Elia Pekica Pagon – Lažni sjaj ekstremnog materijalizma

Elia Pekica Pagon – Lažni sjaj ekstremnog materijalizma

Svaki puta kada pročitamo ili čujemo novu vijest o menadžerskim bonusima državnih kompanija, diže nam se kosa na glavi i osjećamo se kao najobičnije budale. Imamo osjećaj kao da nam se ti ljudi svima skupa rugaju i smiju u lice. Djeluju kao neki cirkusanti s džon obrazima kao maskama na njihovim prijetvornim i umjetno nasmijanim i lažno umilnim licima.

Ali ima nešto na što sustav nikad ne zaboravlja, a to su računi u našim poštanskim sandučićima. Kada nešto od nas potražuju, nikad ne griješe i nikad ne kasne. Nema šanse da na to zaborave, tu su točni u sekundu, precizni kao rijetko tko. Svaka im čast na toj preciznosti. Po cijele dane samo razmišljaju što bi nam još mogli naplatiti i koji novi namet osmisliti. To im je u biti jedini posao – uzimanje novca od građana kako bi živjeli onako kako žive – u svom izmaštanom ružičastom svemiru, daleko od naroda.

Kada malo bolje razmislim – vijesti o enormnim iznosima koje primaju službenici državnih tvrtki kojima smo svako malo zapljusnuti – u biti predstavljaju ništa više nego psihičko maltretiranje građana. Pa, tko je tu lud i na što i na koga se tu bacaju ti novci? Tko odlučuje o tome da se tim nadmenim ljudima dijele toliki novci?

Unaprijed se ispričavam što ću ovom prigodom spomenuti iznose njihovih nagrada citirajući medije koji su to objavili, jer znam da su ti iznosi više nego iritantni svakom normalnom čovjeku koji živi od svog poštenog rada, ali želim naglasiti da ovaj moj prilog nema namjeru izazvati loš osjećaj i mučninu kod čitatelja, već samo osvijestiti ljude o pravom bogatstvu, onom našem unutarnjem duhovnom bogatstvu koje nam nitko nikada ne može i neće moći oduzeti.

Narod nam se iseljava jer ovdje ne mogu naći dostojan posao, strani radnici dolaze nam u sve većem broju, a menadžeri u državnim tvrtkama gomilaju novac za svoj što luksuzniji ovozemaljski život. Za onaj zagrobni život ima još vremena, misle oni, ali što više godina imaju, to im preostaje sve manje vremena za trošenje tog silnog novca pa tim pohlepnicima to vjerojatno predstavlja najveći problem u životu. Kako potrošiti te silne novce? Da li možda izgraditi luksuznu vilu s bazenom ili proputovati svijet, pitaju se oni koji žive na račun svih nas koji ih prisilno hranimo.

Ako menadžeri državnih tvrtki nemaju ideja za ulaganje svog (čitaj: našeg) novca, neka pitaju za savjet najplaćenijeg hrvatskog menadžera iz privatnog sektora, izvršnog direktora Fortenove Fabrisa Peruška, inače medijski gotovo neprisutnog. Zašto je taj čovjek toliko medijski neprisutan i samozatajan? Zna se. Vjerojatno zato što on jako dobro zna da za današnje prilike ima puno previše novca i zato čovjek želi svoj mir, nitko mu više nije potreban i ne želi biti uznemiravan ni od koga, a najmanje od medija.

Tako to obično biva kad se netko previše nataloži, tada bježi od medija kao vrag od tamjana. Svi oni koji plivaju u novcima i čiji život protječe u najvećem mogućem materijalnom luksuzu i blagostanju ne vole da mediji o tome pišu te naglo postaju vrlo samozatajni. Strahuju da bi ih netko mogao nešto pitati, da svoje materijalno bogatstvo ili dio istoga možda s nekim podijele što oni većinom ni u kojem slučaju ne žele. Čast vrijednim i rijetkim iznimkama – ljudima koji su spremni dijeliti svoj kruh s drugima. Jer sreća je objedovati u društvu s drugim ljudima, a ne objedovati sam za punim stolom dok drugi ljudi gladuju. Tko može imati teka za takav objed? Tko može jesti najfinije delicije dok sirotinja vadi iz kontejnera kore od banane kako ne bi umrli od gladi?

Gospodin Fabris Peruško je, naime, najpoznatiji hrvatski bogataš u posljednje vrijeme. Ljudi ga u svakodnevnim razgovorima često ističu kao primjer čovjeka s vrtoglavo visokim primanjima i svi ga u tom smislu doista vrlo rado spominju, iako on ne voli biti medijski eksponiran i vjerojatno misli kako nitko za njega niti ne zna da postoji. Ali na njegovu žalost i na žalost brojnih drugih bogataša, danas je nemoguće biti materijalno opterećen velikom količinom novca i očekivati da to ljudi ne primijete. Gospodin Peruško vlasnik je jedne od najljepših istarskih kuća, kako piše istra24 koja donosi i fotografije grandiozne vile u Flegima ispod Zamaska s koje puca pogled na Motovun, dolinu Mirne te na Jadransko more u daljini.

Spomenuta vila napravljena je na tri etaže uključujući i prizemlje ispred kojeg je izgrađen predivan bazen. Iza kuće, na padini koje se spušta sa Zamaska, nalazi se vinograd. Ima 364 četvorna metra, a uz kuću su i pomoćni wellness objekt i radionica od po 60 kvadrata.

Kad netko ima viška novca, taj naprosto mora smisliti kako će potrošiti taj novac, jer mu u protivnom taj novac postaje teret i samo mu smeta. Do problema dolazi kada neka bezidejna i  ograničena osoba dobije u ruke ogroman novac. Tada je ta osoba u velikoj nedoumici, pitajući se – kako baciti taj novac u vjetar da ga više nema pa onda ode u prvi salon automobila i kupi najskuplji automobil u koji će sjesti dva puta u životu. Ili otputuje u neku egzotičnu zemlju kako bi fotografije s tog putovanja objavila na društvenim mrežama, a ne kako bi upoznala kulturu i povijest te zemlje.

No, Fabris Peruško i njegova supruga Ines Vrenko Peruško nisu gubili vrijeme i nije im ponestalo ideja. Nije nam poznato jesu li možda pomislili na donacije viška novca u humanitarne svrhe onima koji su u potrebi i koji doslovno nemaju što jesti. Sve u svemu, prije četiri godine kupili su oko 5000 metara zemljišta u selu Flegi za cijenu od 300.000 eura. Svi objekti u sklopu tog velebnog imanja izgrađeni su bez ikakvih kredita, piše portal istra24 dodajući kako to s obzirom na Peruškova primanja od 1.2 milijuna eura godišnje bruto, nije nimalo iznenađujuće. Procjenjuje se da kuća vrijedi barem dva milijuna eura, ako ne i više, piše istra24. No, to je privatni sektor u kojemu su čuda moguća pa neću dalje o tome. 

Imati li biti, pitanje je sad? Kada bi se pitalo materijaliste, odgovor bi uvijek bio isti – imati, imati, imati, jer imati znači biti. Pohlepnicima imanja nikada nije dosta. Primali bi bez ikakvih problema milijune eura mjesečno bez da trepnu, makar ne bi znali što bi s tim slinim novcima.

U ovozemaljskom svijetu svakom je čovjeku potreban novac kako bi preživio, ali nikome nije potrebna prevelika količina novca, jer ona iz ljudi može samo načiniti krvoločne, beskrupulozne, nemilosrdne i hladnokrvne zvijeri. Rijetki su ljudi koje višak novca nije pokvario, uništio i pretvorio ih u ravnodušne i bezdušne moralne nakaze.

Ima ih doduše koji se nekako znaju oduprijeti tome, ali to su vrlo rijetki ljudi. Većina ih poklekne pred lažnim, ali toliko zavodljivim materijalnim moćima i lažnim sjajem luksuza. Sotona zna svoj posao, pomno bira ljude koji će rado prodati svoju dušu i vješto zavodi te ljude materijalnim bogatstvima kojima ih pretvara u čudovišta, kradući im dušu i spremajući im istodobno nepovratnu kartu za vječni oganj, čega ti jadni ljudi nisu ni svjesni dok bahato s Maldiva ignoriraju telefonski poziv starog prijatelja s kojim su išli u razred, ali koji nije u njihovu financijskom razredu pa, eto, ne žele imati posla s njim. Kako Sotona bira njih, tako se i oni međusobno nanjuše.

Većina skorojevića pri zgrtanju prevelike količine novca u potpunosti mijenja svoj karakter i ponašanje. Odjednom se počinju praviti važnima, postaju nedostupni za komunikaciju s dojučerašnjim prijateljima, dižu nos do neba, svima nam je to poznato i  svi poznajemo barem jednog takvog idiota, nekog našeg bivšeg poznanika koji se naglo obogatio i koji misli da će živjeti vječno, jer će ga globalisti zalediti dok Schwab i Gates ne osmisle eliksir za vječni život.

Da ne bismo zaboravili kako žive naši menadžeri u državnim tvrtkama, veliki i moćni mediji nam tako ovih dana javljaju nove „lijepe vijesti“ kako bi nam uljepšali ove proljetne dane. Ovog nas puta, dok pijemo jutarnju kavu i slušamo pjev jutarnjih ptica, obavještavaju kako su članovi uprave Podravke nagrađeni dionicama te kompanije ‘za dobre poslovne rezultate tijekom protekle godine’. Blago nama s njihovim dobrim poslovnim rezultatima. Kojeg li lijepog legitimnog izgovora za novo bogaćenje pojedinaca.

Predsjednica uprave Podravke Martina Dalić dobila je, tako, 358 dionica tržišno vrijednih 56.400 eura. Član uprave Davor Doko primio je 248 dionica vrijednih 39.000 eura, a članica uprave Ljiljana Šapina 233 dionice vrijedne 36.700 eura. Član uprave Podravke Milan Tadić, pak, dobio je dva paketa dionica za dobre rezultate u prošloj i pretprošloj godini: ukupno 649 dionica (248 plus 401) tržišno vrijednih 102.200 eura. Prošli mjesec uprava je dobila i novčani bonus za prošlu godinu. Martina Dalić dobila je ‘skromnih’ 173.000 eura, Doko ‘skromnih’ 125.000 eura, Šapina ‘skromnih’ 106.000 eura, Tadić  ‘skromnih’ 119.000 eura, a Ostojić ‘skromnih’ 112.000 eura bruto. Sitnica…

Ukupna nagrada za dobro poslovanje lani (bonus plus dionice) u slučaju Martine Dalić, dakle, iznosi 229.000 eura. Doko je dobio ukupno 164.000 eura, Šapina 142.700 eura, a Tadić 158.000 eura. Gdje su tu još njihova mjesečna primanja, silni nadzorni odbori na kojima si također naberu hrpu love, onako, za džeparac i tako dalje. Tko zna što sve ne izmišljaju za isisavanje novca iz raznih sustavnih izvora. Ni najbolji matematičar na svijetu ne bi bio u stanju izračunati koliko se naših novca svakodnevno prelijeva po džepovima, novčanicima i bankovnim računima naših vrlo brojnih proračunskih sisavaca kojima očito nikada nije dosta love. Oni bi stalno htjeli još i još. Razmazili smo ih. Godinama smo šutke promatrali kako se bogate na naš račun. I nikome ništa. Nismo se pitali hoće li itko ikada nas nagraditi za naš rad… Pitanje koje mi se ovdje nameće je – do kada ćemo šutke promatrati to ruganje samozvane i bez ikakvih opravdanih argumenata privligirane elite obespravljenom narodu?

Kako prosječni građanin reagira kad pročita ovakve vijesti? Nastavlja li u miru piti svoju jutarnju kavu? Ili mu ista odjednom postane gorka? Običnom se čovjeku, za očekivati je – sve to neizmjerno gadi. Vjerojatno mu pozlije od svega, ali zna da se mora dalje boriti za svoje vlastito preživljavanje pa brzo otklanja misli od svega toga pomažući si nekom pjesmom, razgovorom s bliskom osobom i tome slično.

Oni slabijeg srca i slabijih živaca završavaju na hitnoj ili na psihijatriji, jer previše je nepravde oko nas i previše razornih društvenih razlika koje smo primorani prihvatiti kao nešto normalno iako znamo da to ni u kojem slučaju nije normalno – da jedni ljudi imaju puno previše, a drugi nedovoljno, premalo ili gotovo ništa. Ti ljudi koji su na pozicijama koje im omogućavaju da luksuzno žive na račun svih nas ostalih nisu izabrani ne te pozicije zbog njihove sposobnosti, već isključivo na temelju njihove ideološke podobnosti i umreženosti i to je ono što je posebno iritantno svim sposobnim i obrazovanim ljudima. O korupciji da ne govorimo. Ona je ne samo kod nas, nego i u cijelome svijetu toliko duboko ukorijenjena da će se teško iskorijeniti.

Svi bi resursi, podrazumijeva se, trebali biti ravnomjerno raspoređeni, sva sredstva koja su nam na raspolaganju ravnopravno podijeljena. Svima dati podjednako i nikome ni previše, ni premalo – to je jedini recept za izgradnju zdravog društva. Sve ostalo je čisti promašaj i put u moralnu i duhovnu provaliju.

No, ono na što treba podsjetiti je nešto o čemu materijalisti ne vole previše razmišljati, a to je činjenica da ovozemaljsko uživanje ne traje vječno, to svi znamo. Kad-tad pogrebno poduzeće hladno i poslovično izdaje nekome račune za posmrtno zbrinjavanje svakog čovjeka koji je još do jučer bio živ u materijalnom smislu, a sad na račun njegova ili njezina odlaska iz materijalnog svijeta ‘Tvrtka’ zvana ‘Država’ s gradovima i općinama kao svojim podružnicama – ponovno zarađuje.  

Da. Još taj jedini – zadnji put s našim će smrtima država napuniti svoju blagajnu iz koje će potom nastaviti hraniti neke nove parazite i pohlepnike. Uzet će još taj jedan jedini – zadnji put u ime našeg odlaska s ovog svijeta pokoji euro za još jednu ružu na našem grobu i još jedno slovo na našem nadgrobnom spomeniku i svaku će ružu i svako od tih slova skupo naplatiti. Sramota.

Država nas ne ostavlja na miru i guli nas čak i pri odlasku na onaj svijet. Sve nas to čeka, i one dubokih i one plitkih džepova. Svaki izlazak naše duše iz tijela kao odijela koje je oblačilo našu dušu na ovome svijetu skupo se plaća. Svakog dana netko odlazi s ovoga svijeta. I, sutradan uvijek svane novi dan kao da se ništa nije dogodilo. Tako će biti i kada mi jednog dana odemo. Jutarnje ptice će ponovno pjevati i dozivati sve ljude u novi dan, dok će netko u tišini plakati zbog našeg odlaska.

Nemaš vremena za tugu. Zauvijek te napusti bliska osoba, a ti sebe gledaš u pogrebnom poduzeću kako plaćaš svu tu pogrebnu galanteriju koja ti se čini besmislenom, jer sve što želiš je zagrliti voljenu osobu i reći joj koliko je voliš i koliko ti nedostaje. Suze ti teku niz lice i srce ti krvari od tuge dok okamenjen promatraš prolaznost u svoj svojoj lapidarnosti, dok netko zarađuje na tvojoj tuzi. Sve što tebi ostaje je duhovna povezanost s voljenom osobom  i ljubav koja ne poznaje kraj. I tišina koja će ti od tog bolnog trenutka nadalje značiti više od bilo kakvih riječi, jer ćeš u njoj čuti one toliko lijepe i tople riječi koje se samo srcem čuju.

Za one koji nemaju nekoga tko će plaćati njihovo posmrtno zbrinjavanje, država će ako treba uvesti mogućnost kratkotrajnog vraćanja iz naših onozemaljskih nekretnina – grobova, grobnica i kazeta samo da se plate svi ti računi pa će se pokojnik nakon što podmiri račune za svoju tranziciju u drugu dimenziju morati brže bolje vratiti u grob kao vječni stan u kojem će sanjati svoj vječni san, ali prije toga, ponavljam, morat će obavezno do zadnjeg centa platiti sve račune za svoj odlazak. Jer, ako se kojim slučajem zadržimo nešto duže nego što nam je dozvoljeno, moćnici će izmisliti način da nam taj bonus odmah naplate…

Jedno je sigurno, ljudi s dušom ne boje se tranzicije iz jedne dimenzije u drugu. A situacija je nešto drugačija s ljudima koji su za vrijeme boravka na ovome svijetu svoju dušu bez razmišljanja prodali. Ti će se ekstremni materijalisti jednoga dana potpuno pogubiti kada se nađu na vječnim lovištima, jer tamo nema mogućnosti zgrtanja materijalnog bogatstva. Unaprijed ih treba žaliti kada samo pomislimo kako će se ti ljudi tamo, na onome svijetu – beskrajno dosađivati…

Materijalizam je pojeo ljudima dušu. Sve se svodi na materijalno i na zgrtanje novca na ovaj ili onaj način. I onda jedan dan svatko, baš svatko izdahne. Novog udaha nema. I, što sad? Brojni se ljudi u tim bolnim trenucima nađu pred zidom. Ne znaju kako dalje. Ponašaju se kao da nisu znali da će taj trenutak doći. Trenutak u kojem više ništa materijalno neće značiti baš ništa. Kako će tada pronaći put do nekih potrebnih im spoznaja svi oni ljudi koji nisu našli vremena da dođu do tih spoznaja u ovozemaljskom životu?

Ovozemaljskoj priči kad-tad dođe kraj. A u zagrobnom životu nema mogućnosti zgrtanja materijalnog bogatstva. Čovjek odjednom više nije na ovom, već na onome svijetu, u toj posve novoj dimenziji. Pravo je pitanje – kako će se tamo – na onome svijetu snaći naši silni pohlepnici i paraziti? S čime će se tamo zabavljati ti ljudi koji jedino što znaju je zgrtati materijalno bogatstvo? Možda će u toj novoj dimenziji morati ići u pučku školu duhovnog bogatstva, nikad se ne zna. Ali, kako takvim ljudima  s takvim mentalnim sklopom uopće objasniti koncept duhovnosti? Postoji li ijedan duhovni učitelj koji bi materijaliste mogao tome poučiti dok su još tu na ovome svijetu?

Kakve će to bonuse naši novo-nagrađeni menadžeri jednoga dana dobivati na onome svijetu? Ako nisu znali, tamo je na cijeni jedino duhovno bogatstvo na čijem stjecanju u ovozemaljskom životu rijetko tko od njih radi.

Nitko, baš nitko od nas ne zna kada će doći naš trenutak prijelaza iz ovozemaljskog u onozemaljski svijet – u onostrano i nama nepoznato. Naša dobra djela i naša beskrajna i bezuvjetna ljubav jedini su način na koji možemo doći, kamenčić po kamenčić, zrno po zrno – do, recimo to tako – ‘duhovnih bodova’ za onaj vječni svijet koji ne poznaje kraj.

Jedno je sigurno, dragi naši menadžeri i menadžerice, materijalni bogataši i proračunski sisavci – novac, sebičnost, nadmenost, oholost i pohlepa nisu ono što ljudima pruža istinsku sreću i ispunjenje. Novac ljudima pruža samo trenutni privid sreće. Materijalno bogatstvo je iluzija sreće. A pretjerano materijalno bogatstvo nije ništa drugo doli Sotonina VIP pozivnica u njegov mračni svijet – u vječni oganj Pakla. Tko voli, nek’ izvoli.

Bill Gates se, eto, javno hvali kako je njegov ugljični otisak vjerojatno najveći na svijetu. Svaka mu čast. Čovjek uživa u svom pretjeranom materijalnom bogatstvu sve u šesnaest. Prihvatio je pozivnicu nečastivog, a da to nije ni znao. Bilo je to iskušenje kojeg nije bio svjestan. Sada je kasno za povratak natrag. To je njegov izbor za vječnost, za njegov vječni dom.

Pretjerano materijalno bogatstvo u svijetu punom sirotinje nije sreća. Sreća je prava jedino kada se dijeli s drugim ljudima. Novcem se sreća ne kupuje. Prava, istinska sreća je imati istinsku ljubav, imati kraj sebe dobre, voljene ljude i znati da nekome nešto značiš i da tebi netko nešto znači.

Prava je sreća dijeliti sve što imaš s drugim ljudima. Sve ostalo je besmislena kompenzacija nedostatka duhovnog bogatstva materijalnim koja ne vodi nikamo. Sve materijalno ima svoj kraj. Duhovnost je vječna. Svatko od nas sam bira svoj put. Svatko od nas sam bira kako će se ponašati, kojim će se vrijednostima ili bezvrijednostima predati i kakve će odnose izgraditi s drugim ljudima te koje će mostove prema drugim ljudima zauvijek srušiti.

Izvor: Danica.hr

Dragi prijatelji portala Epoha!

Kao što znate, portal Epoha djeluje potpuno samostalno bez ikakve državne potpore. Kao alternativni portal primorani smo djelovati u nemogućim uvjetima za koje su zaslužni dežurni cenzori koji su nam između ostalog trajno zamračili iliti zabetonirali Facebook stranicu te naši brojni pratitelji iste uopće ne vide naše objave.

Naravno, to nije sve što nam cenzori čine kako bi nas spriječili u našem radu. A sve to što čine, čine samo zato što smo slobodan i neovisan medij koji nije ni pod čijom kontrolom i samo zato što zajedno s vama, dragi prijatelji, vjerujemo u slobodu medija.

To što nam cenzori čine krajnje je neprofesionalno, s obzirom na činjenicu da smo mi službeni medij u RH kao i svi drugi mediji, registrirani pri Vijeću za elektroničke medije te u skladu s tim uredno plaćamo sva moguća davanja sustavu. No, od tog istog sustava ne dobivamo baš ništa osim gore navedenih cenzorskih napada.

Živimo za istinu, ne podilazimo nikakvim sustavnim lažima i od toga nećemo odustati. Ovisimo o dobroj volji naših čitatelja i pratitelja, o vama dragi prijatelji Epohe. Željeli bismo zajedno s vama nastaviti graditi bolji, pravedniji i sretniji svijet u kojem će svaki čovjek imati jednako pravo na dostojan život, slobodu, rad i sreću.

Ukoliko nađete razloga da podržite našu misiju, unaprijed vam zahvaljujemo na vašim donacijama kojima ćete dati svoj doprinos našoj zajedničkoj borbi za istinu i pravdu te omogućiti portalu Epoha da nastavi s radom i opstane u ovim za nas nemogućim uvjetima.

Hvala vam od srca na vašoj potpori.

Vaša Epoha

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp