Nije mogao sam, nismo se s time mogli nositi, nemamo vremena,  tamo ima skrb, prostor je lijep, lakše mu je u društvu, sam je želio… Sve te izlike počinju vrijediti kad nam se problem obije o zonu komfora. Tad krenemo prati savjest riječima kako nam novonastala situacija nadilazi moći.

Pojavio se  u našim kinima  jedan film,  kao packa, kao šamar za buđenje, kao podsjetnik na oblike ljudskosti koji još postoje.

Beskrajno sjećanje, film, koji potpisuje čileanska redateljica Maite Alberdi, podsjetnik je prije svega na ono što bismo trebali biti, a tek zatim i na ono što bismo mogli postati: biti podrška, no i postati nemoćni, kako u društvenoj, tako i u privatnoj sferi.

Augusto Gongora i Paulina Urrutia protagonisti filma čija je intima izišla izvan kućnih zidova autentični su, pa su samo velika hrabrost i golema snaga, a nadasve bezuvjetna ljubav mogli izvesti njihovu priču do kraja, kao životno i kao umjetničko djelo.

Film je zapravo direktan prijenos mentalnog nestajanja jednoga dotad blistavog uma, aktivnog  čileanskog novinara Gongore, kroničara Pinotchetovog vremena,  oboljelog od Alzheimera. Priča je o životu njega  i njegove supruge, također aktivistice i bivše ministrice kulture, koja, bez obzira na teškoće i besperspektivnost ozdravljenja,  do kraja  puna razumijevanja ostaje sa suprugom pokušavajući mu probuditi sjećanje, ne samo faktografski nego i emocionalno. A baš su to riječi samog Gongore, koji u jednom od svojih novinarskih  nastupa napominje, aludirajući na mračno vrijeme koje je prethodilo,  kako je osim činjenica  i sjećanja na događaje, važno i emocionalno sjećanje.

Upravo ga na taj način Pauli  (kako kroz film samu sebe zove)  pokušava vratiti iz obamrlog mentalnog stanja, te kroz fotografije, glazbu, slike, priče probuditi u njemu nekadašnje emocije koje bi mu mogle pomoći u prepoznavanju stvarnosti.

Film nije nekakva sentimentalna jadikovka već je podsjetnik na ono što bismo mi kao ljudi trebali biti jedni drugima. Njihov  prolazak kroz pakao Pinotchetovog  doba,  njihov brak, odnosno dugogodišnje prijateljstvo ovjenčano brakom nakon dvadesetak godina, intenzivno životno zajedništvo nešto je iz čega logično proizlazi Paulinina nimalo hinjena požrtvovnost i nastojanje da se ostane zajedno i onda kad bi većina ljudi našeg doba i hemisfere odustala,  misleći da je dosta, ne mogu više, on više nije svjestan. Ne prepoznaje me, on više nije on.

Paulina Urrutia ne odustaje ni u trenutcima kad bolest krene u najagresivniji stadij i supruga potpuno udalji od vlastitog života; ona ne odustaje, obraćajući mu se uvijek istom brižnošću sa željom da nekim detaljem probudi iskru sjećanja koja će ih i na nekoliko minuta opet spojiti u prepoznavanju.

U filmu se isprepliću sjećanja, politička i profesionalna s njihovom životnom pričom, pričom o nastajanju i nestajanju jednog ljudskog odnosa  u vremenu prije, za vrijeme i nakon Pinocheta. U pozadini pratimo brutalnost režima koji je gazio sve pred sobom, torture, zatvaranja, nestajanje ljudi,  vrijeme užasa ogorčenosti, boli i  bitaka, borbi šakom ili perom.  To smještanje jedne kompleksne životne priče, kojoj unatoč težini ne nedostaje ni vedrine  ni humora, u kontekst suvremenih i povijesnih događanja, čine ovaj film  dodatno moćnim i drugačijim od očekivanja.

Kad je Haneke stvorio Ljubav, ostali smo zakucani za sjedala od siline kojom su prikazani jedan gotovo nestvaran međuljudski odnos i ljubav kakva ona zapravo jest. Taj film bio je snažna fikcija od koje bi se čovjek  naježio i dugo oporavljao.

Beskrajno sjećanje je dokument. Augusto Gongora umro je 19. 5. 2023.

Ova ljubav  Maite Alberti bila je direktan prijenos, nešto što će nas kopkati trajno i podsjećati na snagu koju neki ljudi smognu, slijedeći jasan cilj i nepokolebljivost, ne obazirući se na tegobe, no  uz gorku spoznaju da mi sami nečemu sličnom vjerojatno nikada nećemo dorasti.

Augusto Gongora i Paulina Urrutia simbol su snage,  opstajanja i ljubavi u svim životnim okolnostima, a Beskrajno sjećanje zadivljujuć, potreban i potresan film.