- Marko Kovačić
- Privatna arhiva, snimka zaslona YouTube, HRT
Podijelio bih s vama spoznaju koja mi je (prije dvadesetak godina) sinula dok sam gledao snimke pjesama koje se natječu na Eurosongu. Dok sam slušao sve te pjesme i sa sjetom se prisjećao kako su nekoć zvučale, odjednom sam shvatio čemu služe ta državna obilježja, konkretno zastave, ali i grbovi, himne, znamenitosti, nacionalne boje, pa čak i nacionalna jela i odjeća.
Nisam mislio pisati o lazanjama, čak ni o Eurosongu, nego o zastavicama i identitetu. Tekst je pisan u vrijeme kad su svi na Eurosongu počeli odustajati od nacionalnih jezika pa je teret identiteta pao na zastavice, a misli su mješavina tadašnjih i sadašnjih. Svrha je zastavica da nam pomognu u razlikovanju jednih od drugih ako ni zbog čeg drugog, a ono da se podijelimo u ekipe i međusobno se natječemo. Ne mogu shvatiti jesu li tvorci tih amblema bili tako dalekovidni da su znali koliko će nam jednog dana to trebati ili je to slučajnost. Jer, kako će uskoro netko iz jedne zemlje znati da ne pripada nekoj drugoj?
Novac mu je isti kao i njegovom bližem ili daljem susjedu, putovnica također ako je i ima, izgledom i običajima jedva se razlikuju i jedino se još identificiraju jezikom čijom eliminacijom i zamjenom engleskim, ulogu razlikovatelja preuzima zastava. Po čemu će se osim po svojoj individualnosti itko više razlikovati od ikoga? I ta potreba za razlikovanjem danas se smatra gotovo nekakvim atavizmom, ima negativne konotacije i potiskuje se, odnosno zamjenjuje drugim kriterijima: razlikovanju po pripadnosti raznim društvima, vrstama novina koje čitamo, strankama kojima pripadamo, zodijačkim znakovima… sve samo ne etnos. Takav je trend u svijetu.
No što je to zapravo „svijet”? Valjalo bi definirati taj pojam. „Svijet” nije isto što i zemaljska kugla ili planet Zemlja. Svijet nije nekoliko milijardi Indijaca, Kineza, Indokineza i drugih Azijata osim možda Japanaca. Nisu to Afrikanci, razni nomadi raštrkani po zabačenim zakutcima našeg planeta, ni preživjeli ostaci nekadašnjih civilizacija Južne Amerike. Zapravo veći dio svijeta nije svijet.
U „svijet“ se ne ubraja većina njegova stanovništva. Kad kažemo „tako se to radi u svijetu“ ili „pa toga nema nigdje u svijetu“, onda ne mislimo na spomenute ljude. Ime Afrika u doba Rimljana označavalo je njihove kolonije na sjevernoj obali tog kontinenta. Danas se ime odnosi na cijeli kontinent. Dok se značenje Afrike proširilo, značenje svijeta naprotiv se suzilo i odnosi se na zapadnu Europu i „bivše” engleske kolonije, na one koji igraju neku ulogu u ekonomiji i politici, one koji planet i uništavaju i liječe, koji odlučuju hoćemo li ga i kad uništiti a kada liječiti, na donositelje odluka.
I onda se pitam, kakva je to pars pro toto globalizacija ako smo od čitavog planeta izrezali tih nekoliko kriški i proglasili ih svijetom. To je prije neki proces obrnut od globalizacije. Kad kažem smo, očito i nas ubrajam u svijet, ali to samo iz praktičnih razloga jer nismo mi pisali Guinessovu knjigu rekorda, niti mi dijelimo Nobelove nagrade ni Oscare. Koliko god plemenite, sve te nagrade i priznanja pripadaju svijetu koji katkad iskorači onkraj svojih granica i pronađe u džungli nekog fizičara, mirotvorca ili pisca ili pak ti čudotvorci sami dođu u našu civilizaciju odbacivši identitet poput para starih cipela. Tagore je Nobelovu nagradu dobio zahvaljujući tome što je svoja djela preveo na engleski. Druga iznimka su Olimpijske igre koje imaju naznaku onoga što bi globalizacija bila kad bi bila pozitivan pojam, kad bi poštivala nacije i uklonila ekonomski interes. Govorilo se da povijest pišu pobjednici, ali tu je pak povijest preuzak pojam. Čini se da pobjednici pišu i zemljopis i sve druge školske predmete, pa evo i glazbeni odgoj.
Sve mi se to vrzma glavom dok iz godine u godinu gledam tu sirotu Euroviziju u kojoj pjevači raznih provenijencija okićeni šarenim zastavicama bezuspješno naglaskom, melodijom i stilom nastoje oponašati Amerikance.
