Rebeka Štimac Vukmirović – Osjećaji nemoći, izdaje i manje vrijednosti

Rebeka Štimac Vukmirović – Osjećaji nemoći, izdaje i manje vrijednosti

Nemoć, izdaju i osjećaj manje vrijednosti potrebno je promatrati kao jednu cjelinu, ako želimo shvatiti kako vibriraju unutar našeg osobnog i kolektivnog nesvjesnog. Možemo to usporediti s 3D tijelom koje ima dužinu, širinu i visinu. Da bismo imali cjelovitu sliku nekog 3D tijela, u isto vrijeme moramo opažati sve tri dimenzije.

Budući da ne komuniciramo telepatski, da bih ovu ideju približila potrebno je tu cjelinu razlomiti, a na kraju sve shvaćene dijelove ponovno sagledati u kontekstu cjeline.

Prema svemu što sam iskusila unutar sebe ovih dana, ispada da osjećaj nemoći izvire iz zablokirane energije unutar nas, naročito zablokiranih emocija. Blokiranje energije je nesvjestan izbor koji napravimo kada okolina učestalo reagira s neodobravanjem na ono što izražavamo (bile to emocije, interesi, želje, snovi, aktivnosti koje nas vesele…).

Tijekom života puno puta ponovimo istu stvar – neki unutarnji glasić i/ili emociju potisnemo ili racionaliziramo ili projiciramo… Što god izaberemo posljedica je ista – u nesvjesnom dijelu nas pojačava se osjećaj nemoći budući da se borimo ili bježimo od onoga što u nekom trenutku uistinu želimo izraziti.

Svaki puta kada to napravimo zapravo izdajemo sami sebe, odnosno izdajemo svoju dušu i ono autentično što smo došli živjeti i dati ovom svijetu. Tako vlastiti integritet prodajemo za malo osjećaja lažne sigurnosti, pažnje i pripadanja, za malo uvjetovane ljubavi.

Svaki puta kada izdamo sami sebe osjećamo se manje vrijedni, jer Ono što je stvarno vrijedno u našim životima i što nam daje osjećaj da smo živi, mijenjamo za nešto što je potpuno nevažno i nepraktično – prilagođavanje tuđim očekivanjima, zahtjevima, mišljenjima… A svi temeljimo svoja očekivanja, zahtjeve i mišljenja (naročito ako u njima leži bilo kakva projekcija vlastitih slijepih točaka na druge) na temelju duboko potisnutog osjećaja nemoći, izdaje i manje vrijednosti… I tako svi sudjelujemo u osobnom i kolektivnom trčanju u tom kolutu poput hrčka. Bez cilja koji je moguće ostvariti i bez mogućnosti promjene…

No, promjena je itekako moguća kada se odlučimo na osobnom nivou suočiti s vlastitim osjećajima nemoći, izdaje i manje vrijednosti.

Da bi suočavanje s time bilo lakše, dobro dođe proširivanje okvira naših mentalnih kućica. Pa idemo malo okrenuti priču u kojoj smo zapeli.

Svi, ali doslovno svi, rađamo se s osjećajem Izvorne vrijednosti. Ako smo živi i jednostavno promatramo i živimo život u sada te svjesni svoje multidimenzionalnosti, ne možemo se osjećati manje vrijedno. Naše Izvorno Ja cijelo vrijeme komunicira s nama te nas usmjerava putem koji je ispunjen kreativnošću, smislom, rastom i razvojem.

Budući da je svatko od nas jedinstven i neponovljiv, jednostavno ne postoji način potpunog i savršenog uklapanja u društvo i ono što društvo govori da bismo trebali biti te kako bismo se trebali ponašati (bez obzira da li pod društvom smatramo svoju obitelj, prijatelje, sustav u kojem radimo, politiku, religiju, kulturu…).

Kako se kao jedinstvena duša možemo uklopiti u neki teoretski prosjek? Zašto bismo se i trebali uklopiti? Ako nas to ispunjava i veseli, onda samo naprijed. No, ako nas to guši, dovodi do toga da trčimo u kolutu nemoć – izdaja – osjećaj manje vrijednosti, onda je vrijeme da izađemo iz tog koluta. Kolut jednostavno nije mjesto gdje naša duša želi biti.

Uklapanje u društvo je zaista moguće, no to uklapanje nema veze s definicijom uklapanja koja je povezana s tim kolutom i koju svi na neki način hranimo.

Uklapanje u kontekstu svijesti o Cjelini ide ovako: ja sam autentična, ti si autentičan, oni su autentični… Svatko od nas je jedan dio slagalice koji se povezuje s drugim dijelovima slagalice, a svaki taj dio daje svoj specifičan doprinos. I kada se tako povežemo, zajedno stvaramo Nešto od čega svi uključeni mogu imati koristi – i mi sami i oni s kojima surađujemo i oni na koje utječe to što zajedno stvaramo.

No, ako u svijesti nemamo izraženu potrebu da se vratimo svojoj Pjesmi Srca i da je beskompromisno počnemo slušati, onda ćemo svojim svakodnevnim odlukama nastavljati živjeti u tom kolutu. U pozadini ponavljanja takvih odluka je to što smo unutar svog srca izgradili obrambene zidine iz potrebe da se zaštitimo od odbacivanja, a jedino što zapravo želimo je biti Ono Što Jesmo i kao takvi pronaći svoje mjesto pod Suncem…

Kad zatvorimo svoje srce, istovremeno se odričemo vlastite moći te je predajemo onima i onome izvan nas. Svoju potragu za osjećajem vlastite vrijednosti također prebacujemo u vanjski svijet. Svoju kreativnost koristimo kako bismo na različite načine izazvali reakciju vanjskog svijeta, a koja bi nam potvrdila da vrijedimo. No, to nešto izvana vrlo često na različite načine izvlači na površinu upravo osjećaje nemoći, izdaje i manje vrijednosti.

I to nije ništa negativno. Zapravo, to je odlična vijest! Upravo su to trenuci u kojima možemo osvijestiti izbor „ostati u kolutu osjećaja nemoći, izdaje i manje vrijednosti“ ili „izaći iz tog koluta i početi slušati vlastitu intuiciju i impulse vlastite duše“.

Građenje odnosa sa svojim Izvornim Ja (dušom ili kako ćemo To već nazvati) ima različite faze i svaka faza ima različite okuse i boje. No bez obzira na sve, putovanje vrijedi svakog koraka, svakog pada i klizanja u stare obrasce… Sve to upravo proširuje naš kapacitet za življenje svoje autentične Pjesme Srca i za reći onima koji nas u tome pokušavaju spriječiti da odjedre.

I još jedna napomena za kraj… Tko god pokušava nekoga spriječiti da slijedi svoju intuiciju i želje duše ili pokušava uvjeriti da oni bolje znaju što je za nekog drugog najbolje… to su samo znakovi izbora trčanja u gore opisanom kolutu.

Kada ljudi žive iz tog koluta, onda im primarni fokus nije upoznati druge ljude kao jedinstvene pojedince čija duša je ovdje došla uživati i igrati se s njihovom dušom, već im je primarni fokus ukalupiti ih u okvire u koje su povjerovali, a koji izviru iz kolektivne svijesti. I to nikako ne znači da ikoga trebamo kriviti, jer svi radimo najbolje što znamo, a sada je možda došlo vrijeme da naučimo bolje od tog najboljeg što trenutno znamo – jer to nije najbolje što postoji i za što smo sposobni.

S ljubavlju,
Rebeka

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp