Vidim po nekim stvarima, da unatoč svojim lijepim godinama, nisam zrela u potpunosti. Zapravo, nezrela sam. Toliko toga ima…

Život je pun grešaka na kojima se uči i kad se nauči i sazre zbog njih, ide se dalje, ne osvrćući se. Ponekad mi se čini da skupljanje znanja i iskustava služi samo tom skupljanju. Kao suvenir.

Pričati o tome onima koji nisu imali neko takvo iskustvo postaje besmisleno. Nema šanse da itko bude upozoren…

Svatko mora proći što mora proći i ni jedno upozorenje nije dovoljno dobro. Nezrelost nosi jedno divno uvjerenje: “Ja ću drugačije, pametnije, bolje.”

Zrelost donosi misao “vidjet ćemo”.

Zrelost vidi stvari. Vidi ono ispod površine i ne sumnja u nepredvidivost života. Prošire se mogućnosti i vjerojatnosti. I na kraju, Zrelost više ne planira previše.

Proširenjem se Znanja dolazi do jedne spoznaje: da se sve manje zna, jer su svakom mrvom Znanja proširena područja za učenje.

Beskraj. Nema konačnog. Napada me misao, došla iz duše i otvorila vrata srca: puno toga je nevažno. Sve ima utjecaj i ostavlja svoje zapise, mirise i boje na svemu. Ali… Izgleda da su stvari više nevažne nego važne.

Važnošću se prelaze granice “dozvoljenog” ega. Što god bilo, upitam se “prihvaćam li to takvo kakvo je?” Ako je odgovor potvrdan, onda sam mirna. To je materijal od kojeg se i treba (ili ne treba) nešto učiniti, stvoriti pa onda krenuti dalje.

Ne “grizem”, ne lovim se više ni za što. I ni za koga. Postoji ogromna razlika između apatije i stvarnog prihvaćanja. U apatiji si mrtav, a u prihvaćanju si ŽIV.  U prihvaćanju si živ i radostan. Točno prepoznaješ pravi smjer u kojem treba poći.

Je li to stvarna Zrelost? U životu ima mnogo, mnogo preslagivanja… I često to preslagivanje izgleda kaotično.  Baš sam u takvom preslagivanju i to mi se manifestira u fizičkoj ravni.

Kuća mi se preuređuje i bacam stare stvari.

Primijetila sam da se neke stvari baš unište, potrgaju i vidim kako je prošlost odlučila otići. Neki uređaji crknu. Nešto što baš i nije besprijekorno radilo, totalno se uništi i postaje neupotrebljivo.

Zanimljivo mi je “vući paralele” između mojeg unutarnjeg čišćenja i izvanjskih događanja.

Ajmeeee, koliko je to povezano!

I kažem HVALA.

Hvala ti Živote što si pametniji od mene. Pustila sam te napokon u sebe i prepustila. Učini sve ono što misliš da moraš…

Ah, uhvati mene i panika…

Ali to su samo misli…

Počeo je moj novi Život.

Postoji period prelaska iz jednog života u drugi. To je stvarno kaos. Ali ne može se u novo sa starim. “Stare” stvari, pojave, čak i neki ljudi i sveukupno stanje jednostavno otpada…

Očisti prostor za novo.

Pa se onda prošlost učini strana. Kao da je pripadala drugom ljudskom biću… ili sam samo zaboravljiva…

Je li to sve Zrelost?  A ja se opet osjećam kao đak prvak…