Kako to da je, iako naizgled zaokupljena nebeskim blagom, Katolička crkva najveći sakupljač zemaljskog blaga?
Kada je sve počelo? Gdje? Kako? Što je bilo ekonomsko carstvo crkve u prošlosti? Prije tisuću, pet ili sto godina? Koliko je ono danas? Je li moguće i istina da je to najmoćnija financijska utvrda svih vremena?
Ako je tako, koliko tisuća milijardi imaju? Koliko imanja? Koliko dionica, hipoteka, obveznica, vrijednosnih papira? Koliko udjela u naftnoj, motornoj, kemijskoj, zrakoplovnoj industriji, elektronici i inženjeringu, turizmu i hotelijerstvu pa čak i u istraživanju svemira?
Je li istina da Katolička crkva ima ogromne rezerve zlata u švicarskim i američkim bankama? Da ima više dolarske imovine od najmoćnijih američkih korporacija zajedno i više deviznih rezervi od Francuske, Belgije, Italije i Velike Britanije zajedno? I da je na kraju 20. stoljeća kontrolirala barem trećinu ukupnog bogatstva Europe i Amerike?
Kolika su njezina vidljiva i nevidljiva sredstva u vodećim i najmoćnijim državama svijeta? Na sva ova i brojna druga pitanja knjiga „Vatikanske milijarde“ daje nam odgovore.
Kroz povijest, od ranog mračnog vijeka do renesanse, reformacije i protureformacije, od Francuske revolucije u 18. stoljeću, preko industrijske revolucije u 19. do Prvog svjetskog rata, boljševizma u Rusiji i Drugog svjetskog rata. I od tada do današnjeg svemirskog doba.
Gotovo 2000 godina silnog zgrtanja dobara i blaga osobnom pohlepom i javnom filantropijom, svetim žrtvama, kolektivnim iznuđivanjem, zlom podlošću, individualnom velikodušnošću, kamatarenjem papa, kraljeva, prelata, buntovnih crkava, revnih reformatora, sv. ljudi i zlikovci; kroz revolucije i diktature, političke stranke, međunarodne banke, interkontinentalne korporacije i globalizam u našem vremenu.
Sve je potkrijepljeno imenima, datumima, brojkama i činjenicama. Ova je knjiga jedinstveni prikaz najvećeg financijskog carstva koje je svijet ikada vidio, a još je u punom zamahu.
Povijesni postanak crkvenog zgrtanja blaga
Isus Krist, bio je najsiromašniji među siromasima, a crkva osnovana u njegovo ime je najbogatija među bogatašima. Zapravo, najbogatija institucija na Zemlji.
Isus je rekao: “Ne sakupljajte sebi blago na Zemlji gdje ga moljci i rđa kvare i gdje lupeži otimaju i kradu, nego si skupljajte blago na Nebu gdje ni moljac ni hrdja ne izgriza i gdje lopovi ne kradu. Jer, gdje je vase blago ondje je i vaše srce”. (Matej 6.19-21)
Kako je došlo do toga, da jedna takva institucija vladajući u ime istog onog skromnog Učitelja postane tako bogata, da ni sama ne zna koliko joj je bogatstvo? I da može posramiti kombiniranu moć većine financijskih trustova, industrijskih superdivova i globalnih korporacija svijeta!
Silno bogatstvo Crkve u direktnoj je suprotnosti s učenjem Krista o siromaštvu, a njeno postupanje totalno suprotno Kristovim uputstvima. Kako je do toga došlo i zašto je tome tako? To su pitanja koja odzvanjaju stoljećima.
Suprotnost je tako uočljiva i bezočna, a da bi bila tolerirana i ignorirana čak i od najravnodušnijih vjernika. U prošlosti doduše, oni najubojitiji gromovi protiv takovog mamutskog nagomilavanja bogatstva, dolazili su od osoba čiji je vjerski interes i cilj bio gotovo zanemariv.
Njihove optužbe o bogatstvu, pompi, luksuzu i svjetovnim navikama biskupa, kardinala i papa još uvijek grme sa šarenih stranica anala zapadne povijesti. Bilo je to časno i pohvalno, jer su ti ljudi imali poštenja i hrabrosti optužiti Crkvu kojoj su pripadali, ali se nisu slagali s njezinom praksom.
