Rebeka Štimac Vukmirović – Gledati srcem

Rebeka Štimac Vukmirović – Gledati srcem

Koliko često ste pomislili kako nešto s vama nije u redu? Ili ste možda među onima koji češće misle da su u pravu i da s drugima nešto nije u redu?
 
Koliko često ste se osjećali nekako, ali to niste izrazili, jer nije bilo primjereno ili ste se bojali kako će drugi to shvatiti i kako će reagirati?
 
Koliko često osjećate da biste najradije zaspali i probudili se kad svijet bude ljepše mjesto, kad ćemo jedni druge vidjeti, čuti i razumjeti Srcem, kad ćemo moći izraziti sve ono što Jesmo na način koji služi i drugima, osim što raduje i nosi koristi nama samima?
 
Svi smo naučeni svoju pažnju u velikoj većini slučajeva usmjeravati na to što vidimo fizičkim očima i što čujemo fizičkim ušima, kako se to prevodi u našem mozgu u iskustvo, na očekivanja, razočaranja, prosuđivanja i kritiziranja bilo sebe bilo drugih… I takav način funkcioniranja može biti jako bolan i iscrpljujući te može dovesti do različitih kriza i gubitka zdravlja, bilo onog fizičkog bilo onog psihičkog.
 
Ako dođe do gubitka zdravlja, uglavnom dobijemo neku dijagnozu. I nekima dobivanje dijagnoze na nekoj razini pomogne, jer svoje stanje može objasniti kroz dijagnozu, a može donijeti i razumijevanje/suosjećanje okoline. No s druge strane, kad krene liječenje često to bude tretiranje simptoma, održavanje stanja, a onda postane dio priče da je to naše kronično stanje i da nema mogućnosti iscjeljenja. Neki zbog toga uđu u još veću ulogu žrtve, dok neki uđu u stanje poricanja svog pravog trenutnog stanja, pa glume da su bolje nego što jesu, misle pozitivno i govore pozitivno, a kroz svoje boli i teške trenutke prolaze sami.
 
U dobroj mjeri naučila sam surađivati s boli, neravnotežama i krizama. Naravno, ima još mjesta za napredak, ali ono najvažnije što sam naučila do sada je postavljanje pitanja i izbacivanje sebe iz naučenih obrazaca pričanja priča o sebi i svom životu.
Svjesna sam da možda imam malo drugačiji/čudniji/neobičan stav prema nekim stvarima. I kad o tome pišem, ne smatram da bilo tko treba reći kako sam u pravu. Smatram kako dajem informacije koje drugi onda imaju izbor testirati u praksi, a ne samo provući kroz svoje obrasce razmišljanja i vjerovanja te na temelju mentalnih procesa donijeti zaključak ima li u tome istine ili nema.
 
Ponavljam, o tome je najispravnije zaključiti nakon testiranja u praksi. Moj stav što se tiče bolesti i osobnih kriza je sljedeći – ako mi se iznova i iznova događaju slične situacije s različitim ljudima, stavljam kao mogućnost da s nečim unutar svoje podsvijesti kreiram takve događaje, a posljedica je da obično budem razočarana, povrijeđena, neshvaćena, ljuta, tužna… Tada se pitam: „Koje obrasce mišljenja/vjerovanja/ponašanja/doživljavanja emocija ponavljam iznova i iznova, a daju iste ili slične posljedice? Gdje je korijen takvih obrazaca? Što mi Život pokušava reći? Što je vrijeme da promijenim?“
 
Na ova i slična pitanja odgovore tražim na mnoge načine. Npr. kroz meditaciju/kontemplaciju (kako god to nazvali), kroz automatsko pisanje, analizu snova, suradnju s emocijama, rad s podsvjesnim programima, vježbe disanja, pokret i ples, pjevanje i glas, pričanje s bliskom prijateljicom, svjesnom promjenom obrazaca ponašanja, rad sa stručnom osobom…
 
I sve što sam nabrojala uglavnom sadrži i rad s otporima, jer dio mene nikad nije raspoložen za promjenu. Što se tiče bilo kakvih bolesti, stav je sličan. Ne smatram da je tijelo prirodno podložno bolestima i boli, ako živimo u skladu sa Sobom i Svojom Pjesmom Srca, ako smo povezani s onom Božanskom Iskrom u sebi te ako tečemo s promjenama, tj. ako smo prilagodljivi sa svojim načinima ponašanja, razmišljanja, vjerovanja i doživljavanja emocija, sebe i svijeta oko sebe.
 
Čim se javi bolest (bilo fizička bilo psihička), meni je to znak da sam u otporu od neke promjene, da nešto ne prihvaćam i ne gledam iz dovoljno široke perspektive, da ne surađujem sa svojim potrebama, već ih zbog raznoraznih logičnih razloga odgađam zadovoljiti. U tom smislu jako je važno razlikovati potrebe od želja. Ako ne ispunimo neku svoju želju, ništa strašno neće se dogoditi osim malo ili malo više razočaranja. No, ako ne ispunjavamo svoje životne potrebe (dosta dobro objašnjeno u Maslowljevoj teoriji hijerarhija potreba), tada na dugoročne staze ispadamo iz ravnoteže i kreće razvoj bolesti. Što je neravnoteža manja, bolesti su kraće i lakše (tipa prehlade, viroze, proljevi i slično). Što je neravnoteža veća, bolesti su teže i naginju razvoju kroničnih stanja.
 
Kada osjetim da se u tijelu javlja neka bol, napetost, poremećaj… ponovno ulazim u slične razgovore sama sa sobom i otkrivam s kojim svojim ponašanjima, načinom razmišljanja, doživljavanjima sebe, svojih emocija i svijeta oko sebe pridonosim stvaranju neravnoteže u svojem tijelu.
 
Često su to energetski, nesvjesni i podsvjesni procesi, no često su to i navike zbog kojih ne idem spavati kad osjetim umor, previše sjedim, prekasno jedem, jedem previše slanog ili slatkog ili prerađenog…
U svakom slučaju, nakon takvog procesa postavljanja pitanja i iskrenog odgovaranja na njih uvijek nađem nešto što mogu učiniti da se vratim u ravnotežu. Nisam žrtva u tim stanjima i ne tražim opravdanje da ostanem u tim stanjima s mišlju: „Ah, jadna ja.“ ili „To je jednostavno tako i s time moram naučiti živjeti.“
 
Naravno, ako je nešto kronično da definitivno treba na neko vrijeme i naučiti s time živjeti, ali to ne znači dići ruke od mogućnosti da može biti bolje i da se možemo vratiti u ravnotežu, ali ne znači niti poricanje trenutnog stanja. Da bi bili u ravnoteži, fiziološke i psihološke potrebe trebaju biti namirene.
Što se tiče psiholoških potreba, često se čini da ih je u današnjem svijetu nemoguće zadovoljiti, no to je samo još jedna priča uma u koju uporno vjerujemo i u kojoj smo često u ulozi žrtve. Toj ulozi žrtve pridonosi zanemarivanje unutarnjih boli, rana i trauma.
 
Ako smo primjerice imali iskustvo odbacivanja od drugih, razočaranja ili slično, zbog toga osjetili tugu, bijes, razočaranje, mržnju, ogorčenost, frustraciju ili nešto slično, ako smo osjetili da smo sami i da nas nitko ne razumije, ne vidi i ne čuje u potpunosti, nego vidi samo površinu naše priče, a to nismo propustili kroz sebe na „ispravan“ način/uzemljili, već pridali etiketu kao nešto „negativno“/“loše“, onda to unutar nas nije samo neutralno sjećanje, već sjećanje s negativnim nabojem. Taj negativni naboj je prisutan u našoj cjelokupnoj vibraciji bića i utječe na nesvjesno kreiranje životnih situacija u kojima se te unutarnje boli trigeriraju.
 
Naprimjer roditelji nisu podržavali neki naš talent i zbog toga smo bili jako ljuti i povrijeđeni i u život nam uđe partner/ica koja isto ne podržava naš talent, zbog čega ponovno osjetimo ljutnju i povrijeđenost. I ne kažem da je partner/ica savršen i da nema svojih unutarnjih govanaca s kojima bi se bilo dobro pozabaviti, već samo govorim da u tom slučaju naš uglavnom nesvjesni negativni naboj iz prošlosti, u suradnji s uglavnom nesvjesnim nabojem partnera/ice, kreira životnu situaciju u kojima stara „energetska govna“ isplivaju na površinu.
 
Na taj način dobivamo priliku i mogućnost prestati biti žrtve tog starog negativnog naboja unutar sebe i napraviti nešto s njim kako bismo ga prihvatili, prigrlili, otpustili i dozvolili si krenuti dalje u život bez njega. Kad se dogodi svjesno prolaženje kroz ta neugodna stanja i njihovo prihvaćanje, tada se događa iscjeljenje, odnosno otpuštanje naboja i događa se da ta nabijena prošla iskustva ostaju samo iskustva.
 
Obično nakon takvih promjena u nesvjesnim i podsvjesnim dijelovima svog bića, dolazi i do promjena u ponašanju, razmišljanju i doživljavanju emocija, sebe i svijeta oko sebe.
 
Pa ako se dogodi neka slična situacija, primjećujemo da više ne reagiramo isto, da smo mirniji i zadovoljniji ili da se slične situacije događaju sve rjeđe i rjeđe, a čak možda i da od iste osobe počinjemo doživljavati podržavanje naših talenata.
Takav pristup sebi omogućuje da i druge vidimo sve jasnije, da više gledamo, slušamo i osjećamo Srcem, a ne samo površno. Takve promjene omogućuju kvalitetnije i dublje odnose, kao i smisleniji, svrhovitiji, mirniji i ispunjeni osobni život. Pitam se kako bi svijet izgledao kada bi većina ljudi odlučila prestati se baviti površnim stvarima i odlučila gledati Srcem?
 
Kako reagiraš u situacijama fizičke/psihičke neravnoteže/krize? Reagiraš li iz uloge žrtve ili možda zanemaruješ znakove, ulaziš u mod borbe/bijega? Ili možda biraš zapitati se pitanja nalik ovima iz ovog teksta?
 
S ljubavlju, Rebeka

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp