1.) Od kuda? Od nekuda… Mi možemo zamisliti, da je to bila „nekakva“ „topljiva“ energija, plus, minus, „začeta“ ni iz čega, kao reakcija fizikalnih sila koje su postojale, a da nisu zapravo „postojale“, nego su se „skupile“ – „same od sebe“, nekim okidačem.

A okidač je morao biti. Neki kažu – Bog. Ali u to nećemo ulaziti, jer to onda spada u domenu religije i jednostabno je objašnjeno s tim da je Bog oduvijek i da je on pra-izvor svih stvari. Ali što ako nije tako? Međutim, mi ne znamo kako.

A još manje znamo pod 2.) dakle, zašto? Zašto uopće postojanje? I tako ne možemo objasniti niti jedan pojam koji nazivamo: fenomenom, jer pod time mislimo, nešto misteriozno, umom nedohvatljivo, umom neshvatljivo. Budući, sada imamo fenomen, vraćamo se na svijest.

Što je svijest? Svijest da bi bila prava svijest nužno kao prvi preduvjet mora sadržavati: autorefleksiju. Što je autorefleksija? Auto refleksija je „odbačaj“ – pa „vraćaj“ – jedne te iste stvari, možemo reći: bumerang. Svijest je dakle, nešto što se vraća, a što mi odgurnemo.

Mi uđemo u sadržaj svoje svijesti i vidimo sebe. To što smo mi, kasnije ćemo obraditi.

Prije svega, pomaka nema, ako ne obradimo fenomen svijesti. Možemo se sada prebaciti u – pojam: svijesti, kako bismo lakše imenovali sadržaj svijesti.

Dakle, svijest, sadrži: 1.) autorefleksiju, 2.) bivstvo – što je naznaka za egzistenciju, te 3.) uvid – spoznaju, nešto što nadovezujemo, a da bi to sve bilo konzistentno, moramo imati i pod 4.) memoriju, nešto što spaja sve te odrednice, što daje tijek, odnosno kretanje.

Svijest kao takva dakle podrazumijeva te 4 stvari. Autorefleksiju smo objasnili; ostaje bivstvo kao nešto što možemo proglasiti supstancom, iako je pitanje je li svijest supstanca.

Svijest može biti i mehanizam koji sam obrađuje i „preslaguje“; ali mi ipak svijesti dajemo jednu komponentu: bitka, kako bismo to definirali kao postojanje, odnosno jednu realnost koja je dana kao nešto što se može „primiti“ – kako!?

Mi jednostavno dajemo odgovor da postoje produkti svijesti; filozofija, umjetnost itd. A to se pretvori u sliku, koncert ili knjigu. Dakle, svijest je svojom realizacijom, vidljiva i dohvatljiva. A realizacija nastaje, upravo prvim preduvjetom, dakle, autorefleksijom.

Treća stvar se samo nadovezuje na ovu, a to je uvid, dakle, nakon ovog, uvid je jasan i očit. A memorija je garancija kako bismo znali da se to nastavlja? Zašto nastavlja? Zbog toga što moramo imati mogućnost: praćenja. Mi moramo pratiti, kako bismo tome pripisali atribute, sastojke. Bez toga imamo samo „pojavu“ – koja može biti ili nekakav „duh“ ili pak utvara; a svijest je realnost, možemo čak reći: jedina realnost koje se možemo držati.

Time se sve spaja u: kretanje. Kretanje je jedinstvo, odnosno ograničeno vremenom i prostorom. Dakle, u datom trenutku: nešto nastaje. Za to moraju postajati preduvjeti kreacije; a kreacije nije nešto kao „čarobni štapić“ – „bum“ – eto, „stvorilo se je“ – već je sam razvoj koji sjedinjuje elemente vremena i prostora te time tvori dimenziju.

Dimenziju u kojoj smo kao bića smješteni i koja nam je na „prvi pogled“ – potpuna „jasna“ i precizna, iako postoje naznake da ona može biti produbljena, redefinirana, „premještena“ – uhvatljiva; ili nekim značajem: pojačana, odn. prebačena u višu, kako bismo to kolokvijalno rekli.

A mi ćemo zastupati fenomen više dimenzije kao nečeg nevidljivog i apstraktnog, ali ipak spoznajnog kao nečega što daje utjecaj i okidač, svojevrsnu iskru – za polazište, odnosno razvitak svijesti.

Na taj način imamo jednu dimenziju koja nije ograničena ni vremenom ni prostorom, već je jedna misterija za koju imamo dokaze; a oni se ogledaju u intuitivnom djelovanju. Dakle, naše polazište je sama intuicija kao nešto što neobjašnjivim signalom ili impulsom potiče našu volju na djelovanje i mi učinimo nešto za što nismo imali jasno izražene namjere.

To je dokaz za nešto „više“. To više je prisutno u svakoj mogućoj literaturi bilo da se radi o kakvim god pravcima u filozofiji, književnosti, new-age-u itd. Mi dakle, moramo imati to nešto više, jer znamo da iz višeg, a ne iz nižeg, dolazi ono nešto sjajno: Ljepota. To niže bi bili okvirni utjecaji atoma; ali bismo bili vrlo prizemni i nemaštoviti, kada bismo pojednostavili naš ustroj na puku mehaniku; a kako, onda objasniti sva čovjekova fascinatna djela, a na koncu i samog čovjeka.

Stoga mi zauzimamo jedno polazište koje koristi intuiciju i svijest kao nešto prividno nadnaravno, a zapravo vrlo relano. To nam omogućava da imamo uporište, iako je ono, za sada, tajanstveno.

To ne može razumjeti osoba koja se primjerice ne bavi kreativnim radom; a i uopće se to ne da: „razumjeti“ – jer to spada izvan razuma i ograničenja koja imamo na osnovu matematičkih proračuna.

To što jest, biva na osnovi nečeg drugog. To drugo je pravi bitak, ono što daje osnovu životu.

Ali, mi nažalost, to ne možemo prikazati ili razjasniti na drukčiji, „vidljiviji“ način, upravo zato, jer to za nas može učiniti isključivo intuicija, a može pojmiti tek čovjek koji koristi intuiciju u službi kreativnog rada.

Na osnovi kreativnog rada, izdvajaju se bića koja su osobita, posebna. Ona nisu posve u ovom svijetu, već su okrenuta prema svojoj nutrini i sagledavaju stvari čisto introspektivno.

Tako im promakne zbivanje „izvana“. Ona slute samo misteriju; a sve ostalo im se čini i doima besmislenim, uzaludnim, dosadnim i nadasve: očitim.

Upravu tu: očitost – preziru, kao nešto posve jasno i dano; a čime se je nepotrebno baviti.

S druge strane, imamo bića, koja su sasvim druga krajnost. A raskršće između ta dva pola se zove: duh. I tu dolazimo do najvažnije sastavnice svijesti: duha. On je zapravo, više atribut, odnosno naznaka kojom se prije opisivalo „ljude od duha“.

Danas su oni rijetki. Jer tek kad imaš duha, tek tada i možeš nešto konkretno i realno stvoriti. Sve ostalo je magla i mazanje očiju, ili pak šablona za štancanje. Ljudi od duha odmah procijene je li nešto vrijedno njihove pažnje.

Oni to osjete, svojim „šestim“ čulom, tzv. intuicijom. Svi konstrukti stvoreni u svijetu koji imaju neki značaj, plod su duha; a sve ostalo je kopija i patvorina, kič.

Dakle, na raskršću smo diobe različitih ponašanja i razumijevanja. No, ljudi bez duha, iako u tome zakinuti, posve, ipak, imaju jače izražen razum, i on može do te mjere biti razvijen, da počne osporavati sam temelj bitka; a to je duh, odnosno intuicija, odnosno svijest.

Tako, se zapravo, uvidom koji smo konstatirali, ne odvajaju ljudi od duha, od svijeta, već se naprotiv, ovi bez duha, gube i nestaju iz područja introspekcije i intuicije te brišu svaki svoj trag; a postaje im nepojmljivo sporazumijevati se s onima koji vide nešto „više“, značajnije i apsolutno: bitnije.

Svijest mora biti zbijena u iskri proljetnog cvata. Ona ne smije ući u područje koje narušuje njezinu vrijednost; a to je po redu: sport, zabava, tračevi, dnevne vijesti itd. – jer te stvari su osmišljene upravo iz razloga da suzbiju svijest, odnosno da ju ukinu.

Buljenje u te stvari kroz mašinu koja se zove TV ili mobitel, upravo isključuje impulse i ne dopušta svijesti da zaživi. To se zove kontrola svijesti, odnosno kontrola mišljenja, odnosno bolje rečeno: konstrukt koji anulira svijest; a time i mišljenje.

