- Siniša Juzbašić
- Pixabay, Facebook
Prosinac je uvijek u našoj obitelji bio poseban mjesec. Zagreb bi se već odavno zabijelio, a bijeli tepih kao da je čekao zasjati u punom sjaju. Prekrio je ceste, zabijelio krošnje, pozvao djecu na sanjkanje i grudanje, a bilo je i puno tragova, raznih životinjica, na bijelom prekrivaču. Mi djeca smo se obožavali igrati bijelog ili snježnog čovjeka, ostavljajući tragove svojih tijela u toj bijeloj tuhici, kad god smo to mogli.
Dani su uvijek bili prekratki za sve naše ludorije koje smo znali smišljati, a Snješko Bijelić je bio obavezan ukras mnogih naših vrtova. U kući je bila užurbana atmosfera, završavalo se kolinje, pekli su se čvarci, radile kobasice, kuhala sarma i grah i repa.
Jedva smo sestra i ja dočekali svake godine dolazak jelke u kuću. Uvijek bi ju nabavljao tata i jednog dana samo bi se samo otvorila vrata, a tata se ne bi niti nazirao iza velike jelke, nego nam se činilo kao da sama hoda po dvorištu. Slijedila bi reorganizacija dnevnog boravka i bor je donio miris Božića u našu kuću.
Mama bi snesla ukrase s tavana i počelo bi dugotrajno kićenje. Jelku smo kitili uvijek rano, već početkom mjeseca, ne bi li što dulje ukrašavala naš dom. Mama je bila glavni dizajner jelke svake godine i sjećam se da je kićenje trajalo po par sati. Stare svjećice su veselo zasjale, svjetla bi se ugasila i jelka bi se ponosno predstavila u punoj svojoj ljepoti.
S veseljem pamtim taj prosinac jer je uvijek vladala neka neobično dobra atmosfera, neko zajedništvo, kao da nas je sve začarala dobra vila i zabetonirala nam toplinu u srca. Kuća nam je non-stop bila puna gostiju, raznih teta i stričeka, koji su se čudom čudili koliko smo narasli. Ljudi su uživali u druženju i zajedništvu.
A ja, ja sam uvijek volio noć, kada bi se upalile lampice kod nas i kod svih susjeda. Otvorio bih tada prozor i pustio hladni zrak u sobu te promatrao kuće kako svijetle u toj zimskoj tišini te odsjaj lampica na snijegu. Bile su to one prave hladne zagrebačke zime, a opet toliko pune života i topline.
Čarobni mjesec prostirao je svoje čarolije po kućama i srcima ljudi, ostavljajući nas djecu da sanjamo san koji nikada nećemo zaboraviti.