Ništa mi ne moramo. Baš ništa. Samo mislimo da moramo, jer nas je sustav tako oblikovao, jer nam nametnuti autoriteti cijeloga života govore kako nešto moramo. Gdje to piše da išta moramo?
Sama pomisao da nešto moramo dovoljno je odbojna sama po sebi, jer morati ne znači istodobno i htjeti i željeti nešto učiniti. Moranje uvijek podrazumijeva neku prisilu i obvezu, a to nitko ne voli.
Svi se volimo spontano primiti nekog posla i imati osjećaj kako to baš želimo učiniti, jer smo tako odlučili.
Trebali bismo i mogli bismo nešto učiniti – ne zvuči li to puno ljepše od – moramo to učiniti.
Ljudi cijeloga života zamaraju i muče sebe moranjem koječega. ‘Moram ovo, moram ono’ pa onda slijede opravdanja svih tih silnih moranja.
Tješimo se govoreći – što se mora, nije teško. I nastavljamo s moranjem. Ali, ništa se ne mora. Sve što činimo naš je izbor. Tako je i poslušnost ukalupljenom sustavu u biti naš izbor. Mislimo da moramo svi biti isti i živjeti na isti uvriježen i društveno prihvatljiv, podoban način… Nije istina. Ne moramo.
Moranje je također naš izbor. Ne moranje također. Recimo tiho u sebi – ‘ne moram’ i osjetimo moć ne moranja. Jer, čovječe dragi, sjeti se ponekad da ne moraš baš ništa učiniti po nekom pitanju. Možeš ako to želiš i ako ti to što činiš pričinjava zadovoljstvo, ali isto tako znaj da ne moraš prstom mrdnuti.
Neka stvari koje činimo budu naš izbor i naša želja i potreba, a samim time i naša radost, a ne prisila i moranje.
