Nedavno sam razgovarao s medicinskom sestrom; kao i većina njezinih kolega, neprestano se suočava s patnjama i problemima pacijenata o kojima skrbi. Rekla mi je da je u novoj obuci koju prolazi zdravstveno osoblje naglasak stavljen na “nužnost držanja emocionalne udaljenosti od pacijenata”, koji se sada sve češće nazivaju “klijentima”, kako bi se izbjeglo zloglasno ‘sagorijevanje’ koje utječe na zdravlje mnogih njegovatelja.
Ta žena, koja je bila vrlo srdačna i čija je sama prisutnost umirujuća, tada mi je povjerila: “Čudno je, osjećam se kao da nešto dobivam kada se brinem za ljude koji pate, ali kada govorim o tom ‘dobitku’ ‘ svojim kolegama, osjećam se malo krivom što osjećam nešto pozitivno.” Ukratko sam joj opisao bitne razlike koje po svemu sudeći postoje između suosjećanja i empatijske nevolje.
Ta se razlika slagala s njezinim iskustvom i dokazala da nema razloga osjećati se krivom. Suprotno empatijskoj nevolji, ljubav i istinsko suosjećanje pozitivna su stanja uma, koja jačaju unutarnju sposobnost osobe da se suoči s patnjom drugih ljudi i da se bolje brine za njih.
Ako je dijete hospitalizirano, prisutnost majke pune ljubavi uz njega, koja ga drži za ruku i tješi ga nježnim riječima, bez sumnje će mu više pomoći nego tjeskoba majke obuzete empatijskom nevoljom koja, nesposobna podnijeti pogled na njeno bolesno dijete, šeta naprijed-natrag po hodniku.
Umirena mojim objašnjenjima, moja prijateljica medicinska sestra mi je rekla da se, unatoč nedoumicama koje je povremeno imala, to gledište slaže s njezinim iskustvom njegovateljice. Empatija je doista potrebna da bi se potaknulo nastajanje suosjećanja, ali prostor tog suosjećanja treba biti dovoljno velik da se suosjećanje ne pretvori u neizdrživu nevolju.
U svjetlu ovog preliminarnog istraživanja, činilo bi se logičnim za one čija se profesija sastoji od svakodnevne brige za ljude koji pate da budu obučeni u altruističkoj ljubavi i suosjećanju. Takva obuka bi također pomogla i bližoj rodbini (roditeljima, djeci, supružnicima) koji se brinu o bolesnim ili hendikepiranim osobama.
Altruistična ljubav stvara u nama pozitivan prostor koji služi kao protuotrov za empatičku nevolju i sprječava širenje afektivne rezonancije sve dok ne postane paralizirajuća i ne izazove emocionalnu iscrpljenost karakterističnu za izgaranje.
Bez podrške ljubavi i suosjećanja, empatija prepuštena sama sebi je poput električne pumpe kroz koju ne kola voda: brzo će se pregrijati i izgorjeti. Dakle, empatija bi se trebala odvijati unutar mnogo šireg prostora altruističke ljubavi. Također je važno uzeti u obzir kognitivni aspekt suosjećanja, drugim riječima razumijevanje različitih razina patnje i njezinih očiglednih ili latentnih uzroka.
Moći ćemo se staviti u službu drugih tako što ćemo im učinkovito pomagati, a da pritom sačuvamo svoju unutarnju snagu, svoju ljubaznost i svoj unutarnji mir. Kako piše francuski psiholog Christophe André, “Potrebna nam je nježnost i snaga suosjećanja. Što smo lucidniji o svijetu, što više prihvaćamo da ga vidimo onakvim kakav stvarno jest, to je lakše prihvatiti da se ne možemo suočiti sa svom patnjom s kojom se susrećemo u životu ako nemamo ovu snagu i ovu nježnost.“
