Najljepše doba je doba otkrivanja. Otkrivanja istine. Najljepši su prvi susreti. S ljudima. Sa spoznajama. S jutrima… Najjače se svjetlost vidi u trenu otvaranja očiju. Kasnije, na svom se putovanju susrećemo s trenucima. S trenucima shvaćanja.
Pažnja. U nekom je svom dobu moramo dobiti. Od onih koji nam se čine kao bogovi.
Onog trenutka kad nam pažnja više nije potrebna, tada smo prigrlili spoznaju. I tada postajemo izgrađeni. Izgrađeni od vrlo kvalitetnog, čvrstog i elastičnog materijala.
I tada osjetimo onu pravu moć. Nevidljivu. A imajući tu moć, možemo sve… Nema preskakanja. Sve po redu i korak po korak…
Čovjek ne može u potpunosti uživati u sreći vlastitog sebe, ako ima trn u srcu. Da, kad se izvadi trn, srce krvari. I treba zacijeliti…
Izvadih trnje iz svog srca. Bolnije je izvaditi, nego li ga imati u srcu. Možda zato ljudi ne vade trnje. Osjećaju se kao ruža sa svojom zaštitom. Ali mi nismo ruže. I što više štitimo to srce s okovima, trnjem i ledom, to više duša pati.
Možda treba pustiti da nas slome… Ja sam pustila. Nesvjesno i u snu. I bilo je dobro…
Ionako, sve te stigne. Stigneš samoga sebe. Vađenje trnja te budi iz sna. I kažeš: “Hajd’mo! Ispred mene su Svemiri…”
