Marina Papec – Što nas to vodi do divnog života iznutra i izvana?

Marina Papec – Što nas to vodi do divnog života iznutra i izvana?

Upitajmo se – što nas to vodi do točke kada se osjećamo ispunjeno, zadovoljno, ostvareno te možemo iz osobnog mira drugome prenijeti to iskustvo?

Posljednjih mi je dana pristiglo nekoliko vaših pitanja na koja nisam uvijek u mogućnosti odgovoriti pojedinačno, a sva su u sebi imala zajedničku nit – kako postići to stanje zadovoljstva i ostvarenosti na nama važnim poljima u životu? Jesmo li tome dorasli? Ako nismo, zašto je tomu tako? Može li se to uopće postići?

Očigledno je nešto pomalo zgusnuto u eteru što nas navodi na propitkivanja i pojačano bavljenje ovom temom. Iako svakodnevno napišem kraći ili duži osvrt povezan sa smislenim i ispunjenim iskustvom Života, bilo da se zadržim na ljudskom iskustvu ili zađem dublje, u spirit, napisat ću o ovom članku najkraći mogući osvrt na ovo (koji po običaju neće biti kratak jer je to kod ovih tema nemoguće) i to što je više moguće na ljudski, plastičan način kako bi bilo što razumljivije našem ljudskom obliku.

Pritom kao i uvijek polazim od svog najvećeg autoriteta – iskustva. Dobar život koji odiše ispunjenjem, radošću, entuzijazmom te svime onime što pripada tom iskustvu, poput drugih ljudi koji čine naš najbliži, a potom i širi krug, navika, iskustava, događaja, doživljaja i drugo, kao što sam mnogo puta rekla, postoji i nije iluzija kako se ponekad može činiti našem umu, i to obično onda ako smo zaglavili u nekom od izazova ili uvjerenja i ne vidimo širu sliku.

I ne samo da takav život postoji, već i postoji put do njega. Neću se sada osvrtati na to je li taj put ili nije rezerviran za svakoga i ulaziti u dublje analize. Za sada neka ostane na tome da put postoji. No, da bismo zakoračili na njega, potrebno je spoznati više stvari. Isto tako, potrebno je biti svjestan da taj put nije rezultat sreće u smislu dobitka na lotu iako ponovno našem dovitljivom umu to može tako djelovati.

Nekome mogu okolnosti putem biti manje ili više naklonjene (što opet ima svoju pozadinu u spiritualno-energetskom smislu, ali u ovom ću se tekstu najmanje moguće sada držati tog dijela radi postizanja veće jasnoće), no taj put i ishod puta nisu stvar puke slučajnosti, već duboke predanosti i poznavanja prirode samog života.

Svjesnost i zrelost idu ruku pod ruku s ispunjenim, smislenim životom. Iako se ova dva termina obično definiraju svaki za sebe, u svojoj su osnovi vrlo slični, a mogu se i pretapati. Rekla bih kako svjesnost snažno utječe na sazrijevanje, a opet ostavlja onaj prostor za igru, neposrednost, spontanost, radost i divljenje. Zrelost potom produbljuje svjesnost. I tako se neprestano nadopunjavaju.

Problem oko shvaćanja termina zrelosti dolazi iz raznih vanjskih tumačenja kada se zrelost definira vrlo površno – najčešće u kontekstu fizičkog odrastanja i preuzimanja obveza odraslih ljudi na sebe: posla i zasnivanja obitelji. No, zrelost gotovo pa uopće nema veze s ovime iako naravno ne isključuje te pojave.

Zrelost je prije svega osobina unutarnjeg bića. Polazi od poznavanja samog sebe, svojih emocija, čežnji, radnji, reakcija, navika te posjeduje sposobnost razlučivanja. Kada u sebi imamo sposobnost razlučivanja što je važno, a što nevažno, što površno, a što duboko, što nas uistinu podiže u svijesti, a što spušta, koja iskustva nas vode do jasnoće, a koja nam stvaraju duboku, unutarnju prazninu i drugo, mi dobivamo prirodnu navigaciju na putu prema ispunjenom životu.

Ona je u ovom slučaju produkt zrelosti. Nezrelost je poput nečega što je tek u razvoju. Nije to samo po sebi nimalo loše i dio je puta, ali je potrebno biti toga svjestan. Samo svijest o tome da su neki dijelovi nas nezreli, može ih zacijeliti i učiniti cjelovitima. U protivnom ćemo neprestano nailaziti na iste prepreke, doživljavati nove frustracije i misliti kako je ispunjen život utopija.

Zrelost zahtijeva i poravnavanje našeg uma i emocija. Da bismo došli na taj nivo, a koji je etapa prema životu kakav vrijedi živjeti, trebamo znati što je to nezrelo ili nesvjesno.

Ako to ne prepoznajemo ili ako nezrelost pripisujemo nepromjenjivim crtama naše ličnosti, tada ćemo vrlo teško, gotovo nikako izići na novu etapu puta i dostići taj divni život za kojim stremimo.

Nezrelost je često vezana uz nedosljednost ili nepostojanost, a onda i, što može zvučati pardoksalno, orijentiranost samo k cilju (želimo nešto pod svaku cijenu i to nam stvara frustraciju ako je tog trena neostvarivo).

Dakle, ako nam nedostaje fokus i stalno skačemo iz jedne aktivnosti u drugu, iz odnosa u odnos, iz iskustva u iskustvo, mijenjamo često mišljenje, ideju, itd., rađa se jedna raspršenost u umu koja dovodi do nedosljednosti. Nedosljednost nas čini nepouzdanima, i prema samom sebi i prema drugima, stvara nam promjene raspoloženja koje tada često variraju između euforije i melankolije, motivacije i potpune bezvoljnosti, toga da sebe ili drugoga čas idealiziramo, a potom obezvređujemo i slično.

