Naučio sam nešto o ljudima. Prije bih se uvijek mučio u sebi kada bi me netko ismijavao. Satima bih kasnije plakao kada bi se netko rugao mojim stavovima ili s visoka gledao moje ponašanje misleći da je nešto veći od mene. Da je možda pametniji. Ili superiorniji. Danas na to gledam drugačije. Mirniji sam. Zapravo žao mi je ljudi jer ne mogu razumjeti što sam prošao i kakve su me rane oblikovale. Zašto sam ovakav kakav jesam.
Jer kad ljudi imaju šire stavove i veće poglede, oni tada suosjećaju, prihvaćaju i razumiju slabosti drugih. Jer su veći. Jer gledaju s više strana. Jer su više prošli. I doživjeli. I nikog ne gledaju s visoka. A kad ljudi ismijavaju, oni zapravo samo pokazuju koliko su maleni i koliko im je malena duša. Zato kad vidiš da te ismijavaju, odmakni se. Ne daj na sebe! Samo daj do znanja da si shvatio kolika je njihova prava veličina.
Ima nekih ljudi što ti napune tvoje baterije kad su prazne. Svojom blizinom. Lijepom riječju. Mala, a velika stvar. I kao nov si. Sanjaš ispočetka. Živiš ispočetka. Voliš ispočetka. I shvaćaš da život funkcionira po principu težine. Gledaš tko je ostao tu kada je teško. I kada zaredaju oluje. Ima nekih ljudi koji uvijek vrate stvari u ravnotežu. Svojom jednostavnošću. Snagom karaktera. Volje. I budeš ponosan što ih znaš.
Postoje ljudi koji ti uvijek donesu nešto lijepo. S malo riječi čudo naprave. Pravo čudo. Hladnoću svijeta u toplinu pretvore. Jer je u njih veliko srce. I duša. Koja je prošla mnoge boli. I zna kako je to kada si sam, tužan i umoran. I kad se boriš i sa sobom i sa drugima. I shvatiš koliko si bogat što imaš te ljude u životu. I sva ti je zadaća čuvati ih. Sa svime što imaš i jesi. Jer dok su oni tu – nećeš odustati od puta kojim si krenuo. Jer oni su dar s neba.
