Da je bila strah i trepet kao profesorica na katedri povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu toga se dobro sjećaju osobito studentice koje su imale priliku imati je za profesoricu. 

Istodobno zadivljavala je predavanjima na koje je donosila dijapozitive iz Pariza (tada još nije bilo interneta) s najnovijih događanja i ambijentima, šireći ideju o važnosti vizualnih komunikacija u prostoru grada, o luminoplastici koja nije nagovaračke (reklamne ili ako hoćete oglasne) prirode, već visoko estetske. 

Njezina su predavanja bila informativna i zarazna za sve one koji su prihvaćali suvremenu umjetnost, kinetičku i video umjetnost, i utopijsku ideju ruske avangarde o stvaralaštvu koje može popraviti svijet. Godine 1968. poticala je studente da odu u Studentski centar dati podršku svjetskoj pobuni mladih protiv loše vođenog svijeta (i zaustavljanje rata u Vijetmanu). U svojim napisima o dizajnu pozivala se na ideju samoupravljanja i  političkih smjernica koje su omogućavale put u visoko kvalitetnu proizvodnju, koja se u praksi nažalost nije događala.  Ukazivala je na vrijednost grafika, ali i stripa i plakata, ilustracije  i svih oblika primijenjene umjetnosti koji se pojavljuju u mas medijima kao potrošna roba, razbijajući predrasude o njihovoj navodno manjoj vrijednosti. 

Sudjelovala je u časopisu BIT International, koji je pratio Nove tendencije i Novu umjetničku praksu u doba kada je Zagreb bio kroz Galerije grada (danas Muzej suvremene umjetnosti) svjetski priznata i tražena umjetnička destinacija. Preporučala je studentima časopis Čovjek i prostor koji je kvalitetno i kritički donosio članke o arhitekturi i urbanizmu. Podržavala je časopis „Start“ koji je koncipiran poput „Playboya“ uz slike golih ljepotica objavljivao izvrsne priloge o umjetnosti, gdje je i sama često objavljivala. Njene su televizijske bile rado gledane jer je njezin pristup problemima kreativnog stvaralaštva bio pristupačan i zanimljiv. 

Knjižica koju je objavila „Od kiča do vječnosti“ postala je ključna za razumijevanje fenomena kiča, kao etičke a ne estetske kategorije. Sve u svemu bila je vodeća ličnost u odgoju mlade i široke publike za suvremenu umjetnost, bez cinizma, s visokom dozom vjere u bolji i ljepši svijet. Vera Horvat Pintarić bila je međunarodno prisutna, poznata i nagrađena. Ostavila nam  je u nasljeđe i značajan opus objavljenih radova.

Osobno upravo sam Veri Horvat Pintarić  zahvalna za svoj široki interes za suvremenu umjetnost i kulturu i njezine alternativne scene.