Već sam jednom to uspoređivala s lomom svjetlosti kroz prizmu, no ne škodi ponoviti gradivo. Kad vidimo boje, nećemo reći da je neka boja negativna, a neka pozitivna, već ćemo reći da nam se neka sviđa, a neka baš i ne. No, kad se Energija Života lomi kroz nas kao prizmu i umjesto boja osjetimo emocije, tada smo skloni reći da je neka emocija „pozitivna“, a neka „negativna“. To je daleko od istine i ako želimo surađivati s emocijama prvo i osnovno što bi bilo mudro shvatiti jest da ni jedna emocija nije niti pozitivna niti negativna. Ona je jednostavno to što jest i ima svoju funkciju, nosi neku informaciju koja je za nas važna.

Drugo što je važno shvatiti jest da su misli, emocije, percepcija i fiziologija povezane na svim razinama (nesvjesno, podsvjesno i svjesno) te da svaka stavka utječe na sve ostalo.

Još jedna jako važna stvar je ta da je energiju emocija nekad teško razumjeti, logički objasniti, analizirati i slično. Uz to smo programirani biti odvojeni od onoga što OSJETIMO u fizičkom tijelu i kroz fizičko tijelo sada i ovdje, odnosno biti „zaglavljeni u glavi“. Drugim riječima, to znači živjeti život kroz misaone procese i stvaranje/recikliranje priča, živjeti život u prošlosti i/ili budućnosti te rijetko kad ovdje i sada.

Kada nešto percipiramo osjetilima, tada paralelno i osjetimo neke emocije. Imajmo na umu da su i osjetila nešto što se može programirati, zbog čega mnogo toga percipiramo selektivno – dio informacija ne primjećujemo, jer se ne uklapaju u neku našu priču, a onda rupe popunjavamo pretpostavkama i vjerovanjima. Što su emocije intenzivnije, to je veća potreba da nešto s tom energijom napravimo, da je „izbacimo“ iz sustava. Tu energiju do sad smo naučili potiskivati, racionalizirati, odbacivati, prosuđivati i slično. Zbog toga je naš odnos prema tim energijama odnos borbe i/ili bijega, a borba/bijeg izaziva stres.

S obzirom da ne znamo jednostavno osjetiti te energije u tijelu i kroz tijelo te smo naučeni „živjeti iz glave“, naučili smo tu energiju emocija potjerati u glavu. Tada ta energija emocija krene podizati razne priče iz prošlosti/podsvijesti/nesvjesnog te stvarati projekcije za budućnost. Na taj način stvaramo iluziju da nešto „radimo“ s tom kreativnom silom, a posljedica je da zapravo zaglavimo u življenju života kroz recikliranje vlastitih i tuđih priča kao i unutarnjih rana i boli.

Ako su u pitanju neugodne emocije, onda to pokreće cijeli niz „negativnih“ priča i projekcija, samogovora, ideja o nekim destruktivnim ponašanjima, traumatična sjećanja itd. Ako su u pitanju ugodne emocije, onda to može ići u smjeru idealiziranja, očekivanja nekih bajkovitih životnih priča za neku tamo budućnost ili u smjeru akcija za koje pretpostavljamo da će omogućiti dulje zadržavanje te ugodne emocije u našim životima…

Kako god bilo, često se „uhvatimo“ i identificiramo za neku određenu emociju i time pokušamo tu navalu energije na neki način „smrznuti“ u vremenu i smanjiti njen intenzitet. Budući da to nije baš moguće, dogodi se da tu pokretačku energiju ne koristimo za stvaranje nečeg konkretnog, već za stvaranje priča što dovodi često do vrlo neugodnih unutarnjih stanja.

I jučer sam otkrila nekoliko stvari, no pokušat ću opisati što kraće moguće samo dio vezan za emocije i suradnju s njima. Kroz to jučerašnje iskustvo, došla sam do teorije kako je cijeli spektar emocija cijelo vrijeme unutar nas (to vrijedi naročito za one koji u Human Designu imaju definirani centar solarnog pleksusa.

Oni koji to nemaju, imaju još jedan izazov više, a to je prepoznati koje emocije su uopće njihove, jer se kroz nedefinirani centar solarnog pleksusa uvećano osjećaju tuđe emocije). Došla mi je slika (koju ne treba shvatiti doslovno već u prenesenom značenju) da je taj emocionalni solarni pleksus poput grada u kojem žive sve moguće emocije.

Svaki taj „stanovnik“ „doživljava“ neku životnu situaciju na svoj način. To je kao da npr. vodite raspravu s bliskom osobom i svaka ta emocija istovremeno „gleda“ na taj događaj kroz različito obojan filter ili možemo reći da osvjetljava taj događaj različitim bojama reflektora.

Puninu informacija o nekom događaju možemo dobiti kroz to da si dozvolimo biti i osjećati bez potrebe prosuđivanja i razumijevanja, kroz suradnju sa svim tim stanovnicima. To znači dozvoliti si da svaki radi svoj posao bez da nužno moramo kontrolirati i određivati kako svaki od njih mora raditi. Jednostavno imamo povjerenje i znamo da su tu s razlogom.

Prisutni smo u tijelu i dozvoljavamo mudrosti tijela da nam pomogne u izboru akcije i reakcije. I tek tada nastupa svjesni um, koji onda te sve informacije sklapa u jednu smislenu cjelinu, koja često postaje smislena tek kad izađe na vidjelo (kad čujemo sami sebe, kad krenemo pisati o iskustvu, kad čujemo povratnu informaciju od drugih ljudi…).

Naučili smo kako moramo znati i razumjeti emocije te ono što se događa u nama. Ne, ne moramo nužno. Kao što ne moramo znati i razumjeti proces razmjene kisika i hranjivih tvari u svakoj pojedinoj stanici tijela, koja se jednostavno događa cijelo vrijeme, pa čak i kad spavamo. S druge strane, ovo što sam napisala ne znači da nećemo razumjeti, samo nećemo razumjeti kad i na način na koji očekujemo i tražimo, već kad se prepustimo onome što je sada i ovdje, kad djelujemo osjećajući svoju Pjesmu Srca i unutarnje impulse Životne Sile te kad u suradnji s drugim ljudima doživimo nešto što omogući „aha“ moment.

To zapravo znači odustati od kontrole. I shvaćam… Nekad se to čini teško i nemoguće, no uz malo vježbe, upornosti, učenja i izlaženja iz svojih granica mentalnih priča i tzv. zona komfora itekako je moguće. Osim toga što je moguće, isplativo je odustati od držanja vlastitog bića u modu „borba – bijeg“ i konstantnom stresu koji iscrpljuje fizički i psihički te utječe na naše međuljudske odnose, kao i na produktivnost.

Znam da ću ove uvide itekako dalje testirati u svom svakodnevnom životu, a vrijeme će pokazati kamo će me to odvesti. Tko želi, slobodno mi se pridruži na tom putu i bit će mi drago čuti i tuđa iskustva suradnje s emocijama.

S ljubavlju,

Rebeka