Što su to uopće sjećanja? To je naravno energija. Ali, ona je ovdje ukalupljena i zarobljena. I ne može promijeniti svoj oblik, zato što nad njom postoji neki stalni pritisak koji sve to drži “zarobljeno” u naviku. To je kao kada savijete drvo i ne date mu da se ispravi. Kroz neko vrijeme ono će zadržati taj oblik, a vi onda cijeli svoj život provedete u nastojanju da taj svinuti oblik ostane nepromijenjen.

Neki dan spomenuo sam prijatelju kako svaki sistem ima svoje dokaze, ima svoja čudesna iscjeljenja, ljude s moćima, svaka religija, grupacija, štogod. Što nam to govori? Pa da je stvarnost zapravo vrlo plastična. Ona je poput gline: ništa u njoj nije čvrsto! Svakodnevni svijet nije čvrst, on je uvijek korak od promjene, od rasipanja i preobrazbe. Kakav je to korak? Dva su moguća odgovora i to je naš jedini i stvarni izbor: ili će sjećanja ne-mijenjati svijet ili će ga preuzimanje odgovornosti mijenjati.

Opet ćemo se poslužiti sanjanjem kao usporedbom. Svijet i pojave koji se manifestiraju u snu su u nama. No, mi ih doživljavamo kao da su oni izvan nas. To je jako uvjerljivo, baš kao i u svakodnevnoj pozornosti, nema razlike. A zapravo, sve vrijeme ležimo na krevetu. Riječ je o navici percipiranja energije: ja koji vidim svijet koji me okružuje. No, taj svijet tumače sjećanja, i u snu, i na javi. Svijet je iznova i iznova kreiran unutarnjim dijalogom.

Kada kažemo “sve je u meni”, na što mislimo? Koji je to ‘dio mene’ gdje je sve? Intelekt misli da je to on, pa se prestravljuje i kategorički odbija tu ideju kao apsurdnu, a argument mu je osjećaj krivnje. Ali, “u meni” je puno šire polje svijesti: naše energetsko tijelo i tko zna koje sve energetske poveznice u Beskonačnosti. No, samo se intelekt buni, dok je čudesni “ostatak” nas u tišini. Intelekt je u vječnoj oporbi i pruža ogroman otpor ostatku Sebstva. Odbija preuzeti odgovornost, a osjećaj krivnje najveći mu je adut kojim sebi pojašnjava vlastitu odbojnost da otpusti: “Nisam ja kriv što je Mate tamo poludio!”

No, kada Mate poludi, to zapravo nisu događaji. Kada izbije rat negdje na planetu, to nisu događaji. To je manifestiranje sjećanja, njihova materijalizacija, vidljiv oblik nečeg vrlo apstraktnog. I po tome znamo da se nešto događa, to je naše ogledalo.

Sjećanja su apstraktna. Na planetu Zemlji konkretiziraju se i materijaliziraju putem ljudi, stvari i pojava. Malo se tko bavi ovim dubokim sjećanjima koja su stvarni uzrok naših problema. Bavimo se samo osobnom poviješću, a to su površinska sjećanja iz obitelji, djetinjstva, putovanja, škole i slično. I to je to, ne idemo dublje, ne ulazimo u energiju sjećanja. No, u ovoj meditaciji ulazimo. Pridružite nam se!