Sjećam se kad je 2001. godine pobijedila Estonija nekakvom koračnicom na engleskom. Sažalio sam se nad tom baltičkom zemljicom koja je tako dugo bila izbrisana sa zemljopisnih karata, koja je osim glazbene tradicije imala i tradiciju prosvjedovanja pjevanjem, kao i druge baltičke zemlje. Svijet je bio zaboravio na Estoniju kad je odjednom uskrsnula i tek što se izbavila stiska komunizma i rusifikacije, dobrovoljno se bacila u stisak anglizacije, amerikanizacije i globalizacije ne dozvolivši svojem identitetu ni da predahne. Nagrada joj je bila i ta eurovizijska pobjeda.
Sad sam ja neka sova što žali sjenicu jer za svoj ustupak globalizaciji i pjesmu Rock Me Baby bili smo i sami svojedobno nagrađeni. Poslije smo dobili Don’t Ever Cry kao prvu pjesmu neovisne Hrvatske, a poslije udri skroz po engleskom.
Kad sam tada gledao onu dvojicu pjevača iz Estonije kako se samodopadno nabacuju formulama ‘come on everybody’ i sličnima, događalo mi se da zaboravim što zapravo gledam, natjecanje na koje su europske zemlje sretnice poslale svoje ponajbolje skladbe, a kad bih i poslušao koju od njih, događalo mi se da zaboravim o kojoj se zemlji radi.
Tada svrnem pogled na zastavicu i ime zemlje i shvatim da je u pitanju Estonija premda me ono što čujem podsjeća više na pjesmu kojom se američki vojnici barem u filmovima bodre pri jutarnjoj gimnastici. Poneki naglasak, fizionomija lica, poneko ime skladatelja i slični „atavizmi“ podsjete upućene da dotični pjevač dolazi iz ove ili one zemlje, ali jedino po čemu se možemo ravnati to je ta zastavica i riječ kojom je zemlja opisana.
Ove godine možemo biti zadovoljni jer naš kandidat ima velike izglede da pobijedi ili barem da ostane visoko u vrhu i sad opet ne znam trebam li biti zadovoljan kad pobjeđuje naš predstavnik i moj imenjak ili nezadovoljan takvom Pirovom pobjedom pjesme otpjevane na stranom jeziku uz malo onomatopeje. To mi je kao da slavim pobjedu nogometne reprezentacije Hrvatske u kojoj nema nijednog hrvatskog igrača. Još nismo došli do toga ni u nogometu ni u pjevanju, ali koketiramo. Bolje je biti zadnji i svoj nego prvi i tuđi, a najbolje bi bilo biti prvi i svoj. Zastava mi nije dovoljna, čak ni nošnja u ovom slučaju. Možda je patriotizam kod drugih skromniji osjećaj, ali ja tražim više, pohlepan sam, želim i jezik.
Zagonetka mi je kome se svi to zapravo dodvoravamo? Da, svijetu, znam, ali zar Americi koja za Euroviziju nije ni čula? Nemoguće. Zar se Slovenija dodvorava Turskoj, a Poljska Rusiji, Rusija Belgiji? Zar da bi dobili više bodova? To što nas vuče globalizmu nije diskretni šarm nego indiskretni magnetizam koji čak ne kvari zube ni metabolizam poput čokolade. U svemu što prija treba imati mjere, treba biti na oprezu jer negdje nešto vreba. Svaka ugoda je neki mamac, a mi ne samo da joj se prepuštamo, nego se guramo tome, legaliziramo to i propisujemo to zakonima.
Možda globalizacija ne kvari metabolizam, nego zamka leži mnogo dublje, a otkrit ćemo je kada već bude prekasno. Kad ne možemo ekonomske interese suprotstaviti tako jasnim ekološkim podacima koji nam više ne daju da se sunčamo, da slobodno dišemo, kako bismo onda pokleknuli pred sociološkim pretpostavkama? Kada futuristi ukazuju na te probleme i nude rješenja, proglašavamo ih lakrdijašima ili im jednostavno ne vjerujemo.
Ionako sida samo potiče proizvodnju kondoma, goveđe ludilo potiče peradarstvo, od efekta staklenika nam je ionako toplije pa se barem ne moramo smrzavati, stanjenje ozona potiče proizvodnju zaštitnih krema, ledenjaci ionako nikome ne trebaju, otoci se lako evakuiraju ako potonu i tako čovječanstvo kolektivno sliježe ramenima na sve osim na profit. Glavno da proizvodnja ne trpi.
Kažemo da radimo kako bismo budućim naraštajima ostavili nešto u naslijeđe, a pritom im zapravo samo oduzimamo nešto što bi imali da smo samo to ostavili na miru. Siječemo njihove šume da bismo im sagradili gradove, kao što su i nama činili naši preci. Jedino se lovci zimi brinu za promrzle životinje, pa je tako jedina nada da se novcem od cigareta financira traženje lijeka protiv raka, a novcem od trgovine naftom i cestarina alternativni načini prijevoza.
Eurosong je samo ilustracija, najzornija premda suviše ekstremna, uniformnosti koju donosi globalizacija i opet pod okriljem ekonomskih zakonitosti. Pjesma će biti isplativija ako je na engleskom jeziku, ako eliminira domaće elemente i ako je, kao često u slučaju Latvije i Estonije pa i našem, i izvodi stranac. Slično vrijedi za film i za književnost. Američke obrade francuskih filmova postižu planetarni uspjeh dok se originali čuvaju za festivale i sladokusce, anglofoni autori već s prvim romanom, ma koliko prosječnim, postižu golemu tiražu i prevode se dok se ostali mogu jedino nadati proboju u suprotnom smjeru, u najboljem slučaju preko Nobela.
Ne radi se samo o novcu i kulturi nego i o mijenjanju nazora. Počelo je tako da su svi balavci nakon kina hodali kao John Wayne i pušili kao James Dean. Filmovi su diktirali modu i moral. Ovo posljednje tiče se tijela zvanog Motion Pictures Association of America koji određuje razinu primjerenosti filma s obzirom na dob. Optimalno je slovo R jer iako eliminira pretjerivanja, mami svojim ograničenjem, iako izbjegava direktne scene, inzistira na temi. Tu se više ne dodvoravamo nego nekoga štitimo, a koga to? Djecu, kažu. Možeš ih zaglupljivati Pokemonima, važno je samo da nema nasilja kakvom je bila izložena moja generacija koja je čitala Alana Forda zajedno sa svom bijedom američkog podzemlja, Tom i Jerry nisu imali milosti jedan prema drugome, frizirane crtiće Dašu, Dašenku i Mariolina prozreli smo dok smo još bili u kolijevkama i izbjegavali smo ih. Domaći filmovi obilovali su paprenim scenama i čini se da smo bili totalno nezaštićena generacija.
Zato i jesmo ispali takva čudovišta za razliku od ovog podmlatka nad kojim bdijemo poučeni svojim traumama. Trunka realnosti čuva se jedino još za književnost dok se neki globalni faktor ne sjeti uvesti i na knjige neki sistem procjene, dok se književne nagrade ne počnu uskraćivati suviše opscenim djelima, dok uostalom ne počnemo svi i pisati isto, po istim moralnim kodeksima, na iste teme, i na kraju istim jezikom. Tada ćemo kao na Euroviziji morati i na knjige početi stavljati zastavice koje će nam pomagati da djelima odredimo porijeklo kao što im određujemo žanr. Stavljam hrvatsku zastavicu na ovaj svoj uradak i očekujem koliko ću poena osvojiti.
Samo, malo smo požurili s tom globalizacijom. Trebali smo prvo kolonizirati druge planete tako da se možemo natjecati, možda i ratovati s potomcima tih kolonija ili smo trebali otkriti prave izvanzemaljce pa s njima napraviti jedan galaktosong. A ovako ćemo si brzo dosaditi.
Izvor snimki: YouTube
Dragi prijatelji portala Epoha!
Kao što znate, portal Epoha djeluje potpuno samostalno bez ikakve državne potpore. Kao alternativni portal primorani smo djelovati u nemogućim uvjetima za koje su zaslužni dežurni cenzori koji su nam između ostalog trajno zamračili iliti zabetonirali Facebook stranicu te naši brojni pratitelji iste uopće ne vide naše objave.
Naravno, to nije sve što nam cenzori čine kako bi nas spriječili u našem radu. A sve to što čine, čine samo zato što smo slobodan i neovisan medij koji nije ni pod čijom kontrolom i samo zato što zajedno s vama, dragi prijatelji, vjerujemo u slobodu medija.
To što nam cenzori čine krajnje je neprofesionalno, s obzirom na činjenicu da smo mi službeni medij u RH kao i svi drugi mediji, registrirani pri Vijeću za elektroničke medije te u skladu s tim uredno plaćamo sva moguća davanja sustavu. No, od tog istog sustava ne dobivamo baš ništa osim gore navedenih cenzorskih napada.
Živimo za istinu, ne podilazimo nikakvim sustavnim lažima i od toga nećemo odustati. Ovisimo o dobroj volji naših čitatelja i pratitelja, o vama dragi prijatelji Epohe. Željeli bismo zajedno s vama nastaviti graditi bolji, pravedniji i sretniji svijet u kojem će svaki čovjek imati jednako pravo na dostojan život, slobodu, rad i sreću.
Ukoliko nađete razloga da podržite našu misiju, unaprijed vam zahvaljujemo na vašim donacijama kojima ćete dati svoj doprinos našoj zajedničkoj borbi za istinu i pravdu te omogućiti portalu Epoha da nastavi s radom i opstane u ovim za nas nemogućim uvjetima.
Hvala vam od srca na vašoj potpori.
Vaša Epoha
