Elia Pekica Pagon – Svojom šutnjom dajemo teroristima i diktatorima vjetar u leđa da nastave što jače gaziti po svima nama

Elia Pekica Pagon – Svojom šutnjom dajemo teroristima i diktatorima vjetar u leđa da nastave što jače gaziti po svima nama

Današnjem svijetu najviše nedostaje ljudskosti. Previše se neljudskosti nagomilalo u međuljudskim odnosima i ljudi nisu niti svjesni koliko time cjelokupno čovječanstvo nanosi sebi štetu. Zašto cjelokupno čovječanstvo?

Zato što nitko od nas nije isključen iz sveopće neljudskosti koja je zavladala u međuljudskim odnosima. Ne prođe ni jedan dan, a da ne naletimo na neku neljudsku reakciju nekog službenika, teleoperatera, susjeda, bilo koga, a tolerancijom iste nažalost doprinosimo njezinu opstanku. Rijetki su dani u kojima nećemo doživjeti nešto loše od neke osobe, makar to bila i neka sitna pakost. Puno češće ćemo doživjeti susret s mrkom prodavačicom, namrštenom susjedom, drskim teleoperaterom, vozačem autobusa koji se digao na lijevu nogu, nego što ćemo naići na super ljubaznu osobu koja samim svojim postojanjem čini ovaj svijet boljim mjestom. Što su ljudi udaljeniji jedni od drugih, to se zlo lakše širi svijetom. Ostavljamo mu previše prostora. Nismo na vrijeme osvijestili moć zajedništva i na taj smo način dozvolili opakim ljudima da zavladaju svijetom.

Ljubazne i drage osobe danas su doista rijetkost i treba ih javno pohvaliti kada ih kojim slučajem sretnemo. Predivno je sresti dobre, drage, ugodne ljude, njihovo je društvo blagoslov. Oni su došli na ovaj svijet kako bi ga ozdravili, a ne kako bi ga zatrovali. Previše je tih trovača oko nas, tih nosača malih bočica s otrovom s kojim žele nekoga otrovati pod svaku cijenu, da ne bismo primijetili te divne iznimke, te divne ljude koji su puni dobrote i želje za pomaganjem drugim ljudima, za činjenjem dobrih djela i oplemenjivanjem ovog posrnulog svijeta.

Nismo ni svjesni da svi mi na ovaj ili onaj način sudjelujemo u manifestaciji neljudskosti. Kako to, pitao bi se netko… Odgovor na to pitanje vrlo je jednostavan: oni ljudi koji se ponašaju neljudski daju svoj veliki doprinos neljudskosti na vrlo konkretan i svima nam vrlo dobro poznati način – čineći zlo drugima i podmećući zamke svima nama ostalima svuda po svijetu i na svakom putu kojim želimo kročiti, a oni ljudi koji su žrtve neljudskosti i koji ne znaju reagirati na nju na pravi način i u pravom trenutku, također niti ne znajući, nažalost, daju svoju podršku neljudima da nastave biti još veći i opakiji neljudi.

Svojom šutnjom i nekakvim strahom (op.a. – ne znam od koga ili čega) dajemo teroristima i diktatorima vjetar u leđa da nastave još jače i silovitije gaziti po svima nama koji šutimo misleći da tako štitimo sebe i svoj mir. Jedno je štititi svoj unutarnji mir, ali kada netko pretjera u svojim podlostima i zlodjelima, tada je kucnuo čas da stanemo na kraj tome ludilu. I ne mislim ovdje uopće na reakciju kakvu bi ti jadni ljudi htjeli od nas (naše uzrujavanje i tome slično), ne – to ni u kojem slučaju ne smijemo sebi dopustiti – to je najveća glupost koju možemo napraviti.

Kada nečije neljudsko ponašanje prevrši svaku mjeru dobrog ukusa i tolerancije, tada ono zahtijeva našu odmjerenu, distanciranu i nadasve rezolutnu reakciju kojom neljudima dajemo do znanja da smo spremni zaštiti sebe kada netko udara po nama i kada život to od nas zatraži. Ne smijemo dozvoliti nikome da nas maltretira i terorizira do besvijesti kako bismo tobože sačuvali svoj mir. Dok mi čuvamo svoj mir, taj ludi nečovjek udara sve jače i jače po nama. Želimo li to?

S takvim neljudima nećemo nikada izaći na kraj, jer njihova je srž takva kakva jest. S njima se može komunicirati samo jednim jezikom, a to je nastup u svrhu zaštite naše ličnosti od njihovog otrova kojim nas žele otrovati.

Neljudima se mora pokazati da su neljudi i da nemaju pravo nikoga maltretirati samo zato što to njih zabavlja i zato što se time hrane. Neljudi su najsretniji kada naiđu na nekoga za koga misle da je slab zbog svoje bolesti ili nemoći, tada udaraju najjače i tada je pravi čas da se od njih obranimo i reagiramo na pravi način kako bi na svijetu bilo barem malo manje neljudskosti. Svatko od nas svaki dan može učiniti barem nešto da te neljudskosti u međuljudskim odnosima bude što manje, zar ne?

Neljudskost ne smije ostati bez naše reakcije, jer u protivnom dajemo vjetar u leđa tim teroristima raznih vrsta da nastave istim putem širiti zlo po svijetu. Zlo ćemo suzbiti jedino ako mu pljunemo u lice bez da mu dajemo svoju energiju (zlo nije vrijedno toga). Ali dužni smo svakom zločestom i pakosnom nečovjeku jasno dati do znanja da kroz naš zid koji smo mi sami, odnosno kojega je naš život sa svim našim dosadašnjim iskustvima izgradio oko nas kao štit protiv zla – njegov ili njezin pakleni plan neće i ne može proći.

Zločestoćama je zloća najveća zabava. To oni niti ne kriju. Zabavlja ih to kada nekome čine zlo i ne mogu si pomoći. Žive za to, kao što dobri ljudi žive za to da bi činili dobro. A posebna im je hrana naša burna reakcija. To je njihova ekstaza. Ako ta reakcija  izostane, nesretni su. Cilj im je – izbaciti nas iz takta. Sjetimo se toga svaki put kada se susretnemo sa zlim ljudima.

Ne poklanjajmo im stoga svoju energiju, ali dajmo im do znanja da su nule i da neće ići i da im neće proći to što su naumili i što su nam zapakirali. A te zle paketiće koje svakodnevno marljivo pakiraju za sve one ljude koje imaju na piku kao suludi demoni, neka radije sačuvaju za sebe i neka za njih u svojim životima ostave dosta skladišnog prostora, trebat će im, jer svi će se ti paketići na ovaj ili onaj način kad-tad naći pred vratima njihovih života. I, neće kucati, nego će samo iznenada ući u njihove živote kroz ta vrata, bez najave. Uzalud ih šalju nama. Sve im je uzalud. Sve će se to njima kad-tad vratiti, svačija suza isplakana zbog njih, svačija bol koju su nekome zadali, svačije razbijeno staklo razbijeno njihovom rukom, svaka probušena guma na automobilu koju su probušili, sve što su nekome ukrali, otuđili, razbili, uništili, sve što su namjerno nekome prešutjeli, svaka laž koju su tendenciozno izrekli, svaki lažni osmijeh koji su nekome iz interesa licemjerno poklonili, svaka ružna riječ koju su nekome uputili i svaki mrki urokljivi pogled prepun zla kojim su nekoga gađali kao pištoljem. Urokljivi ljudi proklinju sami sebe iz minute u minutu. Toliko je crnih oblaka nad njima da ih nisu niti svjesni… Sve to što čine drugima ide njima na račun i njima dolazi na naplatu, ne ide nama. Problem je samo u tome što oni toga nisu svjesni. 

Interesantno je primijetiti kako se zlobni ljudi rado miješaju u tuđe živote, ulaze u tuđe domove iz znatiželje, ulaze u tuđe novčanike kako bi saznali koliko je novaca u njima, a nikome od tih istih ljudi kojima se bave ne bi dali ni čašu vode. Jako se rado se uz sve svoje probleme bave drugim ljudima u beskrajnim tračevima, tim nepovratno izgubljenim satima posvećenima vlastitom ništavilu. Opaki ljudi drže se zajedno i druže sa sebi sličnima kako bi udruženim snagama lakše udarali po nevinim dušama koje ne znaju što im novo dežurni demoni i vještice spremaju.

Odajmo stoga počast svim dobrim dušama ovog svijeta. Poklonimo im se. Pokažimo im naše divljenje i zahvalnost. Recimo im koliko su divni i koliko smo sretni što ih poznajemo.

Jednako tako kao što smo dužni reagirati u zaštitu sebe i svoga života kada nas netko svjesno gađa zlom energijom – dužni smo reagirati na ljudskost, na nečiju dobrotu i humanost, reći takvim predivnim ljudima jedno veliko hvala i javno ih pohvaliti ako se, na primjer, radi o službenicima neke institucije. To sam upravo nedavno učinila i pohvalila javno jedan tim jedne naše institucije, točnije Zavoda za hitnu medicinu Grada Zagreba i tim doktora Šarića.

