Rebeka Štimac Vukmirović – Postoji li rješenje za slomljeni svijet?

Rebeka Štimac Vukmirović – Postoji li rješenje za slomljeni svijet?

U ovom kontekstu „slomljeni svijet“ odnosi se na svijet koji je zapeo na klackalici dualnosti. Promatranje svijeta s te klackalice izgleda ili – ili. Crno – bijelo, muško – žensko, zdravlje – bolest, siromaštvo – bogatstvo, prirodno – umjetno, istina – laž, pozitivno – negativno, duhovno – fizičko…

Zapeli smo u borbi/bijegu, a pozadina toga je utemeljenost u Strahu, a pozadina toga je svijest o odvojenosti. Kad živimo kroz svijest o odvojenosti, tada se pouzdajemo sami u sebe, živimo egocentrično i sebično, igramo se suca i Boga, a Boga doživljavamo samo na razini mentalnih ideja.

Kada odlučimo krenuti na put iscjeljivanja vlastite slomljenosti i tako doprinijeti iscjeljivanju slomljenog svijeta, malo pomalo shvaćamo cijelim svojim Bićem što je to svijest o Cjelini, postepeno se ukorjenjujemo u Ljubavi te se pouzdajemo u Svjetlost/Božansku Iskru (ili kako već to nazvati) koja se nalazi doslovno u svemu i svima.

Neki dan razgovarala sam o tome je li mudra odluka onome tko se namjerio na nas slati ljubav, umjesto reagirati na provokacije/prijetnje. Možda je mudrije poslati ljubav, nego burno reagirati i napraviti nešto što ćemo požaliti, ali… Ima li nešto još mudrije?

Prije tri godine, kada sam prošla svoju prvu edukaciju u području Theta Healinga, učili smo slati bezuvjetnu ljubav i dobili uputu da jedino to smijemo raditi bez tuđe svjesne dozvole. To mi je na prvu zvučalo jako lijepo i praktično, pružilo mogućnost da energetski pridonesem iscjeljivanju slomljenog svijeta.

Tada sam radila u posebnom razrednom odjelu za učenike s problemima u ponašanju i posao je zaista bio intenzivan i zahtjevan. Svakodnevna iskustva koja sam tamo doživljavala tjerala su me da preispitam mnogo toga što mislim da znam o sebi, struci, sustavu, drugima… I bilo je često bolno, frustrirajuće i na površinu je izvlačilo duboki nesvjesni osjećaj nemoći, straha, nesposobnosti i neuspjeha.

Kad sam se tamo zaposlila, krenula sam svakodnevno raditi vježbe disanja, jer mi zaista ništa od do tad naučenog nije pomagalo da konstruktivno izađem na kraj s tim unutarnjim stanjima. Nakon prve Theta Healing edukacije krenula sam nakon vježbe disanja svakodnevno balansirati svoj energetski sustav te slati ljubav svima koji borave u školi, a naročito djeci, roditeljima i kolegicama koje će taj dan raditi u tom tzv. „članku“.

Prvotno sam primjećivala kako su ljudi smireniji, kako lakše rješavamo sukobe i izazove. No, kako je vrijeme odmicalo, činilo se da problemi postaju intenzivniji i teži, iako je moja jutarnja rutina ostala ista. Jednog dana odlučila sam prekopati svoju podsvijest da vidim o čemu se tu radi i shvatila sam kako je slanje ljubavi na neki način moj podsvjesni pokušaj bijega od vlastitih osjećaja nemoći, nesposobnosti, neuspjeha i utemeljenosti u Strahu.

Tada sam odlučila slati ljubav sebi i tim svojim osjećajima i prestala slati ljubav drugima. Ne zato što sam sebična, već zato što mi je iskustvo pokazalo da to baš i nije tako bezazleno i divno kako se na prvi pogled može činiti. Vibracija koja dolazi od ljubavi i uobičajena vibracija neke osobe kreću u međudjelovanje i sve ono što nije u skladu s ljubavi kreće izlaziti na površinu s ciljem da se preuzme odgovornost za to i da se taj dio iscijeli/transformira/otpusti.

To nužno nije loše i pogrešno, no upitno je koliko je u redu s obzirom na slobodnu volju svakog pojedinca, kao i s obzirom na spremnost i namjeru neke osobe da se bavi sa svojim energetskim blokadama. S druge strane, cilj je da se svi vratimo Izvoru te preuzmemo odgovornost za svoj život, a ne da ovisimo o pomoći i podršci druge osobe.

I u tom spomenutom razgovoru od neki dan, shvatila sam još neke stvari o toj temi. Ako smo sami utemeljeni u Strahu i živimo iz svijesti o odvojenosti (a tako smo programirani doslovno svi, samo je pitanje do kojeg stupnja reprogramiranja smo stigli sami sa sobom), tada svjesno možemo vjerovati i misliti da šaljemo ljubav drugima iz svoje nevinosti/želje za pomaganjem/kako god to nazvali.

No, u isto vrijeme nesvjesnom i/ili podsvjesnom dijelu nas to zaista može biti bijeg od nekih dubokih nesvjesnih boli, trauma, stresova, ograničavajućih vjerovanja… Odnosno, to može biti bijeg od priznavanja samima sebi da smo slomljeni i da živimo u svijesti o odvojenosti, da ono Božansko spoznajemo samo kroz mentalnu igru priča i vjerovanja, ali ne i kroz osjećanje Istog u svom cjelovitom Biću (koje sadrži i fizičko i duhovno i onaj Sveti Prostor/Vječni Mir i Tišinu/Izvorno Polje koje podržava postojanje i fizičkog i duhovnog).

Moja pretpostavka i duboko uvjerenje je da kroz svoj jedinstveni život na Zemlji istovremeno spoznajemo i upoznajemo sebe u svijetu, ali i svijet kroz sebe. Oba istovremena iskustva možemo osvijestiti samo ako u pozadini primjećujemo i To Nešto Veće Od Nas (toliko veliko da svojim umom To nikad nećemo u potpunosti razumjeti, no razumijevanje i nije toliko važno, koliko je važno slušanje i surađivanje s Tim Nečim).

S tim u vezi, u svom tijelu mogu osjetiti ono što se događa u meni i povezano je sa mnom osobno, ali mogu osjetiti i druge, osjetiti tuđe energije. Drugim riječima, djelujem kao ogledalo drugima za njihove dijelove njih samih koji se utapaju u Strahu i još uvijek traže Ljubav i prihvaćanje, a paralelno drugi djeluju kao ogledalo dijelovima mene koji se i dalje utapaju u Strahu žudeći za Ljubavi, pažnjom i prihvaćanjem.

Pa kad u nekom odnosu osjetim ljubomoru, zavist, tugu, ljutnju, mržnju, strah, zamjeranje, očaj… i s tim u vezi se jave različite prosuđujuće, osuđujuće i kritizirajuće misli o drugima, to je samo znak da se neki nesvjesni i neiscijeljeni dio mene reflektira u toj osobi. U tom slučaju, jedino za što mogu preuzeti odgovornost su upravo ti dijelovi mene koji bole i tako izabrati ne biti žrtva vanjskih okolnosti/odnosa/situacija. Sve ostalo je stavljanje vlastite dobrobiti u tuđe ruke, čekajući da se oni promjene da bi nama bilo bolje.

Nakon razgovora išla sam doma javnim prijevozom i bila je poprilična gužva. Ta vožnja bila je dosta neugodna, jer sam u svom tijelu osjetila tuđe energije koje su imale okus umora, očaja, ogorčenosti, nemoći, srama, krivnje, ljutnje, mržnje… I prvi poriv je da to što osjetim tuđe energije u sebi želim ne osjećati, da se želim od toga zaštititi. I svijest o odvojenosti kaže da me to nešto izvana povrjeđuje i da drugi trebaju iscijeliti sebe, kako bi meni bilo bolje.

No, testirala sam tada (i nekoliko puta od tada) ono što sam zaključila u tom razgovoru. Ako su meni te tuđe energije neugodne i doživljavam ih ugrožavajuće, to znači da postoje dijelovi mene istog okusa koji bole, koji se utapaju u Strahu i svijesti o odvojenosti, da postoje dijelovi mene koji traže Ljubav. Tada sam odlučila slati ljubav tim dijelovima sebe, koje svjesni um niti ne primjećuje. To primjećuje dublji dio nas, dio nas koji bez obzira na programiranost o tome da smo odvojeni, zna da smo dio Cjeline i da je sve drugo priča u koju vjerujemo, a ne istina.

I osjećajući ljubav u tim svojim ranjenim dijelovima, samo sam pomislila: „Kako možeš ne voljeti ljude ili svijet, koliko god bio ranjen?“ To pitanje pratio je neki osjećaj proširenosti i duboke empatije. I tada sam osjetila i koliko Majka Priroda (u kojoj je stopljeno fizičko, duhovno i To Nešto postojano što podržava postojanje i duhovnog i fizičkog) voli svakog od nas, bez obzira koliko smo ranjeni, usamljeni i preplašeni. Želi nas utješiti i zagrliti.

Cijelo vrijeme daje nam sve što nam treba da bismo iscijelili i vratili se u svijest o Cjelovitosti, no to vraćanje ovisi o tome koliko smo spremni primiti sve blagoslove, koliko smo spremni zagrliti sami sebe i kad smo „grešni“, bolesni, jadni, usamljeni, sami i preplašeni. Osobno iscjeljenje i iscjeljenje svijeta utemeljeno je na suradnji, prihvaćanju i Ljubavi. Prihvaćanje ne znači dozvoljavati nepravdu, ne postavljati zdrave granice, ne tražiti izlaz iz onoga što nas guši, bili to odnosi, naše unutarnje stanje ili vanjske situacije…

Prihvaćanje se može opisati i kao jasno razlučivanje gdje moja odgovornost počinje i završava, a gdje počinje i završava tuđa odgovornost (ja nisam odgovorna za to kako se netko osjeća, ponaša ili što misli, ali jesam odgovorna za to kako se ja ponašam, kako izražavam svoje emocije i stavove).

Ako želiš zagrliti bolne i ranjene dijelove sebe, a ne znaš ili nisi sigurna/siguran kako to napraviti, možeš to iskusiti i učiti u suradnji sa mnom ili nekom drugom stručnom osobom za koju osjetiš da je to osoba pred kojom bi se mogla/mogao otvoriti i biti ranjiva/ranjiv.

Voljeti sebe nije grijeh niti je sebično. No, voljeti sebe iz svijesti o odvojenosti i svijesti o Cjelovitosti ne znači isto. U svijesti o odvojenosti to znači borbu ili bijeg s nečim što nam se ne sviđa/izaziva u nama neugodu, a u svijesti o Cjelini to znači tražiti način kako preuzeti odgovornost za svoj život, kako i ono neugodno voljeti. Voljeti znači sići s klackalice dualnosti i vidjeti širu sliku.

S ljubavlju,

Rebeka

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp