Kako to hladno zvuči ‘automatizacija poslovnih procesa’. Često se to spominje u posljednje vrijeme kada se govori o napretku tehnologije i o zamjeni ljudske radne snage robotiziranom radnom snagom čiji je glavni cilj, nemojmo si lagati, ušteda trgovaca kojima je glavni i jedini interes što jeftinija proizvodnja i što skuplja prodaja njihovih proizvoda.
Automatizacija poslovnih i proizvodnih procesa javnosti se predstavlja kao inovacija i kao nešto što će nam svima olakšati živote, ali radi se isključivo o interesima velikih korporacija koje automatizacijom žele uštedjeti na proizvodnji i plaćanju radne snage i tako doći do još većeg profita.
S porastom troškova života, ponašanje kupaca se mijenja, prilagođavajući se instinktivno novoj situaciji pa samim time konzumerizam prestaje biti što je još do jučer bio. Nikakav ‘crni petak’, niti rasprodaja, ni psihološki oformljene cijene, više ne mogu ljude pretvoriti u bezglavo mnoštvo koje se pretvara u stampedo po trgovinama radi nekakvih akcijskih cijena. S dolaskom eura, ljudi su postali osjetljivi na svaki cent i prestali su se bezglavo razbacivati novcem. Rezerviranost i suzdržanost kupaca u potrošnji svakim danom čini trgovce sve nervoznijima i zabrinutijima za njihovu budućnost.
Ovaj svijet postao je jedno hladno i automatizirano mjesto. Usporedo s automatizacijom poslovanja i proizvodnje, automatizirali su se iliti digitalizirali i međuljudski odnosi. Ljudi međusobno komuniciraju kao roboti šaljući si poruke (tipkajući si do beskraja), umjesto da uživo razgovaraju. Porukama ljudi jedni druge odrađuju i jedni drugima nešto glume. Komunikacija uživo odumire. Otuđujemo se jedni od drugih kao nikada do sada. Tim tipkama gradimo zidove, a ne mostove. Mostovi se grade uživo, razgovorom, pogledom, zagrljajem, poljupcem…
Poruke daju ljudima dovoljno vremena da uvijek nešto smišljaju, da uvijek osmisle neku novu laž, dok u razgovorima uživo nema vremena za to jer se sve odvija u realnom vremenu. Poruke su vrlo perfidan način komunikacije koji pruža mogućnost odmaka od realnog vremena i osmišljavanja scenarija kako kome odgovara. Dakle – čisti poligon za manipulaciju i neiskrenost u međuljudskim odnosima. To su poruke i zato ih ne volim. No, eto, ovo je bila samo mala digresija.
Dakle, kupac je danas postao vrlo pronicljiv i nepovjerljiv. Sve provjerava na internetu, od deklaracije proizvoda, preko sastava, do same cijene istog proizvoda na raznim prodajnim mjestima. Čak ni najveće rasprodaje (op.a. – robe za otpis) više nisu dovoljne da kupce pretvore u najobičnije bezglave budale koje nesmotreno ostavljaju novce po trgovinama kupujući stvari koje im uopće ne trebaju, samo zato što su na akciji. Ljudi danas kupuju mudro i kupuju ono što im u datom trenutku doista treba. I ništa više od toga. Ne možeš nekome prodati nešto što on ne želi i neće kupiti, baš kao što ne možeš probuditi nekoga tko samo glumi da spava.
Trgovci zaboravljaju da su kupci još uvijek u pravu i da su oni oduvijek bili i ostali ti koji biraju tko će opstati na tržištu, a tko ne. Kupac je taj koji donosi konačnu odluku u čije će ruke otići novac ukoliko se odluči na kupnju nekog proizvoda ili u obrnutom slučaju – u čijim će rukama ostati novac – svaki put kada kupac ne kupi ono što bi mu trgovac na sve moguće načine htio prodati.
