Četrdeset godina kontunuiteta i 7 ciklusa to je podnaslov izložbe Ivice Šiška „Hodočašća“ koja se održava u Muzeju „Matija Skurjeni“ u Novim dvorima Zaprešičkim.
Ivica Šiško (Livno, 1946.) vrsni grafičar i slikar (i pedagog na zagrebačkoj ALU) istaknuo se u javnosti krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina dvadesetog stoljeća izgradivši sasvim originalan osobni i prepoznatljiv slikopis. Najnovija izložba zapravo je mala retrospektiva u kojoj su naznačeni i autorovi najraniji radovi i prije, dakle, nego što je oformio svoj prepoznatljivi stil. A taj je stil jednako prisutan i u grafici, premda u slikarstvu, dakako, postaje začudno bogat i kompozicijski složen. Slike su to najčešće rastavljene u nekoliko kadrova (izreza ili okvira) i sastavljene u cjeline smislenog i različitog sadržajnog ritma. Jakim čistim bojama i crnim obrisima, postiže snagu dojma, premda ona leži i u različito tretiranim površinama i u slikama koje su crno-bijele-sive. Premda rjeđe te su slike nastale kao predah od jarkog kolora.
Ono što je tako karakteristično za Ivicu Šiška fina su grafička/slikana tkanja različita za različite odvojene plohe iste slike. Unutar njih javljaju se osobite arabeske, tipične za Šiška, koje katkad asociraju na figure sa čuvenih bosanskih ćilima. Taj folklorni element Šiško je doveo do najsuvremenije preradbe i izradbe u kojoj je bitan faktor ponavljanja. Ne radi se o poznatim simbolima, već o apstraktnim i originalnim oblicima ispražnjeni svakog značenja. Između tih slobodnih ponavljajućih oblika javljaju se izdvojene gradbene jedinice koje je autor nazvao kamenim cvjetovima. Šiškove apstraktne slike vuku svoje porijeklo iz doba nove slike, kada je apostrofirana secesijska dekorativna ornamentalnost (Klimt) i otvoren put ponavljanjima, fragmentiranju, dezenima i ukidanju podjele na apstraktne (enformelske) i figuralne slike. Uronjen u tu „filozofiju“ postmoderne slobode Šiško je oslobađao i sebi put do simbola koje je od devedesetih godina sve češće uplitao u svoje kadrove. Isprva bile su to ratne zvijeri, vukovi, da bi poslije rata proveo ptice, gnijezda i ptiče u svoje originalno apstrahirana slikarska polja. Na izložbi naići ćemo i na slike „Rastanak“ I. i II. u kojoj koračaju ženski anđeli rajskim vrtom, lijepe i dirljive slike sazdane na osobnoj drami, premda optimistične i pune vjere. Jednu je sliku posvetio i prerano umrlom povjesničaru umjetnosti Nikoli Albanežeu koji mu je pisao tekst za monografiju.