Društveni stres je nešto s čim svakodnevno žive svi mainstream ljudi iako oni vjerojatno toga nisu niti svjesni. Jedni su drugima ogledala, slika i prilika. Ogledaju se jedni u drugima. Vide sebe u drugima i druge u sebi. Mainstream ljudi redovito kao isprogramirani roboti odlaze na sva razvikana mjesta u gradu. Neumorni su u svojim ukazanjima na viđenijim mjestima. Kao da svojim pojavljivanjem žele nekome nešto dokazati.

Nema tih vremenskih prilika koje će ih spriječiti u njihovu ukazanju na mjestima na kojima smatraju da je obvezno biti viđen. Rođendani, obljetnice, predstave, izložbe, dodjele nagrada, sprovodi, izletišta, restorani, razna događanja, promocije, nema tog društvenog događanja koje će oni propustiti. Ako samo jednom izostanu, ispast će iz igre. Tako oni misle. Zato neumorno prate kalendare događanja, mijenjajući garderobu i šminku te se ukazujući na svim punktovima obveznog ukazanja.

Viđeni ljudi ne žive ako nisu negdje viđeni od strane drugih viđenih ljudi. Viđen, viđena, viđen, viđena,…i tako iz dana u dan, kao da ih netko zapisuje na svim tim mjestima. Jedni druge zapisuju i bilježe pogledima. Njihovo postojanje na ovome svijetu očito ovisi o njihovim ukazanjima. Ako se ne pojave negdje gdje je potrebno biti viđen kako bi tobože bio društveno priznat (op.a. tako oni razmišljaju), bit će društveno ubijeni i za njih će život istog trena prestati.

Poznati brandovi obvezan su ukras na njihovim tijelima, a razvikane i prestižne svjetske destinacije posjećuju isključivo zbog prenemaganja (čitaj: skupljanja društvenih bodova) na društvenim mrežama. Život mjere pogledima drugih ljudi. Njima jedni druge gađaju kao metcima, natječući se u količini potrošenog novca za neki modni dodatak ili skupo putovanje kojeg su platili i opet zbog očiju drugih ljudi.

Nije im dovoljno biti viđen, već žele da drugim ljudima (njihovim istomišljenicima) oči ispadaju od zlobe na koju očito računaju kada na sebe stavljaju preskupe odjevne predmete i modne dodatke poznatih brandova i odlaze u Dubai kako bi tamo snimili nekoliko atraktivnih fotografija. Kultura pokazivanja samo je odraz njihove težnje da budu nekakav samoizabrani jet set iliti elita.

To su ljudi koji žive za poglede drugih ljudi, čiji životi su preseljeni u zjenice drugih ljudi. Oni ne žive vođeni nekim svojim ciljevima, inspirirani nekim svojim snovima, već žive isključivo kako bi ih netko negdje primijetio u što boljem izdanju. Što više očiju ih primijeti, to više godina života oni vide pred sobom. Ponašaju se kao u nekoj računalnoj igri, hipnotizirano skupljajući društvene bodove odličnika i posvuduša. Očito se pripremaju za ono što globalisti žele nametnuti ostatku svijeta.

Životi tzv. viđenih ljudi puko su skupljanje tuđih pogleda, puko međusobno prebrojavanje. Žele biti in. Žele biti mainstream. Žele pod svaku cijenu biti dio viđene ‘selfie’ mase. Misle da na taj način prkose svima koji nisu kao oni i da svojim ukazanjima grade neki svoj zatvoreni mainstream svijet, negdje u, po njima, nekim društvenim visinama, smještajući u svojim plitkim mozgovima sve druge ljude u društvene nizine. No, prevarili su se. Nisu oni nikakva društvena krema za koju se predstavljaju. Samo su nasjeli na trik. Upravo je suprotno. Ne znaju da postoje ljudi koji ni u snu ne bi živjeli tako kako oni žive. Jer, ljudi se razlikuju. Nismo svi isti. Na svu sreću.  

Promatrajući sve te mainstream ljude kako sami sebe umaraju svojim ukazanjima i objavama o istima na društvenim mrežama, primjećujem i znoj koji se lagano cijedi niz njihove društvene maske, poput voska što klizi niz svijeću, primjećujem napetost i neiskrenost u njihovim pogledima kojima jedni druge daruju (čitaj: gađaju), hineći nekakvu prisnost koje uopće nema među njima.

Gledam ih kako se zapravo muče pa duboko udahnem i pomislim koliko zapravo volim nevidljive, samozatajne ljude koji ne ovise o društvenim ukazanjima i druže se s drugim ljudima vođeni isključivo svojim srcima. Njihove su duše čiste, njihovi su pogledi blagi, njihovo je društvo ugodno i pitko poput bistre vode.

Nevidljivi ljudi kriju se od tog zaprljanog mainstream svijeta u kojem moraš biti viđen kako bi postojao te iz kojeg nestaješ i bivaš zaboravljen istog onog trena kada te negdje nema. Njih, za razliku od viđenih ljudi nećeš tako lako naći, jer vole svoju privatnost i svoj mir. Nevidljive ljude niti najmanje ne zanima skupljanje društvenih bodova.

Nevidljivi ljudi vole otkrivati netaknutu prirodu, puste plaže, šetnice koje čeznu za koracima… Vole vidjeti put pred sobom i plavetnilo neba. Vole skrovita mjesta na  kojima im se duša hrani ljepotom čistog života. Vole čistinu i mir.

Vole ostati netaknuti mainstream pogledima koji više-manje gađaju umjesto da gledaju, kako bi sačuvali svoj mir.  Jedini pogledi koji ih mogu taknuti su pogledi njima dragih, plemenitih i pomno izabranih ljudi…onih koje u životu obično možemo izbrojati prstima jedne ruke. Te će iste ljude i oni rado pomilovati pogledom. I bit će tu jedni uz druge i jedni za druge i u dobru i u zlu. Svim srcem i dušom. Nevidljivi ljudi.