio reći? Opaziti ironiju, bolu i hiperbolu, sataru i satiru, drinu i vedrinu iza prvoga sloja?

A ovdje je zeznuta apsolutistička vladavina jednostavnog binarnoga zakona sviđanja i nesviđanja, naglašenija nego u “živom” životu. Oš-neš ovdje u digitalnom svijetu na ulazu dobiješ tattoo “sviđam se, dakle postojim” i sve se to sa statusima odvija na uskom terenu dopadnoga i nedopadnoga.

Objaviš neku zaumnu blentariju ili pokušaj analize neke slike s ulice, iščašene situacije pa i lirskoga fragmenta i istog trena kreće masovno nevidljivo glasanje sviđ-ne sviđ. Pri tom – mjereno u palcima – gubiš ili dobijaš, ne samo ugled, već i simpatije u sekundama. A da bi se okrijepili od odbačenosti krećemo oko sedam navečer, u ‘prajm tajmu’, zalijevati plodne njive plavih palčeva. Nešto će valjda rodit…

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp