Lete konfeti, rakete, ispaljuju se stotine eura, pune se košarice, šeta se s rogovima na glavama, ispija se pjenušac. Euforija, radost, dočeci, gužve na cestama, pretrpane trpeze, pretrpane trpeze, pretrpane trpeze…

Milijuni ljudi ispraćaju jednu i dočekuju drugu godinu u metropolama, milijuni ljudi istovremeno ostaju bez metropola, dok se vrtoglave količine novca ispaljuju kroz projektile, na vlastitu vrstu. Vrata raja, vrata pakla.

Oko nas odbrojavanje, vatromet, poljupci, osmijesi;  tamo negdje prah i pepeo, sravnjene zgrade, torza koja ostaju nakon bombi, djeca koja vrište, potresi, poplave, kontejneri – slike  su istog dana.

I doista smo sretni ovdje. I oni najnesretniji među nama sretni su što su nesretni baš ovdje i sad. Jedna poznata futuristička fikcija upoznaje nas s Elizijem, Elysiumom, elitnom postajom za odabrane, negdje u orbiti, na sigurnoj udaljenosti od zemaljske prenapučenosti, bijede i očaja.

Naš kontinent, osim odnedavno njegovog istoka, kao i još neki „blagoslovljeni“,  zapravo su takav Elysium, jer ne znamo što je stvarna neimaština, ne znamo što je trajni strah. Kao da smo odabrani, u svojim sferama, izvan gladi i ratova, egzotičnih bolesti, cunamija. Elysium uz bezrazložnu dozu  kukanja. Bezrazložnu, jer mi smo slučajnim odabirom u ovom svijetu izobilja, pa ako netko i ničega nema, u njemu će lakše doći do potpore i do podrške. Tamo gdje nema ničega, vlada ništa.

Sretno smo pjevajući ušli u novu godinu, ne razmišljajući o limenim bačvama i vatrama nad kojima djeca griju ruke, ona djeca koja više ne mogu do svojih kuća ni do svojih obitelji.

Zmija siromaštva koja puže od juga prema sjeveru Amerikâ, oni koji se utapaju po uzburkanim morima bježeći od jada, da podupru vlastitu obitelj (ostalu u jadu), svi oni koji žele ono što mi smatramo normalnim i čega se ne želimo odreći, što nam se katkad (kako drsko!) čini i nedostatnim, što doživljavamo kao samorazumljivo naše i pored čega hoćemo još i još i pored čega prečesto nezadovoljno uzdišemo. Nobelovac Saramago, koji nije među nama već trinaest godina, bio je napisao otprilike -“Kretanje s juga na sjever je neizbježno; bodljikava žica, zidovi i deportacije neće biti dovoljni: dolazit će u milijunima. Europu će osvojiti gladni. Dolaze tražiti ono što smo im ukrali.”

I opet ono isto, stotinama puta postavljeno pitanje, Može li čovjek biti sretan u nesretnom svijetu? U diktaturi smo sreće i bolesni od manjka suosjećanja. Imamo li pravo na slavlje, dok najmanje pola „nas“, kojima planet jednako pripada, istovremeno drugdje stradava, strahuje, umire, pati?

Pred očima mi preneraženo lice dječaka koji bezuspješno pokušava objasniti užas koji gleda – susjede koji su mrtvi, ljude bez ruku, bez glava, a ne može ga ni pojmiti ni objasniti; ne može, jer se to ne može, a i kad bi mogao, mi bismo ga brzo zaboravili; elizijumska je logika ne opterećivati se ružnim stvarima. U blizini gledam momka koji sjedi na pokislom ulazu u neki haustor i pokušava prodati drvotvorine iz svoga kraja, baš onako kako su naši davni pečalbari negdje deleko prodavali svoje. Nikoga ne vidim da se zaustavlja, da kupuje, iako je ovo obećavajući svijet. Boje njegove zemlje ostale su daleko, dok bljeskalice i sviralice u magli oko njega vode u sretnu novu.

Negdje u jeku rata, onog našeg, netko je od javnih osoba izjavio kako se ne opterećuje vijestima, da radije ispija šampanjac…

Smijemo li ispijati šampanjac dok negdje nema ni vode? Jedna boca pjenušca može najmanje pola godine hraniti jedno dijete izvan Elizijuma. Ne smijemo, ali ispijamo, i mi i naši sukontinentalci. Lice dječaka koje je obišlo svijet ostaje zaboravljeno.

Dobro nam zdravlje, radost i uspjeh u Novoj želim i neka nam je sa srećom naša samodostatna sreća!