Jer odnos sa Životom uistinu je dvosmjerna nit.
Kako mi njemu, tako on nama.
Precizno. Filigranski.
Čak i kad moj um posumnja, kada me uhvati tipična ljudska priča, Život se uvijek potrudi da me izvuče iz tog umnog sna i pokaže mi da je između nas ta sveta, dvosmjerna nit koju ništa nikada ne može prekinuti.
Kako mi njemu, tako on nama.
Pritom je mudar taj Život beskrajno.
Zna iz kojeg mjesta dišemo. Odakle mu prinosimo.
I samo ono iz duše se broji.
Sve drugo je njemu potpuno svejedno – sijemo li svjetlo ili sjenku. Samo dušu gleda. Samo dušu vidi. Samo dušu računa.
Ne znam odakle bih više krenula da vam ispričam sve, možda bih i trebala samo šutjeti i bivati.
Ali kako, kada ta nit između nas i Života želi bujati, želi se izraziti, želi pokazati kako izgledaju stvari svijeta izvan igre uma.
Jučer je moj dan ocrtao dječji sajam u školi, iskričave oči svih tih malih vrijednih vilenjaka.
I cijela obitelj u razredu za stolom. Pa ne znaš više tko si – dijete ili žena.
Sve si.
Potom jedno božanstveno mjesto što dogodilo se kao Dar.
Nisam ga tražila, ono je potražilo mene.
Pa nakon nekoliko noći u mojoj pošećerenoj kuhinji i davanja Životu, sada je on opet dao meni.
Svjetlucava haljina i zjenice svjetlucave.
Bez da je kliše, duša je.
Na stolu zlatna omotnica. Još jedan dio dara.
U njoj nešto što duša mi odavno sanja.
Opet nije tražila. Barem ne svjesno.
U ljubavi je sanjala.
A to je dosanjalo nju.
Karte za balet na sam Badnjak.
I u svemu tome, danas će svjetlost ugostiti svjetlost na svjetlosnoj radionici.
Krila nam titraju od milosti.
Sve što dolazi veće je od svega što je bilo.
Kad dušu i samo dušu slijediš.
Sve je tu.
U jednom djeliću kozmosa svetog.