Mišljenje isto mora biti intuitivno, inače je nevažeće. Mišljenje koje nije duh sam, apsolutno je bez traga intuitivnosti; a time dosega da se nešto novo otkrije, odnosno spozna.

Ti i takvi ljudi, „zabavljeni“ Programom, nikada ne ulaze u introspekciju. Oni to smatraju ludilom. I čovjeka koji gleda u „zid“ – kako bi skrenuo pogled sa svinjarija koje ga zamaraju, te kako bi na miru kontemplirao o značaju univerzuma; oni takvog čovjeka smještaju u ludnicu.

Ludnica je suzbijanje i uništavanje svijesti; ali i prijetnja općoj populaciji, stalno prisutna; da se „tamo“ može završiti. U istu domenu spadaju i škole i crkve. Na crkve ne ćemo trošiti riječi; ali na ono na što treba obratiti pozornost je upravo taj program, podešen u školama, kako bi suzbio svaku iskru svijesti, intuicije, ili ironije.

Zato se svaki „bunt“ kažnjava. Već je u startu srezan otpor. Duhovita opaska znači jedinicu i isključenje iz nastave. Sve mora biti po šabloni. Čak nije važno ni kako, a pogotovo: zašto; već naprosto: tako je – to je „biblija“ – to se mora znati; pa i kopipejstati, ako treba.

Učenje s razumijevanjem isto spada u sam razum. U principu, nema toga u školama što se može riješiti intuicijom ili kreacijom, a duh je apsolutno zabranjen, blokiran i kažnjavan. Stoga se to dalje prenosi kroz cijelo „obrazovanje“ sve do mjesta rada, za nekolicinu jahtaša koji drže sve u rukama.

Nije uopće bitno to što se „nauči“. Bitno je da se eliminira one pametne i kreativne, duhom obdarene te da se na pozicije dovede poslušne i lišene duha.

Svijest je glavni argument protiv determinizma. Determinizam podrazumijeva ropstvo, a svijest slobodu. Garancija svijesti je intuicija; stoga intuitivan čovjek nikad nije ograničen ili sputan ničime što bi kočilo procvat onakav kakav on hoće.

Sve ostalo je nametnuto i diktira pravac kojim „treba“ da kročiš. Što je intuiciji inspirativno, razumu je dosadno i obratno.

Čovjek koji „uči“ pomoću mehanike – tzv. obrade podataka, pa malo po malo „usvaja“ gradivo, liči na automatizam koji je svojstven umjetnoj inteligenciji.

A zašto rasprava o AI? Zbog toga što se čovjeka konačno želi svesti na brojeve i reći: „evo vidite, ovaj stroj ste vi“.

I prividno, stroj, odgovara na pitanja, to jest: producira; ali nikada i nikada neće koristiti svijest i intuiciju jer ih ne može zadobiti. Stoga je najbolje i otpisati škole te sve dati u ruke mobitelima, za sve one koji tako žele; a to žele jer ne osjećaju/nemaju duha u sebi.

„Komunicirao“ sam s AI; i iako ona „zna“ – „uvidjeti“ i procijeniti stvari na „ispravan“ način, ipak je to samo ogledalo i prerada, refleksija; a nikako autorefleksija koja bi bila čin svijesti.

Uskoro, ljudi neće ni morati učiti. Zamislimo svijet robota, oni će odrađivati sav posao; a sav doseg „napretka“ je išao u tom smjeru da se pronađe način kako posve suzbiti bilo kakvu pojavu duha, te sve svesti na gubitak vremena i apsolutni determinizam.

Stvari koje sam naveo, a što nije duh, su apsolutno determinirane zakonima mehanike. Imamo milijardu opcija koje se „klackaju“ odnosno dovode do rješenja; a stroj to lako „riješi“.

Upravo iz lakoće, ili kratkoće, vidimo da je to nestvarno. Odnosno postoji, ali samo u granicama već viđenog. To viđeno se može nadograđivati; ali se ne može osporiti, zato je stroj lišen kritike i ironije. A za to više nisu kapacitirani ni ljudi.

Njima je lakše nešto „proučavati“ kroz baze podataka, umjesto da uzmu u ruke prazan list papira i pokušaju nešto izvući iz sebe, a toga je sve manje i manje; a ako i postoji spada sve više u red raznih konfiguracija i prerada, bez izvornog dodira s duhom.