Dobila sam u vrlo kratkom roku profesionalan i meni vrlo drag odgovor od Zavoda u kojem su me obavijestili da su moju pohvalu javno objavili na oglasnoj ploči Zavoda kako bi drugi djelatnici mogli slijediti primjer doktora kojega sam pohvalila, jer je doista pokazao svu veličinu svoje empatije i ljudskosti koja se danas rijetko susreće. Neizmjerno me razveselila ta vijest i uljepšala mi ne samo taj dan nego i život. Tako uvijek postupim kada naiđem na ljude koji to doista jesu – pohvalim ih njihovim nadležnima, jer želim da budu nagrađeni i da se istaknu od onih koji možda nisu kao oni, kako bi i drugi mogli ići tim putem.

Dužni smo nakloniti se dobrim ljudima i iskazati im svu našu ljubav i zahvalnost, poljubiti im ruke. To su sveci koji u tišini hodaju po Zemlji ne tražeći ni od koga titule svetaca niti nešto zauzvrat. Sveci su tu, među nama, iz njih izvire svetost, iz svake njihove pore, ne mogu je kriti. Sjaje dobrotom. Svi dragi ljudi koje sam susrela zauvijek žive u mom srcu i svakim im danom šaljem svoje misli pune zahvalnosti što su obogatili moj život na poseban način. Nikada mi nije žao na te divne ljude potrošiti svoje vrijeme i energiju, jer su vrijedni toga.

Ovaj svoj tekst posvećujem ljudskosti i jednoj rečenici samozatajnog autora koja se često reciklira od strane brojnih suvremenih autora, a posvećena je našem ljudskom iskustvu kako god svatko od nas gledao na isto. Vjerujem da je naših doživljaja našeg ljudskog iskustva koliko i nas samih i to je sasvim u redu.

Francuski filozof i esejist Pierre Teilhard de Chardin smatrao je kako se varamo ako mislimo da smo ljudska bića koja proživljavaju duhovno iskustvo, jer smo zapravo duhovna bića koja proživljavaju svoju avanturu ljudskosti. Kojeg li olakšanja. Kojeg li divnog osjećaja lakoće. Sama pomisao na tu divnu misao dat će nam krila i bestjelesni osjećaj kao da letimo i postajemo dio plavog neba pozlaćenog Suncem ili noćnog neba posutog zvijezdama i ukrašenog Mjesecom. Slobodni smo. Letimo. Nenavezani na bilo što materijalno. Duše smo… Naš je jedino beskraj i ništa drugo. Sve drugo samo je trenutak. Odjednom, sve ono što nam je možda bilo važno postaje tako nevažno. Važna postaje jedino ljubav koja nas veže…

Autor čije su knjige uvijek negdje pokraj mog kreveta, meni dragi Wayne Dyer parafrazirao je često tu Teilhardovu mudrost u svojim knjigama, jer mu se bila svidjela ta ideja vječne duhovnosti koja se povremeno odjene u ljudskost. On je naime također ustvrdio kako smo beskrajna duhovna bića koja samo proživljavaju svoje trenutno ljudsko iskustvo.

I sama često razmišljam o tome. Nije važno slažemo li se sa spomenutim autorima ili ne. Oni su samo jasno i glasno izrekli kako oni doživljavaju svoju ljudskost. Ono što je bitno je upravo to – da svatko od nas na svoj način doživljava ovo iskustvo života. Neljudi ga doživljavaju kao prigodu da dok su obučeni u svoje tijelo iz njih izlazi crnilo, a ljudi kao prigodu da učine nešto dobro kako bi svijet nakon njihova odlaska na nastavak duhovnog putovanja ostao nešto bolji nego što je bio prije. Svatko je od nas na svoj način ili čovjek ili to nije.

Odluka je isključivo na nama. Kako se kome sviđa. Svatko od nas sam bira svoju manifestaciju kako ljudskosti, tako i neljudskosti. Svatko sam, ako to želi, bira svoj put kako do produhovljenosti, tako i do odricanja od bilo kakve duhovnosti kojoj se neljudi inače rado izruguju, jer misle kako njihovo zlo neće doći na naplatu. O, kako se samo varaju.

Znajmo se zaštititi od zla i budimo ljudi, čak i onda kada bi nas životne okolnosti, iskušavajući našu izdržljivost i otpornost na nepravde mogle vrlo lako pretvoriti u neljude. Recimo NE neljudskosti u međuljudskim odnosima. Ovdje smo kako bismo bili to što jesmo – ljudi. I u najtežim trenucima, ostanimo vjerni sebi i svojoj istinskoj prirodi i životnoj misiji da učinimo ovaj svijet boljim i sretnijim mjestom za sve nas. Izgradimo zajedno svijet u kojem prevladava dobro,  a ne zlo. Čvrsto sam uvjerena da je to moguće ostvariti. 

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp