Denis Villeneuve krupnim koracima hoda kroz ostvarene snove. Navodno je kao mladac, impresioniran Istrebljivačem i Dinom, sanjao o tome kako će ponuditi vlastitu filmsku verziju obaju naslova. No ne samo da je u naumu uspio, nego je i nadmašio očekivanja.

Tko je u odabiru filmova žanrovski orijentiran, pa automatski izbacuje bilo kakav oblik fantazije i SF-a, toga nikakva preporuka neće navesti da gleda ovaj njegov najnoviji uradak.

Osim Kuma, čiji drugi dio kvalitetom nimalo ne zaostaje za prvim, rijetki su filmovi kojima je to uspijevalo.  Jedan od takvih je Dina 2 jednako impresivna kao i prvi dio, mada se o detaljima uvijek može raspravljati, za što će pak filmski kritičari po potrebi našiljiti olovke.

Villeneuve ne kopira, ne posuđuje i ne ostavlja dojam kako mu je glavni cilj dopasti se publici, nego doista prenijeti vlastitu viziju, što mu uspijeva kao tek malobrojnima.

Već je Neprijatelj, njegova ekranizacija kod nas neprevedenog  Saramagovog romana, bio moćan zalogaj, a turobni Blade Runner samo je potvrdio koliko mu je SF u krvotoku i kakvom uvjerljivošću uspijeva slike koje je stvorio o svijetu budućnosti prenijeti u oko gledatelja.

Dina je nastavak ostvarenja njegovih zamisli. Film je poput Blade Runnera vizualno spektakularan čime oduševljava (ako se smijem usuditi) kao svojedobno Odiseja 2001.

Drugi dio savršeno se nadovezuje na prvi, nastavak je to ekranizacije romana Franka Herberta, priče o pustinjskom planetu Arrakisu, oko daleke 10191., o ratu Atreida i Harkonnena, divovskim crvima i najdragocjenijem začinu u Svemiru, koji nemoguće čini mogućim.

Priča je to o nastavku borbi za očuvanje Arrakisa,  ratu Fremena i Harkonnena, o vječnoj temi bitaka za vlast, o apsolutnim vladarima,  o moćnom oružju, o ekologiji i religiji, o boli i strahu od straha, a nadasve o hrabrosti i vrlini.  Ako mi govorimo da se borimo za bolji svijet, misleći na ovaj naš modri planet, Paul Atreides je rođen da se bori za bolji Svemir. Nakon nabrojanog mogao bi se steći dojam da je u pitanju moćan  kič,  no radi se o vrhunskom epskom  SF-u.  Scenografija, kostimi i posebni efekti su fascinantni kao i glazba Hansa Zimmera. Pronaći i angažirati tako kvalitetan tim s kojim će uspjeti ostvariti sve zamisli upravo i jest zadatak odnosno sposobnost pravog režisera. Ovaj žanr ne izaziva nekakvu glumačku virtuoznost no glumci (mahom prva klasa) više su nego korektno odradili posao, atraktivni, talentirani i dorasli vještinama koje film zahtijeva.

Nema tu dosjetki i kaubojštine na što smo navikli gledajući one SF filmove  koji se isključivo žele dopasti i prodati. Ovaj se doima kao art uradak koji je morao izmiliti iz autora bez obzira na buduću recepciju; kao umjetničko djelo koje je proizašlo iz umjetničkog nagona; kao kad nastaje pjesma – ona izlazi jer mora van.  Villeneuve je čini se morao podijeliti svoju viziju s nama. 

Zadivljujuća je njegova imaginacija i umijeće kojom gledatelja uvuče u epicentar. Probivši se vješto kroz labirint  svih pojmova, imena, bitaka i jezikâ, uspio je složenu priču prikazati lako shvatljivom i zanimljivom i uvući nam pod kožu Herbertov futuristički svijet boje pijeska kroz trosatni vizualno savršen spektakl. Tih 160 minuta bez imao zamora, film je koji se mora gledati na velikom platnu u velikom kinu, sve ispod toga je sakaćenje filma odnosno doživljaja. Tko ne voli SF neka se odmara uz omiljeni žanr, svi ostali uživat će u Herbert -Villeneuveom snu.

Može li i treći dio opravdati očekivanja?       

Snimke: YouTube Warner Bros. Pictures