Tada ne upravlja nama naša svijest i mudrost, nego nešto nalik impulsu nad čime vjerujemo da nemamo nadzor jer je taj impuls često jači od unutarnje volje koju ne vidimo i ne osjećamo pod krinkom nezrelosti.

Ponekad prolazak mnogo puta kroz iskustva nezrelosti može aktivirati okidač sazrijevanja. No, hoće li se to dogoditi i kada ili neće, mi zapravo ne možemo znati. Zato neki tinejđeri primjerice, nakon nekoliko epizoda nezrelih iskustava nauče iz njih lekciju i prijeđu na novu etapu puta. No, neki ni nakon mnogo epizoda ne osvijeste o čemu se radi, a veliki broj ljudi nažalost ni cijelog života.

Svijest nam pomaže u tome da shvatimo kako ne trebamo toliko puta lupiti u zid i potrošiti rezervoare naše energije da bismo nešto naučili. Svijest skraćuje taj put. Preskoči ili zaobiđe zid. Zna da nije potreban. Kako je to moguće? Tako što je to svijest. Unutarnja mudrost na djelu.

Najviše se osnažuje preuzimanjem odgovornosti. Kada počnemo preuzimati odgovornost za svoj život, a što nam se može činiti kao nemoguća misija ako smo većinski dio života svoju moć davali nekome ili nečemu izvana, (a nije ni tada nemoguća misija), onaj nezgodni impuls (nagon) koji je glavni pokretač stvari kod nezrelosti počinje popuštati. To nam na trenutke čak može djelovati zbunjujuće. Odjednom imamo mir u situaciji u kojoj bismo ranije reagirali. Odjednom nam odgovara život u sada i ovdje i tu kreiramo sve što slijedi, umjesto da jurimo nekamo i trošimo se. Popuštanjem impulsa dolazi i smirenje uma, a time i emocionalna stabilnost. Um i emocije u uskoj su vezi. Nemirni um stvara oscilacije na emotivnom polju, a onda posljedično i tijelo trpi.

Zrelost nam daje uvid u svijest o sebi i svojim mogućnostima u ovdje i sada, ali također i širu sliku koja nam ukazuje na to da je ovo samo trenutna situacija i da na ljudskoj razini sa strpljenjem, a na spiritualnoj s povjerenjem, dolazi do promjene i širenja polja mogućnosti.

Primjerice, ako trenutno imamo mogućnost provesti dva slobodna dana u prirodi, ne odlazimo pod svaku cijenu na put oko svijeta niti nas zbog nemogućnosti odlaska na put oko svijeta svlada frustracija ili ne daj Bože zavist prema onima koji trenutno putuju. Zrelost podrazumijeva da s prihvaćanjem sagledamo svoju trenutnu situaciju, prigrlimo sebe u njoj i činimo korak po korak sve što je moguće kako bismo jednoga dana otputovali na put oko svijeta ako nam je to uistinu želja.

(A tada će se latentne sile postojanja same umiješati u proces pa ćemo otputovati i brže nego što smo mislili, ali obećala sam da ću danas ostati koliko je moguće u okviru ljudskog iskustva).

Zrelost podrazumijeva i svijest o ljubavi kao osnovnoj pokretačkoj sili. Ljubav nije tek patetična zaljubljenost koja prođe prije nego što je i došla, nije odnos iz potrebitosti gdje ćemo neprestano očekivati od drugih da nas podižu niti priča vođena nezrelim nastojanjima da u nekome pronađemo sebe.

Ljubav je duboka unutarnja snaga u obliku moćne vibracije koja se rađa prije svega u nama samima i potom nas na suptilne i čudesne načine povezuje s onima koje volimo na način da potiče rast, osjećaj integriteta, istinskog samopouzdanja i snage duha, i kad je olujno i kad je mirno.

Ljubav je odlika zrelosti. Zrelost znači i posjedovati viziju i slijediti put do nje. Svi veliki vizionari posjedovali su iznimnu unutarnju mudrost i poznavanje sebe i principa života. Zato su i materijalizirali svoje vizije.

Bez vizije djelujemo stihijski i život nas rasprši na sto strana. Zrelost nas vraća u središte sebe iz kojeg potom suvereno djelujemo.

Zrelost također podrazumijeva i postavljanje granica, kako svojoj impulzivnosti, tako i drugima. Zreo čovjek zna da impulzivnost nema mnogo veze s poljem unutarnje slobode iako se to često poistovjećuje – živim kako želim, slobodan sam.

Unutarnja sloboda je sveta kategorija i proistječe iz dubine mudrosti. Nije nestalna i ne očituje se stihijski. Sve što je impulzivno lako dovodi do frustracije.

Sloboda nikada ne frustrira.

Ona oplemenjuje i stvara vrijednosti višeg reda. Zrelost i svjesnost su put. Zahtijevaju predanost na svim poljima. Kada se dosegne taj nivo življenja, onda se čovjek nalazi na onoj divnoj, svetoj točki s koje na najčudesniji način može zaći u spiritualna iskustva i povezivati ih s ovozemaljskim. Spuštati nebo na zemlju.

U tome je ključ svjesnog, ispunjenog življenja. Hvala vam što čitate dugačke tekstove. Godinama vam obećavam snimati videe, umjesto ovoliko pisati, ali kako je pisanje moj medij, uvijek me prvo povuče.

No, zbog vas činit ću skoro i ovo drugo. Osjećam da je vrijeme. Hvala vam na svemu u vječnost.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp