Događa li ti se da se osjećaš sasvim OK, a onda iz nekog nepoznatog razloga osjetiš anksioznost, paniku, frustraciju, ljutnju, tugu…, naročito kada si među ljudima?

Događa li ti se da se najednom u tvojoj glavi krenu rojiti misli u smjeru za koji ti se čini da nije smjer koji biraš?
Biraš li radije biti sama/sam ili s malim brojem poznatih ljudi, jer ti teško pada biti na mjestima gdje ima puno ljudi i/ili puno buke?
Osjećaš li sve to kao teret ili kao blagoslov?

Ako je na bilo koje pitanje odgovor „Da“, onda ti želim reći da je s tobom sve u redu i da je potpuno ljudski osjećati energije.

Također ti želim reći da sam i ja jedna od onih koji intenzivno osjećaju tuđe energije. Dugo sam mislila kako sa mnom nešto nije u redu, da nešto trebam promijeniti kod sebe kako bih funkcionirala u svakodnevnom svijetu koji smo kao društvo zajedno stvorili. Nakon mnogo učenja, traženja, vježbanja različitih praksi, kopanja po podsvijesti, istraživanja nesvjesnog… konačno sam došla do trenutka u kojem barem djelomično mogu verbalizirati neke spoznaje o tome kako je sve to moguće gledati kao blagoslov te kako to koristiti za igru, zabavu, stvaranje, suradnju…

Nemam čarobni štapić pomoću kojeg mogu zamahnuti s posljedicom da jednostavno pretočim u tebe sve do čega sam došla. No imam ideja, volje, znanja, praktične vježbe koje ti mogu pomoći na putu shvaćanja Tko Jesi i što možeš učiniti sa svim tim energijama koje osjetiš unutar sebe.

Svi smo povezani i svi se međusobno na nekoj razini osjećamo, samo je pitanje koliko svjesno to slušamo, razumijemo i kako sve to koristimo.

Nekoliko ključnih spoznaja utjecalo je na to da svoju energetsku osjetljivost počnem gledati kao blagoslov i teren za igru, učenje, zabavu, stvaranje, suradnju, rast i razvoj… Naravno, nešto je još uvijek na razini spoznaje i treba vremena da se zaista integrira u sve ono što jesam, no mnogo toga se već integriralo što vidim prema tome koliko mi je lakše i jednostavnije biti među ljudima. Isto tako, ima dana kada mi je to iznenađujuće lagano, a ima i dana kada mi ipak više odgovara biti sama sa sobom. U tome ne vidim nikakav problem, već jednostavno priliku za pronaći ravnotežu između toga da sam u svojoj energiji i promatram što se u meni događa te toga da osjećam tuđe energije i informacije o tome što se u drugima događa (naročito na emocionalnoj podsvjesnoj razini).

Jedna od tih ključnih spoznaja bilo je shvaćanje da je svaka energija bilo koje vibracije jednostavno informacija. Ništa više od informacije. Jedino je pitanje što ću ja s tom informacijom napraviti. Ako je shvatim osobno, ako se krenem s njom boriti ili od nje bježati jer je odredim kao „negativnu“/“lošu“/“nepoželjnu“, onda dolazi do energetske identifikacije, do težine, do zamora, do osjećaja preplavljenosti i potrebe da se sakrijem od svijeta. Ako je shvatim samo kao informaciju, onda nema vezanja za nju, već je promatram kao što promatram oblake na nebu. Neki oblici oblaka podsjete me na nešto, možda me i inspiriraju, a neki samo dođu, promijene oblik, prođu… bez potrebe da išta s njima napravim.

Druga od ključnih spoznaja otkrivala se ovih dana malo po malo, a nakon današnje zvučne masaže kao da se otkrila još malo više. Radi se o shvaćanju što se nesvjesno događa unutar mene kada osjetim da tuđe energije ulaze u mene. Ulazak energije ne mogu kontrolirati, samo mogu biti ili ne biti toga svjesna, mogu biti ili ne biti svjesna svojih reakcija na to, a mogu i naučiti kako birati što ću s time napraviti i kada – barem djelomično, jer ono što se događa podsvjesno i nesvjesno često i ostaje tamo zbog količine informacija koje ulaze u um svake sekunde.

I shvatila sam danas kako je moja nesvjesna reakcija prilikom ulaska puno informacija u sustav – paraliza. To je zaista jako suptilan osjećaj paralize, ali osjetim ga kao neki pritisak da sve te informacije moram preraditi, shvatiti, razumjeti, upotrijebiti na pravi način, upotrijebiti na način da ne povrijedim druge, da se nekom ne zamjerim, da me netko ne bi krivo shvatio… Uglavnom, neka nesvjesna i podsvjesna priča koja ukratko rečeno aktivira mod borba/bijeg s ciljem pukog preživljavanja. Čim je aktiviran taj mod, rast se stopira, a igra, zabava i suradnja za mene postaju nepostojeće opcije u tom trenutku te moje tijelo postaje više ili manje napeto. Inače, po napetosti tijela itekako možemo vidjeti u kojoj mjeri smo u nesvjesnom/podsvjesnom modu borba/bijeg.

Ova spoznaja mi je baš jako velika, kao i pitanje koje mi se danas pojavilo prije zvučne masaže, a koje je glasilo ovako: „Jesam li ikada osjetila samu sebe bez da sam taj osjećaj same sebe provukla kroz razne filtere s kojima sam se identificirala tijekom odrastanja (vjerovanja, programi, iskustva, traume, potisnute emocije na osobnom, genetskom i kolektivnom nivou)?“

Kad sam došla doma s masaže, sjela sam u proces kvantne harmonizacije s namjerom da osjetim sebe i da osjetim kako mogu energije koje osjetim u sebi koristiti za zabavu, kreativnost, stvaranje, suradnju, ekspanziju bilo koje vrste… Osjećaj je neopisiv!

Moguće je osjetljivost na tuđe energije pretvoriti u blagoslov. Moguće je prihvatiti svoje karakteristike kao darove, a ne kao teret, grešku, nešto što treba popraviti. Moguće je otpustiti ono podsvjesno što nas koči da se prepustimo igri Života i da uživamo u njoj, umjesto da samo preživljavamo.

Želim živjeti u svojoj koži na način kako osjećam u srcu da je ispravno za mene. Ne želim živjeti život kopirajući druge i to često ljude koji i sami nisu autentični i nisu zadovoljni, već su frustrirani, preplašeni, zavidni, osjećaju se slabo, nemoćno, manje vrijedno… I nema ništa loše osjećati se i tako (Bog zna koliko često sam se i sama tako osjećala). I nema ništa loše u tome da iako postoji mnogo opcija za nešto s time napraviti, ipak odlučuješ s time ništa ne napraviti.

No, ima li nešto loše željeti od života više od pukog valjanja u često besmislenom obrascu kuća-posao-kuća, zaradi novce, potroši za osnovne životne potrebe i neke ovisnosti (eventualno na nešto što nas zaista ispunjava), bulji u ekrane, žali se kako ti je teško, potiskuj emocije, nemoj slučajno pokazati drugima tko si ti zaista (što te veseli, što te inspirira, što te pokreće, što te koči, što te plaši…)?

Ako je tvoj odgovor na ovo pitanje „Ne“, a na gornja pitanja „Da“, jesi li spremna/spreman učiti, shvaćati i vježbati kako raditi s energijama misli, emocija, podsvjesnim i nesvjesnim obrascima? Jesi li spremna/spreman skinuti teški zimski kaput sa svojih leđa i hodati kroz život s osjećajem veće lakoće, milosti, nježnosti, radosti, zadovoljstva?

I za kraj… Nekako mi se čini da ne postoji čovjek koji na svjesnoj razini želi drugima zagorčati život, već želimo drugima biti od pomoći, podržavati, usmjeravati, biti netko na koga se drugi mogu osloniti. No, upravo zbog valjanja u gore navedenom obrascu nesvjesno smo nekad upravo oni koji drugima zagorčavaju život. Život je nekad zaista izazovan i intenzivan, no postoje načini kako sve to vidjeti kao priliku za učenje, rast, razvoj, igru, stvaranje, upoznavanje sebe i drugih, suradnju…