Crkva se pak ponašala bahato, oglušujući se i omalovažavajući glasove ljutnje svojih sinova koji su vjerovali da Crkva kao “nevjesta Kristova” treba biti čista i siromašna kao i njezin Učitelj.
Ako ih nije ušutkavala, Crkva ih je jednostavno ignorirala sve dok
su njezini prihodi bili sigurni i neugroženi. Kad god bi se pak dogodilo da su oni bili u opasnosti ili ugroženi, Crkva nije oklijevala da ušutka svakoga tko bi mogao pokrenuti sile koje bi ju lišile njezina velikog bogatstva.
Supresivne mjere kretale su se od onih duhovnih (anateme, izopćenja i sl.), pa sve do fizičkih, a što je ovisilo o stupnju i ozbiljnosti prijetnje. Rezultat je bio taj, da je religiozni rad Crkve postao tako isprepleten s njenim novčanim interesima, da su biskupi i pape vrlo često prijetili, grmili anateme i ekskomunikacije, ne samo protiv pojedinaca, nego cijelih cehova, sela i gradova.
Ni prinčevi, ni kraljevi nisu bivali pošteđeni. I tako naizgled braneći i štiteći svoje duhovne prerogative, Crkva je ustvari branila i štitila svoje financijske i teritorijalne interese. Politika nije bila glavna preokupacija Crkve samo u nekim kritičkim ili neuobičajenim razdobljima crkvene povijesti.
Ona je postala njezina stalna i neprekidna aktivnost kroz cijelu njenu povijest. Jedna njena značajka, koja je stalno žalostila njene najodanije sljedbenike i u isto vrijeme postala izvor bezbrojnih rasprava i sukoba u kraljevstvima ovoga svijeta koja je ona izazivala traženjem i zahtijevanjem sve više i više njihovih davanja i svojih dobara.
Crkva i bogatstvo, moć i politika – kategorije koje nikada nisu išle zajedno i bile su u stalnom sukobu. Podjela monolitnog kršćanstva na tri dijela – rimsku crkvu na zapadu, pravoslavlje na istoku i protestantizam na sjeveru Europe, rezultat je različitih ekonomskih interesa koji su bili skriveni iza žestokih teoloških rasprava i neslaganja.
Vladari su podržavali crkvene razmirice i podjele, jer su slabili Crkvu koja im je zbog neutažene žeđi za univerzalnim vladarom i podčinjavanjem svjetovnih vladara sebi bila vječni suparnik i protivnik. Stoga je vrlo upitno hoće li svjetovne vlasti podržati podjele i pobune protiv Crkve da ona ostane apostolski siromašna i skromna.
*Dinastička pitanja engleskog kralja Henrika VIII. nisu bile toliko presudne za raskid s Rimom, koliko je to bila ekonomska motivacija i čimbenik.* Plemstvo je podržavalo njegovu politiku prema Rimu, gledajući na moguće ekonomske koristi i nove privilegije u preraspodjeli crkvenog bogatstva.
U Njemačkoj je povezivanje njemačkih prinčeva s luteranstvom bilo motivirano istim ekonomskim faktorom. Iako je naizgled bio drugorazredan, reformaciju je omogućio upravo ekonomski faktor. Upravo je ustrajno ignoriranje temeljne zapovijedi njezina Utemeljitelja u odnosu na blago ovoga svijeta od strane ove crkve nanijelo nepopravljivu štetu duhovnim interesima cjelokupnog kršćanstva; i još gore od toga, izazvalo je bune, pobune, revolucije i razorne ratove koji su ranjavali zapadni svijet kroz mnoga stoljeća, sve do naših dana.
Veliki apostol Pavao je rekao: “Ljubav prema novcu (pohlepa za novcem) je korijen svih zala.” (1. Timoteju 6:10) Ali nije uvijek bilo tako. Bilo je jednom takvo vrijeme, kada je Crkva postupala prema uputama svoga Učitelja, stavljajući nebeska blaga na prvo mjesto.
Ali to prvo sićušno sjeme koje je netko posijao, sjeme svjetovnog blaga crkve, izraslo je u čudovišno divovsko stablo gorušice koje je zamračivalo svjetlo nad Europom više od tisuću godina. Prvi kršćani slijedili su primjer apostola te prve i druge generacije Kristovih učenika.
Nakon krštenja, pridružili su se zajednici, noseći sa sobom svoju imovinu. Tako je zajednica podijelila sva dobra za kolektivno blagostanje. Osobita skrb poklanjana je siromasima, udovicama, bolesnima i neslobodnima. Tijekom 1. i 2. stoljeća prvi su kršćani, djelujući i radeći na takav način, očuvali čistu apostolsku tradiciju.
I u 3. stoljeću Crkva je djelovala u skladu s Kristovim nalogom o siromaštvu. Međutim, kršćani prirodno više ne prodaju svoju robu nakon krštenja i pristupanja Crkvi. Oni su svoje posjedovanje svjetovnih dobara i bogatstva uskladili s Kristovim učenjem, jednostavno zanemarujući i preskačući one dijelove Evanđelja koji o tome govore.
Tako zapravo slijede primjer same Crkve. I tako je napuštena apostolska tradicija siromaštva i zajedništva. Argument je bio da kršćani mogu posjedovati zemaljsko bogatstvo sve dok je ono u službi vjere. I taj se argument činio potpuno opravdanim i nimalo proturječnim. Kada je kršćanstvo u 4. stoljeću postalo državna i cijenjena religija, Crkva je postupno postala glavni čuvar blaga, ali i njegov upravitelj i distributer. Tada se još nije moglo pogoditi kamo je to vodi.
Vidljivi nagovještaj budućih deformacija u Crkvi bio je povijesni događaj od najveće važnosti, posebice za Europu. Car Konstantin Veliki (309.-337.) odlučio je iskoristiti rastuću moć kršćanstva u svoju korist. Pobožna legenda kaže da je sanjao križ kao znak da će pobijediti u bitci. Kada je doista dobio bitku, priznao je i proglasio kršćanstvo državnom vjerom u Rimskom Carstvu (313.) Tako je započela nova faza u razvoju Crkve. Država i vladar postali su njezini zaštitnici, a s tim su došli moć i bogatstvo. Crkva je dobila novi status pa je njezino obogaćivanje postalo vidljiv dokaz njezina ugleda i sve veće moći.
To se ogledalo u gradnji velebnih crkava, raskošnom odjeku svećenika i blistavoj liturgiji. Paralelno s tim rasli su neobuzdani ovozemaljski ponos i taština, kao i sve veća pohlepa za zemaljskim blagom i zadovoljstvima. Pohlepa i nezasitnost gotovo uvijek idu zajedno, a zajedno guše milosrđe i sažaljenje.
U Crkvi se to ubrzo pretvorilo u otvorenu nesnošljivost prema drugima. Novac kvari ljude, a od njega nisu imuni ni članovi crkve. Poganski hramovi pretvoreni su u crkvena svetišta, a njihovo bogatstvo postalo je crkvena baština. Blago drugih religija je zaplijenjeno, a njihovi su svećenici ukinuti ili protjerani.
Novi društveni status, ali i politički, omogućio je Crkvi da postane pobjednica. Usporedo s ubrzanim rastom ugleda, moći i bogatstva Crkve, na sceni se pojavljuje novi “fenomen” – vjerske zajednice. Njihovi počeci ostaju tajna, ali je malo vjerojatno da su postojali u vrijeme kada je kršćanstvo bilo progonjena religija.
Sada je položaj Crkve bio izuzetno povoljan za umnažanje njezine hijerarhije. Redovničke zajednice postajale su sve brojnije, a sačinjavali su ih pobožni pojedinci koji su se odvajali od ovoga svijeta, napuštali njegove užitke, želeći tako sebi osigurati ta nebeska blaga.
No, za razliku od svojih anonimnih pustinjačkih prethodnika, ti su njihovi imitatori zaključili da je izuzetno teško slijediti tako stroga pravila pustinjačkog života pa su krenuli svojim lakim stazama. Nasljedstva pobožnih ljudi, darovi zemlje i imanja, darovi novoobraćenih imućnih pogana, zahvalni darovi grešnika pokajnika, sve je to pridonijelo da vjerske zajednice u Europi postanu skrbnici i čuvari zamaljskih dobara.
Stoga se Crkva vrlo brzo “našla” u čvrstom zagrljaju s moćnicima ovoga svijeta, po mnogočemu im ravnopravna. Između ostalog, postavši njihov glavni konkurent i suparnik u skupljanju blaga ovoga svijeta. Apostolska tradicija siromaštva i jednostavnosti postala je čista apstrakcija i samo povremeni tekst za neku pobožnu propovijed.
I dok su hrabri pojedinci govorili o tome i upozoravali, Crkva združena s glavarima ovoga svijeta drsko je ignorirala i oglušivala se o te prigovore. I konačno, potpuno zaokupljena financijskim stvarima ona je bestidno “začepila uši” napuštajući oboje – i apostolsku teoriju i apostolsku praksu.
Povijest crkvenog svjetovnog blaga
Bilo je nekoliko odlučujućih čimbenika u razvoju kršćanstva tijekom prvog tisućljeća, a među njima je jedan od najvažnijih uvođenje kultova i hodočašća. Vrlo rano, jakom i upornom propagandom i promocijom legendi o svecima i mučenicima te čudima povezanim s njima, izazvana je prava najezda pobožnih hodočasnika mjestima gdje su sveci zivjeli, bili mučeni i bili pokopani.
Crkve i samostani, svi su oni imali po nekog svojeg sveca i njegove relikvije kojima su privlačili pobožne vjernike. Ovi su tamo, osim raznih zavjeta ostavljali dakako i raznovrsne darove i prinose.
I što je bio popularniji svetac i svetište, to je bila bogatija kolekcija u njemu ostavljenih darova u zlatu i srebru. Bez sumnje, najmoćniji i najbasnoslovniji kult kojeg je Crkva proizvela, bio je kult Svetog Petra – Nebeskog Ključara.
Taj kult zahtijevao je putovanje u Rim gdje se navodno nalazi njegov grob. Prema legendi i crkvenoj predaji Petar je ondje bio razapet i pokopan, što dakako nikada nije moglo biti i dokazano usprkos svim iskapanjima, nađenim kostima i računanjima o njihovoj starosti i pripadnosti.
Proces identifikacije fragmenata ljudskih kostiju započeo je papa Pio XII, a dovršio ga Pavao VI. koji je službeno objavio da su “nekoliko dijelova ljudskih kostiju nađenih ispod bazilike Sv.Petra autentični apostolovi ostaci”! Pa sad, tko želi vjerovati…
Kako je ta “identifikacija” obavljena u situaciji kada su stotine i tisuće tijela tokom stoljeća bile tamo pokapane, nije naravno objašnjeno. Kao uostalom ni činjenica da ne postoji ni povijesni, a niti biblijski izvještaj i dokaz da je apostol Petar ikada bio u Rimu.
Usprkos tomu, rimski biskupi njegovali su upravo taj kult s najvećom revnošću i ne bez razloga. Naime, upravo taj kult pribavio im je najveći autoritet, a s njim i fantastične prihode i dobitke. Vjerovanje da je Petrov grob u Vječnom gradu privuklo je prave rijeke hodočasnika u Rim iz svih krajeva Europe.
Danas to zovemo prozaičnim imenom “masovni vjerski turizam”. Petrovi nasljednici su imali posebne “programe posjeta” za najbogatije i najmoćnije persone dotičnog vremena, a to su bili oni koji su im darovali skupocjene darove, zemljišta i povlastice.
Nikakova cijena nije bila previsoka za dobijanje otpusta grijeha od samog Svetog Petra. Tako je primjerice papa Grgur I. (590-604) obećao kraljici Brunhildi oprost svih grijeha i potpuno očišćenje u ime Sv.Petra sve dotle dok ga ona bude darivala onime što on od nje traži. A to je prvenstveno bilo zlato, srebro, imanja i nekretnine.
Taj Grgur išao je i dalje u svojim traženjima i lucidnim idejama – jednom je ugledniku poslao križ i nekoliko “karika s lanca kojim je sv.Petar bio okovan dok još nije bio Sveti”. Poručio mu je da križ nosi na svom grlu, jer to je “kao da nosi okove samog Sv.Petra što će ga zauvijek osloboditi od svih grijeha”.
Poklon svakako nije bio besplatan i imao je svoju zlatnu cijenu. Inače taj isti Grgur bio je vrlo dosjetljiv čovjek pa je počeo prakticirati slanje kopija “ključeva sv.Petra” bogatim i uglednim osobama, a koji su takodjer osiguravali otpust svih grijeha. I ovaj je poklon podrazumijevao svoj protupoklon, u gotovini ili naturi.
Moderni pape to rade na mnogo suptilniji način, nego njihovi davni kolege. A onda nova “bomba”. Pročulo se naime, da relikvije sv.Petra u kombinaciji s duhovnom silom njegovih nasljednika, još bolje čiste od grijeha pa su kršćani diljem Eerope počeli silno čeznuti za odlaskom u Rim.
I odlazili su. To je bila nova vrsta hodočašća prozvanog “oprost sv.Petra ili Petrov oprost”. Najviše su ga prakticirali Anglosaksonci koji će nekoliko stoljeća kasnije potpuno raskinuti s Rimom i papama. I tako, ovo novo vjerovanje je kazivalo ovako; dolaskom u Rim hodočasnici se mogu direktno obratiti sv.Petru!
Nije ni čudo da su ovi jednostavno nagrnuli u Vječni grad. U djelu “De gloria martyrum” nalazimo detaljan opis ceremonije koja je trebala biti izvedena, a da bi se moglo govoriti osobno sa Sv.Petrom. Evo kratkog opisa: hodočasnik kleći nad Petrovim grobom koji je prekriven s jednim vratima, podiže malo vrata i gura svoju glavu u otvor te glasno govori o svrsi svoje posjete grobu i svecu, a nakon toga ostavlja svoje darove ispod vrata.
Nakon što je to obavio, odlazi odati svoje poštovanje i pokloniti se Petrovom nasljedniku papi. Rezultati ove prakse, koja je bila niska i nepoštena prijevara lakovjernih i uplašenih ljudi, bili su fantastično profitabilni za papinstvo i svjetovni vladari nagrnuli su u Rim.
Dva anglosaksonska princa odrekli su se svojih kruna i svega i otišavši u Rim sa skupocijenim poklonima sproveli ostatak svog života u blizini Petrova groba. Kralj Canute takodjer nije mogao odoljeti Petrovom pozivu. Jednom u Rimu, odlučio je obavijestiti svoje velmože i podanike da ostaje u Petrovu gradu sve dok ne izmoli oproštenje za sve svoje grijehe od samog Apostola, pošto on ima ključeve kraljevstva nebeskoga.
Tako je ovaj dobro iskalkuliran, moćan i djelotvoran kult donio neizmjernu dobit rimskim papama i funkcirao je kao “perpetuum mobile” za proizvodnju novca. Ali, ubrzo je postao i moćan instrument podvrgavanja ljudi i njihove pokornosti papama. I on savršeno funkcionira do dan danas.
Sakupljanje ovozemaljskog blaga postala je stalna značajka i obilježje Katoličke Crkve kroz sva stoljeća. A to je stvarno i započelo od vremena Konstantina Velikog (4.stoljeće) kad je taj car izdao Zakon o pravu Crkve na zemlju 321.g. To pravo na zemljište omogučilo je Crkvi stvaranje ogromne baštine koju posjeduju, kontroliraju i njome upravljaju rimski biskupi.
Posjedovanje imovine (što je suprotno Kristovu nalogu svojoj Crkvi) donijelo je sa sobom neizbježno kvarenje i korupciju svećenstva i same Crkve. Svećenici su počeli tražiti novac i druge vrijednosti za svoje usluge i pronalazili razne načine zarade i izvan Crkve.
Vidjevši žeđ crkvenjaka za stvarima ovoga svijeta mnogi su počeli slijediti njihov primjer. Pod pontifikatom Grgura I. svećenici su uzimali protuvrijednosti kao naknadu za grobno mjesto, ali je on to zabranio. Često su klerikalci prodavali skupocjene crkvene posude i pribor pa je Grgur odredio da svaka crkvena zajednica mora napraviti točan popis svojine koju posjeduje (crkveni pribor, zemljište i nekretnine). Po prvi puta je napravljena jedna takova evidencija crkvenog vlasništva i sam Grgur je bio vrlo iznenađen saznavši koliko mnogo njegova Crkva posjeduje. Crkveno vlasništvo je obuhvaćalo ne samo zemljište i crkvene zgrade, nego i čitava naselja i utvrde u južnoj Italiji, Siciliji, španjolskoj, na Balkanu i u sjevernoj Africi.
Sve je to tada prozvano “Baština ili nasljedstvo Sv.Petra”. Taj Grgur je inače živio vrlo skromno i bio je strogi vjernik koji se pridržavao evanđeoskih pravila o siromaštvu. On je bio prvi papa koji je sebe nazivao “slugom slugu Božjih” – Servus Servorum Dei.
Mudro je upravljao Crkvom i velikodušno darivao siromašne i potrebite. Crkva ga naziva Grgurom Velikim. No, plima korupcije i gomilanja svjetovnog bogatstva nesmetano je rasla. Tako je samo 300 godina nakon cara Konstantina Crkva postala jedan od najvećih zemljoposjednika na Zapadu, a u vremenu koje je uslijedilo, Bastion sv. Petra neprestano se širio, sve dok nije dosegao do danas neslućene razmjere.
Doduše, uvijek je bilo onih pojedinaca (pa i u samoj Crkvi) koji su vjerovali u potrebu evanđeoskog siromaštva Crkve. Takvi su ljudi iznosili prigovore i povratak apostolskom nauku i tradiciji. No Crkva ih je jednostavno ignorirala i što je još opasnije – ušutkala.
Crkva je nastavila s praksom gomilanja bogatstva i što je više imala, to je više željela imati. Mudra izreka kaže: “Bogatstvo i moć su kao morska voda – što više piješ, to si žedniji!” I tako su u jednoj fazi procesa gomilanja blaga neki crkveni poglavari pokazali takvu drskost da su jednom kralju poklonili pismo koje je “sam sveti Petar napisao s neba”. Riječ je o tzv. NEBESKOM PISMU – jednoj bezočnoj krivotvorini, što je imalo dalekosežne posljedice za povijest Europe.
Ali jao! Kralj je nasjeo na to pismo. No, prije opisa navedenog Pisma osvrnut ćemo se malo na dopune koje su mu prethodile i omogućile njegov uspješan ishod. Nakon smrti pape Grgura Velikog, bogatstvo crkve neprestano se povećavalo tijekom sljedećih sto godina. A onda je, na Papin užas , došlo do preokreta. U 8. stoljeću pojavljuju se neprijatelji – poluobraćeni Slaveni, koji počinju ugrožavati Petrovu baštinu na Balkanu. Ali još gore, s juga su se pojavili novi razbojnici – Arapi, koji su opljačkali Svetog Petra u ime boga kojeg su zvali Allah. Imali su gadnu naviku ranjavati Papine podanike svojim krivim bodežima i konfiscirati im imovinu, govoreći im da promijene svoju idolopokloničku vjeru, što je većina brzo i učinila.
Na taj je način papinstvo izgubilo mnoge kolonije, uključujući Španjolsku, južnu Francusku, sjevernu Afriku, Istru i Dalmaciju. Nasljednici Konstantina “najkršćanskijeg cara” pogoršali su stvar i Petrovim nasljednicima uzeli Siciliju, Sardiniju, Korziku i Kalabriju.
Za nekoliko desetljeća sveti je Petar bio porobljen, tako da mu je ostala samo središnja Italija oko Rima. A papinska se blagajna jedva punila. Ali nije ni sve bilo loše. Najgori vragovi od svih, Langobardi iz sjeverne Italije, opasno su prijetili ostacima Petrove Bastine. Zato je trebalo nešto brzo poduzeti.
Tadašnji papa Stjepan II. (752-757) odlučio je pozvati u pomoć nikoga drugoga, osim samoga apostola Petra. Originalna ideja. Ne zna se pouzdano je li to bio samo on, ili i njegovi drugovi. U svakom slučaju, Stjepan je pitao Petra da mu pomogne mobilizirati najmoćnijeg vladara tog vremena, franačkog kralja Pipina Mlađeg (751.-768.), Langobardi su zauzeli egzarhat u Rimu a njegov pontifikat Papa – bio je prisiljen moliti Pipina da obrani i zaštiti crkvena imanja.
Papina molba Princu Apostola je dobila sluha i sv.Petar je udovoljio! Kako? Jednostavno napisavši pismo. Direktno s Neba. Pipinu Malom! Nebesko Pismo je naravno najprije stiglo papi Stjepanu koji ga je onda po posebnom izaslaniku poslao Pipinu.
Pismo napisano čistim zlatom na najfinijoj pergameni. Čita se kako slijedi: “Petar izabrani Apostol od Isusa Krista Sina Božjega….Ja Petar primivši apostolat od Krista primio sam također misiju prosvijetljenja cijeloga svijeta…..” Pipin je pobožno klečao pred papinim poklisarom koji je čitao Petrovu poruku. “Svi koji su čuli moju propovijed i ravnaju se po njoj moraju apsolutno vjerovati da su po Božjoj odredbi njihovi grijesi očišćeni i da će ući u vječni život…. Dođite u pomoć rimskom narodu koji je meni Bog povjerio i Ja Petar u Dan Suda pripremam divno mjesto za vas u kraljevstvu Božjem. Potpisani Petar Princ Apostola.”
Papin izaslanik pokazivao je pismo cijelom dvoru svečano se pozivajući na Petrov originalni potpis. Tako je Sv.Petar napisavši ovo Pismo učinio nešto, što nije učinio nikad prije i nikad poslije. A u svojoj velikoj skrbi za svoju zemaljsku baštinu. – “Kako je Pismo stiglo na Zemlju? – pitao je Pipin. – “Sveti Petar je osobno sišao s Neba i dao pismo svom nasljedniku”, objasnio mu je papin izaslanik.
Zatim je pokazao kralju kako je Sv.Petar adresirao svoje pismo: Petar izabrani Apostol Kristov našem najdražem sinu kralju Pipinu, njegovoj junačkoj vojsci, biskupima i kleru i cjelokupnom narodu. Pipin kao pobožan čovjek nije imao izbora doli udovoljiti željama samog Sv.Petra. Kako bi uopće mogao odbiti hitnu molbu “nebeskog ključara”?
Pismo je postiglo željeni cilj. Uskoro je Pipin Mali porazio Lombarde i poklonio papi mnoge posjede, sela, gradove i utvrde, Ravenski Egzarhat i Pentapolis. Zauzvrat, papa je proglasio Pipina i njegove nasljednike zaštitnicima Petrove Stolice i udijelio im titule rimskih patricija. To je tzv. Pakt Prijateljstva između pape i dinastije franačkih kraljeva.
Pipinova Darovnica udarila je temelj Papinskim Zemljama ili Papinskoj Državi i od tada ona počinje stvarno postojati. Pipinov nasljednik Karlo Veliki (Charlemagne) potvrdio je Darovnicu 774.g. Tako je Crkva pomoću kulta Sv.Petra pribavila sebi ogromne teritorije, a s njima i njihova bogatstva i tako postala najjačom feudalnom ekonomskom silom.
U Papinskim zemljama pape su vladale kao apsolutni vladari sve do 1870.g. Tada je talijanska vojska zauzela Rim i sve papinske teritorije proglasivši Vječni grad prijestolnicom novo formiranog Ujedinjenog Kraljevstva Italije. Tako je papinska teritorijalna država nestala zauvijek s karte Europe.
Papama je ostao samo Vatikan. Pobožni i beskompromisni Fleury u svojoj poznatoj velikoj Povijesti Crkve nije mogao suzdržati svoje gnušanje nad “Petrovim nebeskim pismom” otvoreno ga proglasivži jednom besprimjernom prijevarom. Ali koja je nažalost imala dalekosežne i tragične posljedice za povijest čitave Europe. Treba napomenuti da je uspjeh Nebeskog Pisma potaknuo njegove autore na nove korake. Uskoro je “rimska radionica” proizvela prijestolje –“stolicu Sv.Petra”.
Na toj stolici sjedio je sam Petar kad je bio u Rimu – govorili su pape. Ovo je bio novi poticaj Pipinu i njegovim nasljednicima za nova darivanja papama, jer propaganda je išla ovako i bila je vrlo djelotvorna – ako kralj bude okrunjen na toj stolici, bit će najmoćniji od svih vladara!
Bilo kako bilo, ali Pipin je umro prije nego je mogao sjesti na tu stolicu, a njegov sin Karlo Veliki iako okrunjen za cara u Rimu 800.-te godine, takodjer nije sjedio na njoj. “Petrova stolica” je postala jedna od najskupocjenijih relikvija Crkve i predmet štovanja kroz naredna stoljeća.
O njezinoj autentičnosti raspravljali su neki katolički autoriteti u 60-tim godinama 20.stoljeća. Posebna komisija ispitala je starost Petrove stolice – prijestolja i ustanovila da ona potječe iz 9. a ne iz 1.stoljeća. Papi Pavlu VI. dopalo je da odluči što će s njom i gdje ju smjestiti nakon tisućugodišnjeg štovanja.
Kompletnu knjigu “Vatikanske milijarde” možete pročitati Ovdje