Imati ili nemati postaju glavna mjerila društvenih podjela. Društvo se dijeli na imatelje i nematelje, a njihovi međusobni susreti iz dana u dan postaju sve naporniji.
Ljudska pohlepa nema granica. Tko ima, želi imati još više, a tko nema, neka nema, taj bi valjda po mišljenju vojske iliti sljedbe imatelja trebao željeti imati još manje nego što ima. Imatelji se strašno čude nemateljima kada nešto imaju, jer smatraju da ne bi trebali imati baš ništa.
Nematelji su tu kako bi svakim danom gubili sve više nečega što imaju, odnosno kako bi to što imaju došlo u ruke imatelja, jer nemateljima je ovaj svijet dao ulogu nematelja i kako se samo usuđuju imati par centi u džepu ili najobičniji krevet na kojem spavaju, ili ormar u kojem drže svoju garderobu, tako o njima misle samozvani imatelji.
Pohlepni imatelji su posebna vrsta ljudi. Njima nikada nije dosta imanja. Nije im dosta nešto imati. Oni uvijek žele imati više nego što imaju, makar imali milijarde. U tome je najveći problem. U imateljima kojima je posjedovanje materijalnih stvari jedini smisao života.
To su ljudi koji se klanjaju Bogu Novcu, dok pravom Bogu odlaze samo po potrebi, obraćajući mu se kao zlatnoj ribici koja im treba ispuniti najnovije želje.
Nitko više ne mari za ljudskost. Ne govori se više o čovjeku kao takvom. Nitko više ne govori o klasifikaciji u smislu čovječnosti – ono – ili si čovjek ili nisi, što je u biti jedina prava podjela po kojoj bismo trebali raspoznavati jedni druge kada biramo društvo i životne suputnike. Ali to je stavljeno u drugi plan, a u prvi plan stavljen je materijalni status čovjeka koji određuje njegov životni put, ali i tretman kakav će imati na tom životnom putu. Nažalost. Na veliku, veliku žalost. Jer u takvom materijalistički nastrojenom društvu i ljudskost kao takva je na prodaju pa ako želiš pred sobom imati čovjeka koji se ponaša kao čovjek – to moraš i dobro platiti.
Najbolji primjer za to su doktori koji se u državnim bolnicama ponašaju kao šutljivi zombiji, dok su ti isti doktori u privatnim klinikama neviđeno ljubazni, kao da su potpuno drugi ljudi, jer znaju da će na kraju svakog pregleda dobiti novac. Nije im dosta državna plaća iz proračuna pa mahom rade i u privatnim klinikama u kojima zarađuju dodatne honorare. Dan im nikada nema dovoljno sati.
Da mogu klonirali bi se i radili bi uz državnu bolnicu još u pet privatnih klinika istodobno, ali to nije moguće pa jadni naporno rade još u eventualno jednoj do dvije privatane, koliko jedan čovjek u jednom danu stigne. I još se žale kako puno rade i kako su rasprodani. Presmiješno. Pa sami to žele i biraju takav put, a zakon im to omogućava.
Državnu plaću uzimaju zdravo za gotovo, ponašajući se kao da su Bogom dani i kao da je posao u državnoj bolnici neka humanitarna aktivnost kojom oni daju obol društvu poput nekih dobrotvora i kao da svi mi sada moramo ispaštati i trpjeti njihov bezobrazluk i gledanje na sat (čast vrijednim iznimkama) zato što oni dio svog radnog dana provode u državnim bolnicama, jedva čekajući otići u privatnu berbu i zaboravljajući da ih mi kao pacijenti plaćamo da rade svoj posao.
Ali, ne, državna plaća im nije dovoljna, to je njima ništa, sića. Oni nas kao predatori čekaju u svojim privatnim klinikama i tamo će se tek ponašati prema nama kao ljudi. Naravno, ta je je njihova ljudskost i uljudnost samo dobra gluma. Mnogi od njih otvoreno ljude pozivaju u privatne klinike, odbijajući im dati bilo kakvu terapiju čak i za najteže dijagnoze u državnim bolnicama ako im ne plate pregled u privatnim klinikama, što je čista ucjena. Dobro je to znati. Dobro je znati u kakvom svijetu živimo.
Podsjetimo ovom prigodom sve medicinske djelatnike na nešto vrlo važno, na Hipokratovu zakletvu koja izvorno glasi: “Kunem se Apolonom liječnikom, Asklepijem; Higijejom i Panakejom, svim bogovima i božicama, zovući ih za svjedoke, da ću po svojim silama i savjesti držati ovu zakletvu i ove obveze. Stoga ću učitelja ovoga umijeća štovati kao svoje roditelje, njegovu ću djecu držati svojom braćom, a budu li htjeli učiti ovu umjetnost, puočavat ću ih bez ugovora i bez plaće. Puštat ću da sudjeluju kod predavanja i obuke i u svem ostalom znanju moja djeca i djeca moga učitelja. Učit ću i đake koji se budu ugovorom obvezali i ovom zakletvom zakleli, ali nikoga drugoga. Svoje propise odredit ću po svojim silama i znanju na korist bolesnika i štitit ću ga od svega što bi mu moglo škoditi ili nanijeti nepravdu. Nikome neću, makar me za to i molio, dati smrtonosni otrov, niti ću mu za nj dati savjet. Isto tako neću dati ženi sredstvo za pometnuće ploda. Isto ću i pobožno živjeti i izvršavati svoju umjetnost. Neću operirati mokraćne kamence, nego ću to prepustiti onima koji se time bave. U koju god kuću stupim, radit ću na korist bolesnika, kloneći se hotimičnog oštećivanja, a osobito zavođenja žena i muškaraca, robova i slobodnih. Što po svojem poslu budem saznao ili vidio, pa i inače, u saobraćaju s ljudima, koliko se ne bude javno smjelo znati, prešutjet ću i zadržati tajnu. Budem li održao ovu zakletvu i ne budem li je prekršio, neka mi bude sretan život i ugled ljudi do u daleka vremena; prekršim li ovu zakletvu i zakunem li se krivo, neka me zadesi protivno.”
Hipokratova zakletva se, kao što znamo, polaže se i u današnje vrijeme, ali se tijekom povijesti zakletva često mijenjala. Ženevska liječnička prisega, suvremena inačica je Hipokratove zakletve. Prihvaćena je 1948. godine na 2. skupštini Svjetskog liječničkog udruženja (World Medical Association – WMA) u Ženevi, u Švicarskoj. WMA se tada odlučuje za drugačiju inačicu tradicionalnih medicinskih zakletvi i tako nastaje prisega usmjerena i humanitarnim ciljevima medicine.
Ona je i jedna od rijetkih koja izričito navodi da se prema svim ljudima treba jednako postupati bez obzira na njihovu rasnu, vjersku, socijalnu ili političku pripadnost, te spolnu orijentaciju. Dopunjavana je i revidirana u više navrata, kao 1968. godine, 1983, 1994, 2006. te posljednji put krajem 2017. godine kada je prihvaćena na generalnoj skupštini WMA (Chicago, USA). Ova posljednja verzija liječničke zakletve sadrži nekoliko važnih izmjena i dopuna, primjerice o potrebi brige samih liječnika za vlastito zdravlje i dobrobit, kako bi se i time povećala mogućnost veće brige za zdravlja bolesnika prema najvišim standardima. U njoj je naglašeno i poštovanje liječnika prema samostalnosti, integritetu i dostojanstvu samih bolesnika te važnost prenošenja medicinskog znanja liječnika na dobrobit bolesnika i unapređenja sveukupne zdravstvene skrbi.
Ženevska zakletva glasi ovako: “U trenutku kada stupam među članove liječničke profesije, svečano obećajem da ću svoj život staviti u službu humanosti. Prema svojim učiteljima sačuvat ću dužnu zahvalnost i poštovanje. Svoje ću zvanje obavljati savjesno i dostojanstveno. Najvažnija će mi briga biti zdravlje mojega pacijenta. Poštovat ću tajne onog tko mi se povjeri. Održavat ću svim svojim silama čast i plemenite tradicije liječničkog zvanja. Moje kolege bit će mi braća. U vršenju dužnosti prema bolesniku neće na mene utjecati nikakvi obziri vjere, nacionalnosti, rase, političke ili klasne pripadnosti. Apsolutno ću poštovati ljudski život od samog začetka. Niti pod prijetnjom neću dopustiti da se iskoriste moja medicinska znanja suprotno zakonima humanosti. Ovo obećajem svečano, slobodno, pozivajući se na svoju čast.” (Zimmermann, M. (Ur). (2008). Sveznadar: Što svatko mora znati (prijevod Janković, M. i Šešok, M.). Mozaik knjiga.)
Zar smo zaboravili biti ljudi? Zar je novac važniji od naših međuljudskih odnosa? Ili imaš ili nemaš. Kao da nikoga ništa drugo osim toga ne zanima. Čak i kada govorimo o zdravlju, što je krajnje sramotno. Na svakom koraku moraš nešto platiti kako bi išao dalje u životu. I, kada govorimo o plaćanju, žalosno je što se od nas ne traži samo da platimo cijenu neke usluge, već se od nas očekuje da damo nešto više nekome tko nam tu uslugu pruža. To je nepisano pravilo, a posebno se odnosi na usluge.
Ništa više nije besplatno pa čak ni osmijeh. Čak i njega moraš platiti. Kada frizerki daš nešto više novaca nego što je cijena tvoje frizure – ona će ti se osmjehnuti i pitati te za zdravlje, ali ako joj kojim slučajem ne daš ništa osim redovne cijene pružene usluge, jedva da ćete i pozdraviti pri izlasku iz salona.
S konobarima je ista situacija. Želiš li ponovno doći u restoran koji ti se sviđa, moraš konobaru ostaviti napojnicu. Što je veća napojnica, usporedo s njom raste i razina njegove ljubaznosti. Taksist iz tvog kvarta očekuje to isto od tebe. Očekuje da mu kažeš: „U redu je, zadržite ostatak.“ Ako mu ostaviš taj toliko željeni ‘ostatak’, doći će ti ponovno uz osmijeh pred vrata i odvesti te kamo god želiš. Ako, pak, ostaneš čekati da ti vrati tih par eura, postat ćeš mu najveći neprijatelj. S dostavljačima – identična situacija. Ne daj Bože da uzmeš ostatak i ne zaokružiš mu cifru. Bacit će ti paket koji si čekao u glavu i opsovati sebi u brk, ali dovoljno glasno da ga čuješ.
U privatnoj sferi života i poslovanja ljudi reže jedni na druge, umjesto da shvate da su političari ti koji generiraju takvu nezdravu klimu u društvu krojeći kriminalne zakone koji omogućavaju korupciju sve većih razmjera i kojima neizmjerno odgovara polarizacija društva koju oni redovno i dalje začinjavaju ideološkim podjelama kako bi se dodatno osigurali da se narod nikada neće ujediniti protiv njih i poželjeti pravdu umjesto nepravde.
Jeftina radna snaga koja nam danas dolazi sa svih strana svijeta dodatno snižava cijenu rada pa naši ljudi koji nisu otišli u inozemstvo trbuhom za kruhom moraju raditi i po pet poslova kako bi im mjesečni prihod bio dostatan za preživljavanje. Troškovi života i cijene toliko su narasli da prosječan čovjek danas mora biti čarobnjak preživljavanja. A između imatelja i nematelja nema nimalo međusobnog razumijevanja pa je najbolje da se niti ne druže. Nematelji su obično materijalno neopterećeni ljudi i preziru imatelje, dok imatelji preziru nematelje zbog nedostatka njihove impresioniranosti imanjem. Zaboravljaju da sve ono što imaju – imaju upravo zahvaljujući postojećim nemateljima kojima imati ne znači toliko koliko im znači biti pa imanje kao takvo prepuštaju imateljima.
No, opasno je u prevelikoj mjeri biti nematelj, jer ne možeš preživjeti pa treba naći pravu mjeru između imanja i nemanja, neku zlatnu sredinu koja jamči pristojan život svakog čovjeka i koja svakom čovjeku daje njegovo pravo na preživljavanje u smislu dostupnih zdravstvenih / medicinskih usluga liječenja, krova nad glavom, redovnih obroka i mogućnosti plaćanja režijskih troškova te zbrinjavanja u starosti. Najbolje bi bilo kada bi svi ljudi imali podjednako, ali to je danas nemoguće postići zbog ekstremnih imatelja koji imaju puno previše i ekstremnih nematelja koji nemaju puno previše.
Ili si imatelj koji može sve ili si nematelj koji ne može ništa. Izaberi. Biraj. Primjera je bezbroj. Netko želi smjestiti svog bolesnog roditelja u dom za starije i nemoćne. Ili imaš tu ogromnu količinu novaca za dom, ili nemaš. Cijene su takve kakve jesu – vrlo visoke. Tko ima za dom, taj će si ga platiti, tko nema, neće ići u dom.
S puzajućom privatizacijom zdravstva – u budućnosti će se, kao i u Americi, liječiti samo oni ljudi koji imaju dovoljno novaca za to, a ostali će morati umirati po ulicama bez mogućnosti da budu posmrtno zbrinuti.
I, tko zna što će se raditi s leševima nematelja i gdje će sve njihova tijela završavati kada napuste ovaj svijet u kojem vladaju pohlepni imatelji čija ja bahatost prešla sve granice dobrog ukusa i pretvorila ovaj svijet u cirkus pun umjetnih, kupljenih osmijeha i lažno ljubaznih ljudi čija se ljubaznost pali na gumb, kada pred sobom vide novac i isto tako gasi na gumb, čim ne vide novce pred sobom. Ovaj svijet pokreće samo novac. Tako su odredili moćnici – imatelji. Sebičnost je glavni preduvjet ako netko želi biti imatelj i njihov glavni zaštitni znak, tek tako da se zna.
A, to što se nemoćnicima ta ideja ne sviđa, to nije njihova stvar. Imateljima je bitno da je njima dobro, jer, kako rekoh, radi se o ekstremno i bolesno sebičnim ljudima koji misle da će ostati žedni ako nekome daju čašu vode. U se, na se i poda se, sve uzimaju samo sebi i ne dijele ništa ni s kim.
Ovaj svijet postoji samo zbog i radi njih. Ostali neka se snađu kako god znaju. Tako razmišljaju moćnici. Neka nemoćnici trunu u svojoj nemoći, važno je da je moć u našim rukama. Takav je stav imatelja. No, bez nemoćnika ne bi bilo ni moćnika. Svačija nemoć njihova je moć. Na to su zaboravili. Uljuljkali su se u svoje imanje i svoju pohlepu i sebičnost i misle kako im nitko ništa ne može i kako će vječno živjeti od tuđeg nemanja, kao da nematelji uživaju u svom nemanju i robovanju imateljima.
Ali, neka se upitaju – što će se dogoditi kada se svi nemoćnici i nematelji ovoga svijeta jednoga lijepog dana probude iz zimskog sna, kada prestanu robovati imateljima i požele pravedniji i ravnopravniji svijet? Svijet jednakih mogućnosti za sve ljude, a ne samo za bolesne pohlepnike? Bolji svijet…