Uz smišljeni globalni financijski slom i njegove prave implikacije koje tek trebaju u potpunosti prodrijeti u naš svakodnevni život, za ogroman broj ljudi nema baš mnogo radosti. Razumijem zašto se tako velikom broju ljudi čini da je “ovaj život” samo “ova borba” da se preživi još jedan dan, tjedan ili mjesec. Ali, mora li to doista biti tako?
Mi nismo naša tijela; mi smo svijest koja doživljava iskustvo kroz hologramsko tijelo za koje mislimo da je „mi“.
Ono je samo sredstvo koje „nam“ omogućava da doživimo ovaj sićušan frekvencijski raspon koji zovemo „svijet“. Ono nije to što jesmo, samo što mislimo da jesmo. A kada povjerujemo u tu laž, živimo stvarnost tjelesnog računala i gubimo vezu s onim što zaista jesmo – svijest… Beskrajna mogućnost.
Život kao „borba“ sfera je tjelesnog programa, koji je dio Matriksovog programa, i ne mora biti naša borba ako se možemo probiti kroz vibracijski zid koji nas drži u ropstvu volje programa. Ključ za to je raditi ono što program ne bi radio i ne želi da radimo. Smijanje u lice nevoljama i smijanje u lice opasnosti i zastrašivanju dva su primjera toga. Ideja je da nas se drži u strahu kako bismo svoju moć predali onima za koje vjerujemo da će nas štititi od onoga čega se bojimo: „Dajte bankama naš novac – platite njihovu jamčevinu – spasite nas“. Također nas treba stalno držati u brizi za budućnost, držati nas napete i pod nekim stresom, u stanju blage depresije koja postepeno izjeda naš optimizam i našu istinsku životnu radost.
Time se stvara gusto („osjećam se tako napeto i teško“) vibracijsko stanje koje nas dodatno odvaja od svjesne povezanosti s onim što stvarno jesmo – Sve što postoji… Beskrajna mogućnost.
Što više razmišljate o ograničenim mogućnostima više znate da ste u programu, a ne u svjesnosti, a energetska gustoća koja potječe od depresije i brige (izrazi straha) zaključava vas u osjećaj ograničenih opcija i izbora – ograničene mogućnosti. To je krug – začarani krug.
Smijte se!
Naše „ljudsko“ energetsko polje neprestano odražava naša mentalna i emocionalna stanja u njihovoj vibracijskoj rezonanciji i, sa svoje strane, rezonancija potiče mentalna i emocionalna stanja. Na taj način nisko-vibracijski utjecaji poput droga i kemijskih prehrambenih aditiva mogu potaknuti hiperaktivnost i depresiju. Čini se da se radi o kemijskoj reakciji koja stoji iza problema, ali kemijska reakcija je tek ‘fizički’ izraz vibracijske reakcije. Stoga moramo koristiti svijest kako bismo prekinuli taj ciklus uzroka i posljedica, posljedica i uzroka. Ali, kako?
Pa, kako bi bilo da započnemo ovim? Smijte se!
Pokušajte biti ozbiljni – napeti i teški dok se smijete ili dok se netko drugi smije. Smijeh razbija mjehur napuhanosti i shvaćanja sebe i života daleko preozbiljno, a i ne možete se smijati i istovremeno bili u strahu. Ne kažem da bismo se trebali nekontrolirano smijati 24 sata dnevno, ali većina ljudi ne smije se dovoljno, a neki se ne smiju skoro nikad. Smijeh razbija gustoću i omogućava energiji da teče. Kao što kaže veliki britanski komičar Ken Dodd:
„Svi smo rođeni s mišićem za smijuljenje, a ako ga vježbate svaki dan održat će vas mladima i prpošnima cijeli život, ali ako to ne činite, osuši se i otpadne“.
Godinama se nisam baš mnogo smijao dok su me u svakodnevnom životu opterećivale teškoće i prepreke koje su mi se javljale u poslu kao i pritisci oko mene, ali ogromnu sam promjenu doživio počevši od ljeta 2007. godine kada sam se počeo više smijati. Od tada su stvari krenule nabolje. Sve se počelo zahuktavati do točke u kojoj “David Icke”, tip rođen 1952. u Leicesteru u Engleskoj velikom brzinom nestaje kao opterećen čovjek i postaje potpuno neopterećen. To je neobičan, ali divan osjećaj. Oslobađam se nepotrebnog tereta. To je kao da se vraćam sebi, istinskom sebi, Svemogućnosti, „Jednom“. Na rubu sam fantastičnih proboja prema van koji će izmijeniti moj život i smjer mog rada na fundamentalan, izvanredan način i u godinama koje su predamnom, jer čovjek radi na sebi cijeli svoj život. Taj rad nikad ne prestaje.
I dok probijam programe odgovora i reakcija u mom tjelesnom računalu, osjećam radost zbog toga što sam živ više nego ikada ranije. Ljudi zaboravljaju iskazivati radost samom činjenicom što su uopće živi.
Da, Zemlja može biti usrano mjesto, temelji se na represiji i kontroli, ali ako ne možemo promijeniti sve što nam se ne sviđa preko noći (iako znam da možemo ako u potpunosti shvatimo stvarnost), barem možemo promijeniti naš odnos prema onome što nam se ne sviđa.
Čaša može biti napola puna ih napola prazna; situacija može bili deprimirajuća i strašna ili komična i zabavna, to je samo pitanje izbora, pitanje naše točke gledišta. Ako želimo uvijek možemo pronaći smiješnu i apsurdnu stranu svega i na taj način gledati na određenu situaciju. Dovoljno je znati da je u svakom trenutku sve stvar našeg izbora.
Nikada ne uspijevam shvaćati život ozbiljno ili biti pod stresom kada gledam na primjer pokojnog Tommya Coopera.
Tommy je bio britanski komičar koji je 2001. godine preminuo na pozornici. Bio je izvrstan mađioničar, ali je koristio svoju lažnu nesposobnost kako bi milijune ljudi nasmijao do suza.
Obožavam Tommya otkad sam bio mali dječak, jer dijelim njegov smisao za humor i osjećaj za komično. Kada prozrete program možete vidjeti koliko je život stvarno komičan, kad se živi u kolektivnom transu koji ljudi zovu „stvarni svijet“.
Sustav se oduvijek boji smijeha
Kako divan zvuk stvaraju ljudi koji se smiju, zvuk neviđene iscjeljujuće energije koju ne može probiti nijedan izraz straha. Sam ‘Sustav’ boji se smijeha jer uklanja njegov osjećaj moći i autoriteta. Ako na neku vladajuću figuru reagirate bijesom i neprijateljstvom, u velikoj mjeri igrate na njihovu terenu. Oni to i žele izazvati u svima nama. A, ako moćnike ismijavamo, oni gube svoju moć, prestaju biti nekakvi autoriteti u našim očima, a to ni u kojem slučaju ne žele.
Oni bi u idealnom slučaju htjeli postići našu bespogovornu poslušnost, ali zadovoljit će se i bijesom kao drugim najboljim rješenjem, jer se lako i dalje igra na njihovu teritoriju. Ali jeste li se ikada nekontrolirano smijali pred nekim čovjekom u uniformi koji pokušava biti ozbiljan i u našim očima ispasti ‘moćan’? Ja jesam. I vidio sam što se tada događa. Čim im se počnete smijati u lice, ti samozvani ‘moćnici’ ne znaju što bi učinili, jer je njihova moć u trenu nestala kao rukom odnesena. Odjednom, potaknuti našim smijehom gube tlo pod nogama i osjećaju se kao da su im hlače skliznule na pod.
„Sustav“ je sam po sebi komičan, imamo osjećaj kao da gledamo neku predstavu punu loših glumaca pa trebamo i njega i sebe prestati shvaćati toliko ozbiljno. Velika je to promjena percepcije koja će nas osloboditi. Da, trebamo znati kako nas i zašto kontroliraju i tko ili što to radi.
Ali zato se uvijek moramo sjetiti da način na koji odgovaramo i reagiramo na stvari određuje hoćemo li ostati kontrolirani i zdravi odbijajući da nas opsjedaju strah, briga i stres koji narušavaju naše zdravlje i prepustiti se smijehu koji nas iscjeljuje ili ćemo se pak naivno predati stresu, brizi i strahovima i postepeno se razboljeti, samo zato jer smo zaboravili na smiješnu stranu stvarnosti.
Umjesto da ljudi masovno prosvjeduju i izvikuju uvrede svojim metama u crnim odijelima, zamislite kako bi to izgledalo kada bismo im se svi skupa samo masovno smijali. Kao što mi je netko rekao kad sam bio mali, ako se bojite nekoga ili vas je zastrašio, samo ga zamislile kako sjedi na zahodskoj školjci. Pokušajte, djeluje.
Danas je medicinskim analizama i ispitivanjima dokazano da smijeh ima divan iscjeljujući utjecaj na tijelo (zato što potiče protok energije, što utječe na kemijsko stanje tijela). Koliko god naša situacija bila teška, smijeh će uvijek učiniti da izgleda bolja ili barem nešto manje loša.
Koliko su nam puta u životu, od ranog djetinjstva pa kroz školovanje do odrasle dobi, rekli da se ne smijemo smijati? K vragu, koliko često to sami sebi kažemo?? Hej, opustimo se malo. Mi smo sve što jest i što ikada može biti – Svemogućnost koja proživljava iskustvo u ovoj stvarnosti. Slavimo to što jesmo i izražavajmo radost zbog toga.
Ja sam uvijek bio na rubu pucanja od smijeha, posebno u situacijama koje bi tobože trebale biti ozbiljne. U školi sam često upadao u nevolje zbog toga što sam se nekontrolirano smijao u učionici kad bi mi nešto bilo smiješno. Imao sam prijatelja iz razreda po imenu David Bell koji je imao sposobnost da nešto kaže i pritom zadrži ozbiljno lice. Ja bih prasnuo u smijeh i zato bih uvijek ja upadao u nevolje.
Jednom smo bili na satu ‘vjeronauka’ i učitelj je govorio o biblijskom gradu Gederotu. David Boli se tiho nagnuo prema meni i samo mi šapnuo na uho: „Gederot, veliki, debeli drot“!
Pa, to je bilo zadnje što sam čuo od te lekcije, (fiju!), ostatak sata proveo sam u hodniku još uvijek se smijući.
Najbedastije stvari bile su mi smiješne, posebno kad ih se shvaća ozbiljno, i u tom pogledu nisam se promijenio ni za dlaku. Dok sam bio televizijski voditelj uvijek sam bio podložan hihotanju, a jednom sam i stvarno izgubio kontrolu dok sam govorio o sportskom događaju u kojem je sudjelovao novi igrač na sceni podrijetlom s Tajlanda. Pitao sam gosta kojeg sam intervjuirao kako bi izgovorio komplicirano ime novog igrača.
„Mmm“, odvratio je, ja ga zovem broj 21 bez rezanaca.
Oni koji ne znaju po kojem sustavu u kineskim restoranima numeriraju jela na njihovom jelovniku neće imati pojma što je u tome bilo smiješno. Čak i oni koji znaju možda neće shvatiti. Ali iz nekog razloga meni je to bilo neizdrživo smiješno i kamera se zadržala na gostu dok sam ja umirao od smijeha.
Kad se i on počeo smijati urednik više nije imao kamo i brzo je pustio video isječak dok smo nas dvojica pokušavali doći k sebi. Uštirkani ovratnici nisu bili zadovoljni sa mnom, ali publici se to svidjelo, jer su se i oni smijali. Smijeh je zarazan, pa kad se jedan čovjek smije, to je kao da daje dozvolu za smijeh drugima koji se boje razvezati svoje korzete i prepustiti se smijehu.
Kad sam ušao u izmijenjeno stanje svijesti tijekom mog iskustva uzimanja psihoaktivnog napitka zvanog „ayahuasca“ u Brazilu 2003. godine, veći dio od tih pet sati proveo sam histerično se smijući. Glas koji mi je cijelo to vrijeme tako jasno govorio o iluzornoj prirodi Stvarnosti bio je tako smiješan.
Ležao sam na leđima i nekoliko puta moje su se noge našle u zraku od smijeha. Možda se ljudi ne smiju dovoljno često u gustoći tjelesne svjesnosti, ali ‘tamo’, na smiješnoj strani života ima tako mnogo zabave. Pa zašto i ne bi bilo? ‘Tamo’ svi znaju da je sve Jedno i da ne postoji ništa zbog čega bi trebalo biti u strahu ili pod stresom. Program nam govori da to sebi radimo, da sebi štetimo i stvara situacije koje nas na to potiču, ali izvan programa ima tako mnogo radosti u samom postojanju da je to milina. Ne dajmo se smesti. Prepustimo se smijehu i nikada nećemo pogriješiti. Sjetimo se da moćnici i sustav ne žele naš smijeh, već našu zabrinutost kako bi nama lakše vladali. Dovoljno je samo da im se svi skupa nasmijemo u lice. Probajmo, nije teško. A usput ćemo pomoći sebi da se oslobodimo stresa i dozvolimo smijehu da nas liječi.
Izvor: Transformacija svijesti