Krešimir Pavelić: Odnos pacijenta i liječnika

Krešimir Pavelić: Odnos pacijenta i liječnika

Odnos pacijent-liječnik smatra se važnim čimbenikom socijalne skrbi. Bez sumnje, ovaj odnos je neophodan za postizanje visoke kvalitete zdravstvene zaštite i predstavlja temelj univerzalne liječničke etike i profesije. Studentima medicine nedostaju upute o tome kako formirati i održati profesionalan odnos prema pacijentu, kako održati dostojanstvo bolesnika na visokoj razini, te na kraju, kako poštivati ​​pacijentovu privatnost. Pitanje je li selekcija mladih budućih liječnika također dobra.

Dosta ljudi u zadnje vrijeme izražava svoje pritužbe na odnos s liječnicima. Spomenut ću neke koje sam doznao prije pisanja ove kolumne. Tako npr. pacijenti kažu da se često pri obilasku liječnika osjećaju kao brojevi, a ne kao ljudi. Ističu potrebu ocjenjivanja dobrih doktora kako bi oni loši postali bolji. Govore o neljubaznom odnosu medicinskih djelatnika prema njima prilikom dolaska na preglede ili boravka u bolnicama. Određeni broj doktora radi u državnim bolnicama i na fakultetima  i istodobno u jednoj i više privatnih klinika. Ljudi često to komentiraju kao vrlo negativno. Ponašanje liječnika je posebna priča. Specijalisti su na svojim mjestima u državnim bolnicama često puta nedostupni i hladni, dok su u privatnim klinikama ljubazni i dostupni pa se čini kao da se ne radi o istim ljudima, kao da su podvojene ličnosti. Transformacija je više nego očita. Na termin za bilo koji pregled ili dijagnostiku tipa magnet u državnoj bolnici čeka se jako dugo, a u privatnoj klinici si odmah na redu i ljudi gube živce i sve obavljaju privatno. Pitanje koje nam se nameće – zašto se doktori u državnim bolnicama ne ponašaju kao u privatnim klinikama? Zar je novac toliko čaroban da u trenu može promijeniti ponašanje jedne osobe? Državna plaća im je već tu pa nju uzimaju zdravo za gotovo, ali ih ovaj dodatni novac od privatne prakse posebno inspirira.

Odnos između pacijenta i liječnika izuzetno je delikatan i zahtjeva ozbiljnu pripremu liječnika. Ta  priprema morala bi biti sastavni dio liječnikove edukacije. Ovo se posebno odnosi na liječnike obiteljske medicine koji bi trebali imati informaciju o zdravstvenom stanju svojeg pacijenta. Velik broj liječnika ispunjava stroga pravila odnosa sa svojim pacijentom. Međutim u posljednje vrijeme sve je više pritužbi od strane pacijenata da su neki liječnici arogantni, da se žele što prije riješiti pacijenta, da su nedovoljno informirani o problemu koji im pacijent iznosi, da ignoriraju probleme itd. Nešto od ovoga spada u domenu kućnog odgoja, pravila uljuđene komunikacije pa to ovdje neću komentirati. Ovo je u posljednje vrijeme zaoštrio i Internet preko kojeg pacijent može saznati informacije o svojem stanju koje su do sada bile privilegij liječnika. Tako se zapravo pacijent pretvara iz jednog pasivnog u aktivnog sudionika svojeg zdravlja. To, naravno, donekle otežava situaciju liječnika koji se mora oboružati s više znanja i strpljenja. Problem, međutim nastaje kad pacijent oboružan internetskim podacima krivo interpretira svoje stanje, no o tome sada nećemo pisati.

Nisu svi problemi posljedica neadekvatne edukacije, iako je edukacija  te stalno stjecanje znanja, velikim dijelom za to odgovorna. Stvari u našim životima se mijenjaju a medicina bi te promjene morala pravodobno prihvatiti. Na snazi su različita međunarodna postupanja, pa u nekim zemljama liječnik i medicinska struka s ozbiljnošću tretiraju pacijente, dok se u drugim sredinama takvi slučajevi ignoriraju, premda pacijent ima ozbiljne probleme. Eklatantan je primjer preosjetljivost nekih ljudi na elektromagnetska zračenja (npr.5G) koja u nekih preosjetljivih osoba uzrokuje niz nezgodnih simptoma (glavobolje, poteškoće u koncentraciji, probleme spavanja, depresiju, nedostatak energije, umor i simptome slične prehladi/virozi). Slična ali daleko tragičnija je situacija s posljedicama tzv. cijepljenja protiv Covida-19 koje su se (pa ponegdje i danas) ignorirale i pripisivale drugim razlozima. Stoga je krajnje vrijeme da redefiniramo neke medicinske paradigme i uvedemo na studijima bolju edukaciju za stanja koja se pojavljuju a nažalost u dijelu svijeta i ignoriraju. Ignoriranje ili krivo interpretiranje medicinskih činjenica neminovno smanjuje kvalitetu odnosa liječnika s pacijentom.

Nedostatna edukacija i ignoriranje problema od strane službenih vlasti jedna je od ključnih prepreka normalizaciji odnosa pacijent – liječnik. Kad kažem edukacija onda ne mislim samo na moralno-etička načela već i na edukaciju o novim pa čak do sada i nepostojećim čimbenicima koji ugrožavaju zdravlje. Na donekle poremećen odnos pacijent – liječnik utjecala je i farmaceutska industrija svojim koruptivnim radnjama o čemu je progovorilo prije nekoliko godina i naše ministarstvo zdravlja te donijelo neke konkretne mjere. Čini se da se nakon COVID-a opet zaboravlja ovaj aspekt. Ovdje neću elaborirati danas poremećen odnos u stjecanju prihoda gdje se u nekim situacijama velike sume novca stječu raznoraznim nematerijalnim poslovima ili mešetarenjima.  Liječnik (sigurno i neke druge struke) mora uložiti silan napor i znanje da bi stekao sredstva za pristojan život. S druge strane imamo silno bogate ljude koji ili su mešetarili na burzama vrlo često fiktivnim novcima ili su kapitalizirali tuđa otkrića. Taj poremećen odnos stjecanja prihoda mogao bi koštati čovječanstvo civilizacijskih postignuća, a to je već sada vidljivo npr. u farmaceutskom poslu. To je i u osnovi narušavanja svih struka važnih za društvo, ne samo medicinskih već i onih vezanih uz prosvjetu pa i proizvodnju prirodne hrane.

Odnos pacijent-liječnik temelji se na tri važna načela: (i) liječnik je dužan djelovati u najboljem slučaju za pacijentov interes, (ii) pacijente treba tretirati s poštovanjem, bez diskriminacije tijekom cijelog procesa, čak i ako se čini da se veza bliži kraju, (iii) potrebno je osigurati maksimalno kvalitetnu zdravstvenu skrb. To je jedinstven odnos koji ovisi o povjerenju između pacijenta i liječnika. Primanjem pacijenta liječnik se automatski obvezuje osigurati najbolju moguću kvalitetu usluge. Ako se liječnik toga ne može pridržavati, trebao bi napustiti pacijenta jer bi u suprotnom moglo značajno utjecati na kvalitetu zdravlja i ishod njege.

Tijekom povijesti došlo je do bitnih promjena u prirodi odnosa. Prije više od 20 godina, pacijent je bio taj za kojeg se tražio liječnik, koji je potom samostalno donio odluku i pacijent se, u načelu, složio s odlukom liječnika. Tijekom posljednjih 20 godina, taj se odnos promijenio te je postao aktivniji, autonomniji i strpljiviji. Karakterizira ga značajno veća kontrola od strane pacijenta, smanjena dominacije liječnika i smisleno izraženijeg međusobnog sudjelovanja.

U 1950-im i 1960-im godinama, posebno u SAD-u, pacijent-liječnik odnos se sveo na odnos pacijent-obiteljski liječnik. Obiteljski je liječnik, među ostalim dužnostima, nadgledao bolničke postupke i brinuo se o kumulativnoj zdravstvenoj zaštiti. Tijekom 1980-ih i 1990-ih, troškovi zdravstvene skrbi drastično su porasli i postali teret za privatni sektor i državu. S jedne strane, troškovi rastu zbog napretka tehnologije, a s druge strane, država pokušava smanjiti takve troškove, ali uglavnom potpomaže medicinske tehnologije, super specijalističko osposobljavanje te smanjuje svoju potporu liječnicima obiteljske medicine koji su nevjerojatno važni i rješevaju moguće i 80% svih problema pacijenata. Ti su procesi u biti sveprisutni u cijelom svijetu. Obiteljski liječnici su suočeni sa smanjenim premijama, što ih prisiljava da preuzmu veće broj pacijenata (trošeći u prosjeku deset minuta na pacijenta što je jako malo) sa zaradom koja je upola manja od zarade specijalista (američki podaci). To nedvojbeno utječe na negativan odnos pacijent-liječnik.

Na odnose pacijent – liječnik utječe niz čimbenika i to smo elaborirali u poglavlju Springerove knjige (Pavelic K. i suradnici U „Personalized Medicine in Healthcare System. Legal, Medical and Economic Implications“. Patient-physician relationship in personalized medicine. Springer International Publishing New York 2019). Novi izazovi u medicini su potreba za novim otkrićima zbog relativne neučinkovitosti današnje medicine, osobito u liječenju kroničnih bolesti, razvoju nove generacije globalne analitičke tehnologije i metode koje se mogu odmah implementirati u kliničku praksu, brze promjene društva zbog globalizacije, modifikacija oblika bolesti i otpornost na terapiju, kao i demografske promjene sa starenjem stanovništva. Odnos pacijent-liječnik iznimno je važan za obje strane. Što je bolji odnos, s obzirom na međusobno poštovanje, povjerenje, znanje, zajedničke vrijednosti i raspoloživo vrijeme, to je bolja količina i kvaliteta informacija u vezi bolesti pacijenta. To može izravno utjecati na pozitivan ishod u oba smjera, poboljšati točnost dijagnoze i usavršiti pacijentovo znanje o bolesti. U slučajevima kada je ovaj odnos loš, liječnikova smanjena sposobnost da postigne  cjelovitu i kvalitetnu prosudbu može negativno utjecati na rezultate i poremetiti pacijentovo povjerenja u dijagnozu i predloženo liječenje te izazvati prigovore bolesnika i pritužbe u vezi s predloženim medicinskim radnjama.

S pravnog gledišta odnos je ravnopravan. To znači da će liječnik liječiti pacijenta u njegovom najboljem interesu, čak i kada je to u suprotnosti s liječničkim stavom. Stoga, biti liječnik i prakticirati medicinsku skrb je moralni čin. Razmatrajući učinkovitost (rezultat liječenja), čini se da odnos ima mali, ali statistički značajan utjecaj na ishod zdravstvene njege. Ishod odnosa pacijent-liječnik također je pod utjecajem medicine utemeljene na dokazima. Standardizacija u praksi obično se koristi za upravljanje skrbi kako bi se smanjila cijena ili povećala kvaliteta skrbi. Standardizacija u biti podrazumijeva tretiranje različitih pojedinaca na isti način što je donekle u suprotnosti s načelima personalizirane medicine.

Edukacija pacijenta i liječnika presudni su čimbenici u odnosu pacijent-liječnik. Ako građani žele biti aktivni sudionici u procesu donošenja odluka vezano uz pitanja o privatnosti (genomski i drugi osobni podaci), potrebno je priznati i promicati odgovarajuće razine medicinske pismenosti za dobrobit suradnje i sudjelovanja obiju strana. Informacije o zdravstvenim problemima su, dakle, od velike važnosti za odnos pacijent-liječnik.

Internet danas ima veliku ulogu u informiranju pacijenata, a time i aktivizam pacijenata raste, što predstavlja značajan izazov za liječnike. Studija na tu temu zaključuje da liječnici ne bi trebali osjećati prijetnju ako pacijenti donesu informacije preuzete s interneta, već na to treba gledati kao na pokušaj ‘timskog rada’ te adekvatno pozitivno reagirati.

Odnos pacijent-liječnik drastično će se u budućnosti promijeniti. Zdravstveni skrbnici će u pozitivnom scenariju biti pozvani da donesu odluku na temelju složenih bioloških, ekoloških  i informatičkih  pristupa. Biolozi i tehnolozi će komunicirati jedni s drugima shvaćajući potrebu za profesionalnom odgovornošću ili brigu o pacijentu. Građani će imati pristup nečuvenim mogućnostima kojima mogu iskoristiti odgovornost za vlastito zdravlje kroz aktivno praćenje, preventivne mjere, pa čak i kroz izravni izbor liječenja. Na kraju će se donijeti odluke zasnovane na sintezi i evaluaciji vrlo složenih povratnih veza gdje će čovjek slobodno donositi odluke vezane uz vlastito zdravlje, individualnim izborom. Suprotni se scenarij može pak očekivati ukoliko se društvo ne reorganizira na etičkim načelima ponovno uvažavajući meritum i kvalitetu.

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp