U njenoj koži i iz njene perspektive stvari su stajale malo drugačije. Osjećala je različite energije s ove i one strane fizičkih osjetila, a da to ni sama nije shvaćala i znala. I energije s one strane fizičkih osjetila navodile su je na kreativno izražavanje, na sposobnost govorenja stvari koje nikad nigdje nije čula niti vidjela, već je samo otvorila usta i iz nje je izašlo nešto što drugima često nije bilo lijepo za čuti, ali je bila istina o njihovom pravom unutarnjem stanju. Te energije inspirirale su je da drži viziju svijeta u kojem su ljudi zadovoljni, razigrani, ispunjeni, empatični, jedni drugima prijatelji i suradnici…

S druge strane, osjećala je energije s ove strane fizičkih osjetila. Te energije su bile najčešće potpuno suprotne. Bile su teške, bolne, depresivne, neurotične, s pozadinskim osjećajima nemira, frustracije, ljutnje, zamjeranja, očaja, ogorčenosti, krivnje, srama, mržnje… I upravo takve energije tjeraju ljude na zlobnost, egocentričnost, nasilje, samokažnjavanje različitih vrsta, svađe, bolesti, pohlepe…

I mala Rebeka nikad nije shvatila odgovor na pitanje: „Zašto? Zašto ljudi biraju živjeti patnju, bol i dramu, a sada i ovdje postoji i druga strana novčića, postoji potencijal da živimo ono o čemu sanjamo – miran, ispunjen, radostan, zabavan život prepun učenja, kvalitetnih međuljudskih odnosa, kreativnog izražavanja i stvaranja…? Zašto?!?! I zašto to osjetim? Zašto me sve to toliko boli i fizički i psihički?“

I tek prije nekoliko godina, sada ne više tako mala Rebeka, počela je otkrivati da sve energije koje osjeti unutar sebe nisu ona, već da su samo informacija iz Polja. Naučila je i otkrila neke načine rada s energijama unutar sebe, a koje joj sve češće omogućuju da ih osjeti bez da ih veže za svoj identitet, bez da ih određuje kao „dobro“ ili „loše“/“pozitivno“ ili „negativno“. Svi ti pojmovi su jako relativni, naročito kada se stave u širi kontekst shvaćanja onoga što nazivamo ljudsko životno iskustvo.

I naravno, ta Rebeka i dalje je samo čovjek i mnogo „griješi“ na putu učenja. Isto tako počinje shvaćati da greške u učenju zapravo ne postoje, jer i ono što je naoko greška služi otkrivanju lekcija, a svaka nova životna lekcija donosi nova pitanja za još dublje shvaćanje što to zapravo znači Život i zašto ljudi i dalje biraju iskušavati svijet iluzije umjesto Izvornog svijeta, o čemu sam pisala i u prošlom tekstu.

I kako je to sve što sam dosad napisala povezano s tobom? I više nego ti se na prvu možda čini. Svi mi osjetimo na neki svoj specifičan način Izvornu stvarnost, a s druge strane osjetimo ovaj svijet iluzije koji je prepun patnje, drame i tragedije, prepun pokušaja da od vanjskog svijeta dobijemo ono što se ne dobiva u vanjskom svijetu, već u unutarnjem svijetu – povezanost s Izvorom, od kuda potječe naša autentičnost, naša Pjesma Srca.

Svi pokušavamo pronaći mjesto u ovoj površinskoj i vanjskoj priči Života, a da bismo u tome uspjeli barem djelomično, moramo se odreći dobrog dijela Sebe, moramo prestati plesati na Izvornu energiju koju osjetimo u sebi i umjesto toga plesati na glazbu kolektivne svijesti koju je vrlo bolno slušati. I time počinjemo osjetiti duboku i unutarnju bol (koju je rijetko tko spreman vidjeti, osjetiti i priznati svojim svjesnim umom) zbog odvajanja od Izvora/Duha/Boga/Stvoritelja/kako god To željeli nazvati jer nijedna riječ To ne opisuje dovoljno dobro, a s druge strane počinjemo sve više osjetiti bol koja dolazi iz priključenosti u svijet iluzije.

Postajemo nezadovoljni, nesigurni, ljuti, nemoćni, posramljeni, okrivljeni, kao da stojimo na mjestu… i počinjemo tražiti način kako da se tog unutarnjeg „okusa i mirisa“ sebe riješimo, kako da osjetimo malo zadovoljstva, radosti, ljubavi, mira, sreće, zdravlja, blagostanja… I počinjemo tražiti partnera/icu koji će ispuniti naša očekivanja i omogućiti nam da se osjećamo onako kako mislimo da bi se trebali osjećati u svojoj koži, počinjemo raditi sve kako bismo što više zaradili da bismo mogli što više toga kupiti, počinjemo se baviti raznim stvarima kako bismo se mogli hvaliti diplomama, statusnim simbolima, na društvenim mrežama stvaramo iluziju o bajkovitosti vlastitog života… i sve to ne dovodi do istinskog osjećaja kojeg tražimo. I da odmah bude jasno.

Na taj način, to što svi tražimo osjetiti unutar sebe, nikad nećemo pronaći. Taj način samo može služiti kao „pogreška“ u učenju lekcija, kao stepenica u shvaćanju što zapravo tražimo i gdje se to zapravo pronalazi.

Ovo što sam opisala u gornjem odjeljku razlog je zašto ostajemo u svijetu iluzije, u svijetu patnje, drame, tragedije, nezadovoljstva, borbe za moći i kontrolom na osobnom, ali i kolektivnom nivou priče. Te energije iluzije su vrlo snažne, vrlo bolne i bez učenja, bez uranjanja u sebe, bez shvaćanja različitih dijelova sebe, bez iscjeljivanja energetskih trauma i blokada zaista se teško odvojiti od njih i ne shvaćati ih osobno. Unutarnja neugoda zbog prikačenosti na taj svijet iluzije je vrlo snažna i potpuno je nelogično prestati pokušavati pronalaziti način da tu neugodu ublažimo.

No, upravo je to ono što treba napraviti – STATI sa svime što smo do sada pokušavali, uzeti par trenutaka mira i tišine, zažmiriti i porazgovarati sa dijelom sebe koji je i dalje Izvoran, čuti odgovore tamo, čuti svoj autoritet (a u shvaćanju toga zaista pomaže human design) i početi donašati odluke kroz unutarnji osjećaj vodstva. I to unutarnje vodstvo često je u suprotnosti s onim što MISLIMO da bismo trebali napraviti, jer još uvijek je kod većine ljudi misaoni dio nas itekako identificiran za svijet iluzije, za dramu, patnju i nezadovoljstvo. Misaoni dio nas itekako može biti povezan s unutarnjim vodstvom, s Duhom, s našom Pjesmom Srca, ali to povezivanje ne ide preko noći. Da bi se povezivanje dogodilo, potrebno je odbaciti mnoga uvjerenja o sebi, otpustiti mnoge potisnute emocije te iscijeliti unutarnje emocionalne traume.

Više nisam mala Rebeka i na temelju životnog iskustva itekako bih mogla samoj sebi reći ono što sam slušala od drugih cijeli svoj život: „Spusti se na Zemlju. Svijet nije mjesto kakvim ga vidiš. Svijet je nepravedan, grozan, strašan, prepun bolesti, patnje, siromaštva…“

No, bez obzira na svoje životno iskustvo, sada sam više nego ikad sigurna da je vizija svijeta koju nosim u sebi zaista stvarna, cijelo vrijeme je tu, samo ljudi biraju ne vidjeti je jer biraju biti uključeni u svijet iluzije. U svijetu iluzije nikad nećemo pronaći svoje „pravo mjesto“ u kojem osjećamo smislenost, svrhovitost, povezanost sa svime oko sebe. No u Izvornoj realnosti pravo mjesto već postoji i življenje iz tog mjesta omogućuje da se osjećamo dobro u svojoj koži i da pritom svojim načinom života oplemenjujemo život drugih živih bića na Zemlji.

Stvar je promjene unutarnjeg fokusa. Stvar je preispitivanja svega što mislimo da znamo o sebi, drugima i svijetu. I to nije zapravo teško. Teško je živjeti na bolnu glazbu svijeta iluzije. Tvoja Pjesma Srca tebi je poznata i bliska i prirodna, samo je pitanje slušaš li je, a ako je ne slušaš hoćeš li nešto poduzeti po pitanju da je ponovno čuješ i što?

Jedna od mogućih opcija je izabrati nekog tko će ti pokazati kako se mijenja unutarnji fokus, kako se radi sa energijama misli i emocija te općenito energijama koje možeš osjetiti u svom tijelu… To mogu biti i ja, ako osjetiš unutar sebe da je to „to“ što želiš i što ti trenutno treba. Kako sve možeš raditi sa mnom opisano je u Brošuri informacija o djelatnosti obrta Put Pjesme Srca. Brošura je objavljena na FB stranici i telegram kanalu Put Pjesme Srca. Ako želiš da ti je pošaljem na mail, piši mi na putpjesmesrca@gmail.com.

S ljubavlju,

Rebeka