Neke stvari govorim iz iskustva jer sam ih obavio. Poput odlaska iz stana u Sigetu na selo kraj Križevaca, učenja osnova o uzgajanju hrane o kojima nisam imao blagog pojma, o korištenju alata za koji nisam znao ni da postoji…

Neke još nisam obavio, ali prepoznajem njihovu potrebu. Poput maksimalne energetske neovisnosti po pitanju struje, grijanja i goriva ili potrebe prikupljanja znanja / razvijanja vještina u korištenju oružja za samoobranu.

Tako da cilj ovog teksta nije da pametujem ili da vas prestrašim svojom vizijom budućnosti. No, riječima Miyamota Musashija: “Bolje je biti ratnik u vrtu nego vrtlar u ratu”. Drugim riječima, bolje je biti spreman za nešto što bi se moglo dogoditi, pa makar se to i ne dogodilo, negoli biti nespreman ako se to dogodi.

Zapravo, ne pišem ništa revolucionarno, ništa što svaki čovjek intrinzično ne osjeća u sebi kao temeljnu potrebu – biti samodostatan. Neovisan. Slobodan. Suveren.

Pitanje je samo tko ima hrabrosti krenuti tim putem… Također, “napredak” koji pred vas stavljam nije ništa drugo doli spajanje današnjih (sa)znanja i tehnologija s načinom života naših prabaka i pradjedova od prije 100 godina. Oni možda nisu bili učeni poput nas niti su imali i djelić naših mogućnosti, ali su imali zdrav razum, mudrost i kroz životne nedaće izgrađen karakter.

Što danas olako odbacujemo kao nešto glupo i nepotrebno. Jedno svakako stoji: gdje ima volje, ima i načina. Gdje nema volje, tamo su izgovori. I ponavljam: koncept koji vam dajem na razmatranje nije za svakoga. Niti je svakome izvediv. Ali većini onih koji osjećaju potrebu za osobnim suverenitetom – uz malo hrabrosti i odricanja od nekih ugoda kako bi s vremenom razvili druge – jest.

O prvom koraku sam okvirno već pisao: preseljenju iz grada na selo / u predgrađe / na mjesto koje će im omogućiti da uzgajaju svoju hranu. Pa ću danas kratko o tom uzgajanju hrane.

Da bi prosječna četveročlana obitelj imala dovoljno svega za godinu dana, treba im 200 kvadrata malčiranog vrta.

Ako uz to ide par kokica, patkica i purica, ovca i ovan, jedna kravica… bez posebne infrastrukture, osim pomične kućice za perad i električnog pastira za stoku – imate i više nego dovoljno ne samo da se kvalitetno prehranite…

Već doslovno “printate svoj novac” ulažući u svoje dugoročno zdravlje i ne trošeći novac na uvezenu hranu visoko-upitne kvalitete. Koji koncept je pravi: tradicionalni, eko, biodinamički, regenerativni?

Po meni, tradicionalni sigurno ne, jer je princip monokulturalnog uzgoja potpuno neprirodan. I kao takav, traži više rada za manje prinosa.

Regenerativni princip ulaganja u kvalitetu tla i simbiotičkog života biljaka i životinja – zapravo, oponašanje prirode se nama, iako estetski najmanje privlačan, pokazao najisplativijim.

U svakom slučaju, ako se odlučujete na vlastiti uzgoj, ovo su imena koja trebate znati:

– Joel Salatin,

– Alan Savory,

– Ray Archuleta.

Ti su ljudi odgovorili na manje-više sva pitanja o održivoj proizvodnji, poštivanju i obnovi prirode, teoriji da nas ima previše na svijetu, famoznom CO2…

Razmišljate li o svom komadiću vrta? Možda na balkonu ili krovu zgrade?