Rebeka Štimac Vukmirović – Postoji li tipka ‘pauza’ u životu?

Rebeka Štimac Vukmirović – Postoji li tipka ‘pauza’ u životu?

Da odmah odgovorim na pitanje iz naslova: „Postoji, ako tako odlučiš.“ Uzela sam pauzu od otprilike mjesec dana od stvaranja bilo kakvih novih sadržaja u sklopu svog obrta, kao i od bilo kakvih usluga. I zašto sam to napravila? Zato što sam osjetila psihički pritisak i fizički umor od svih promjena koje sam intenzivno prolazila unazad tri godine, od svih priča koje sam stvorila u svojoj glavi… Uopće neću niti pokušavati opisati kroz što sam psihički i fizički prošla u toj pauzi.

Bilo je zaista neugodnih trenutaka, preispitivanja mnogočega što inače uzimamo kao nešto što se podrazumijeva (to se pogotovo odnosi na značenje mnogih riječi), preispitivanja onoga što zaista osjećam da želim i onoga što zaista radim…

Danas ću podijeliti s tobom neke svoje teorije i zaključke do kojih sam došla kroz praktično otkrivanje i testiranje teorija na vlastitoj koži. Ne tvrdim da su teorije točne niti istinite, pogotovo zato što znam da ću kroz kratko vrijeme ponovno imati neku nadopunu i nadogradnju razine trenutnog shvaćanja stvari. Ukoliko osjetiš da u ovim riječima ima nešto smisleno i praktično, testiraj i slobodno javi rezultate testiranja.

Dakle… Pretpostavka je da u isto vrijeme postoji nešto što ćemo zvati „Izvorna realnost“ i nešto što ćemo zvati „iluzorna realnost“. Realnost koju iskušavamo u svom životu ovisi o tome na koju od njih stavljamo svoj fokus, svoju životnu energiju, svoju svijest.

U ovoj teoriji važno je imati na umu multidimenzionalnost naše ljudske prirode.

Drugim riječima, u isto vrijeme možemo koristiti i biti svjesni svog fizičkog tijela, svojih misli, svojih emocija, energetskih tokova unutar sebe i oko sebe, suptilnih dimenzija (kao npr. astralne dimenzije), svoje duše… I svaku tu dimenziju prožima Energija Stvaranja/Bog/Stvoritelj/kako god to želimo zvati (bilo bi super kad se ne bismo spoticali na osobna, programirana i vrijednosna značenja i shvaćanja navedenih riječi, koja su svakako obojana osobnim iskustvima, kulturom, obrazovanjem, odgojem…, jer svi koji kažemo Bog mislimo da znamo što to znači, da svi znaju što to znači, no naš osobni doživljaj i shvaćanje te riječi može biti drugačije od tuđeg shvaćanja i doživljavanja te iste riječi, a onda nastaju nepotrebni nesporazumi, vrijeđanja, kritiziranja, uvjeravanja tko je u pravu i slično, što je iz moje perspektive potpuno besmisleno trošenje životne energije – svatko valjda ima pravo na svoj doživljaj života).

U Izvornoj realnosti Božansko i bilo što drugo nije odvojeno. Božansko se nalazi u tijelu, nalazi se u emocijama, nalazi se u idejama, mislima, drugim stvorenjima, situacijama koje nam se događaju… U Izvornoj dimenziji sve nekako teče, sve je povezano i to osjetimo cijelim svojim Bićem. I veliki naglasak stavljam na OSJETIMO cijelim svojim Bićem. Ne mislimo da osjetimo, ne razumijemo, ne analiziramo, ne filozofiramo, jednostavno OSJETIMO.

U iluzornoj realnosti sve Božansko je odvojeno od svega – odvojeno od tijela, odvojeno iz svakog našeg daha, odvojeno od našeg svakodnevnog života… Neki se sjete Božanskog kad mole (jer im je teško ili nešto traže), kad je po nekim običajima i pravilima dan posvećen Bogu, kad koriste različite tehnike koje rade s tom Energijom…

No u svim tim nabrojanim pričama ide se „tamo negdje“ s mislima da bi se to „Nešto“ našlo. I tu je, prema toj teoriji, glavni problem patnje, drame, nezadovoljstva, frustriranosti, bolesti, neravnoteže… Jer se ide „tamo negdje“ u potrazi za „Tim“ umjesto da se „To Nešto“ osjeti sada i ovdje u svemu što percipiramo i fizičkim osjetilima i s one strane fizičkih osjetila.

Pretpostavka je da smo svi rođeni sa svim predispozicijama potrebnim za ispunjavajući i radostan Život u kojem stalno učimo, istražujemo što znači život na Zemlji, čega sve ima na Zemlji, što sve možemo stvoriti jedni s drugima…

Sve to doprinosi da se zaista osjećamo dobro u svojoj koži, da se osjećamo povezano i podržano od cijelog Svemira te da u drugim ljudima vidimo prijatelje, suradnike… ono Božansko. Osim što korištenje tih predispozicija omogućuje da se sami osjećamo dobro u svojoj koži, to omogućuje i da radimo, bivamo i djelujemo na autentičan način. Kad kažem na autentičan način, to za mene znači da se naše prirodne predispozicije, lekcije i darovi otkrivaju kroz svakodnevni život uz Božansko tempiranje i organizaciju (ako je to prava riječ u tom kontekstu), odnosno da se slažu situacije u kojima se nađemo na pravom mjestu u pravo vrijeme kako bismo dali nešto drugima i u isto vrijeme primili nešto od drugih. Kao neka energetska razmjena informacija, vrlina i dobara…

Idemo to staviti u neki konkretan primjer. Recimo, netko baš voli uzgajati bambus, netko baš želi od bambusa raditi pletivo i tkanine, a netko baš od bambusa želi izrađivati odjeću, a netko baš želi nositi isključivo odjeću sa sirovinskim sastavom 100% bambus. I kada je svatko povezan s tim što želi kroz konstantnu svjesnost o Božanskom koje se nalazi u pozadini svega u Životu, tada se baš ti ljudi povezuju u baš pravo vrijeme. Načini upoznavanja, podudarnosti, suradnje… ljudski um sam ne bi mogao smisliti, već se u cjelokupnoj priči o tome kako je netko uopće došao na ideju o uzgajanju bambusa, netko o preradi bambusa, netko o kupnji gotovih proizvoda od bambusa do realizacije ideje vidi neka smislenost i povezanost na dubljim razinama. Situacija za koju bi rekli: „Uplela se Božja ruka.“

Nekako osjećam da je to naše pravo i prirodno stanje postojanja. Ali… Kad smo se rodili, upali smo u priču u kojoj smo paralelno osjetili prirodne predispozicije za Izvornu realnost, ali i pritisak odgojnih, kulturoloških, genetskih, okolišnih i drugih utjecaja na oblikovanje našeg načina funkcioniranja. Pa smo naučili da su neke emocije pozitivne, a neke negativne. Da se neke mogu iskazivati u određenim trenucima, a u nekim drugim trenucima ne. Da su neke primjerene za curice, a neke za dečka. Drugim riječima, emocije se počinju vrednovati, počinje borba ili bijeg s njima i počinje odvajanje nekih emocija od cjeline, odvajanje cjelokupnih nas od Cjeline.

Nakon toga kreće: „Razmisli prije nego nešto napraviš. Planiraj. Računaj. Analiziraj…. Samo misli, misli, misli, misli…“, sve dok se uglavnom sa svojim fokusom i svijesti ne prebacimo u svijet iluzije, svijet priča, svijet odvojenosti… To je mentalna igra. Pa tako možemo misliti o Bogu, ali ga nikad ne osjetiti u Sebi. Možemo misliti kako smo dobro, a biti tupi za osjećaje napetosti u tijelu sve dok se tijelo ne sruši pod nekom bolesti ili nekom ozljedom. Možemo misliti kako smo psihički stabilni zato što o svojim emocijama znamo razgovarati, znamo ih analizirati, objasniti…, a biti tupi za sve potisnute emocije sve dok se ne dogodi neka kriza i onda nas bilo koja potisnuta emocija preplavi u jedva izdržljivom intenzitetu.

Prvi korak izlaska iz iluzorne realnosti je pretjerano fokusiranje na mentalne priče i procese prebaciti na OSJEĆANJE. A onda slijedi iskustveno učenje razlikovanja osjećanja koja potječu iz ukopčanosti naše svijesti u iluzornu realnost te osjećanja koja potječu od iskopčavanja svijesti iz iluzorne realnosti. Čak mi se čini da se nikud ne moramo niti ukopčati, već samo iskopčati iz iluzorne realnosti i osjetiti svoje prirodne postavke, cjelinu Sebe te Cjelinu čiji smo dio.

I sve edukacije koje sam do sad prošla, a koje se tiču rada s nekim aspektom ljudskog bića (ponašanje, misli, emocije, podsvijest, energetski tokovi…) uglavnom se objašnjavaju iz priče uma, ne iz Izvorne realnosti. U Izvornoj realnosti kao da sva ta znanja u isto vrijeme gube na značenju, a s druge strane poprimaju potpuno drugačije i dublje značenje. U Izvornoj realnosti sve te tehnike nekako su nepotrebne, jer sve što trebamo je osjećaj povezanosti s Božanskim u Sebi i svemu oko sebe.

S ljubavlju,

Rebeka

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp