U jednom trenutku životne staze zvane obrt Put Pjesme Srca, odlučila sam uslugu „Theta tretman“ preimenovati u „Vraćanje Sebi“. Osjećaj koji je pratio tu promjenu govorio je: „To je to“, ali do sad sam nekako izbjegavala sjesti s tim osjećajem i vidjeti što se sve iza njega skriva. Očito je došao dan za razjasniti što termin „Vraćanje Sebi“ uopće znači.

Već neko vrijeme nisam pisala. I ne radi se o tome da nisam imala o čemu, već ni sama ne znam kako bih neke doživljaje i iskustva pretočila u riječi. Riječi nam jako često vrlo dobro služe prilikom razmjena ideja, iskustava, informacija, utisaka i slično. No, jako često upravo zbog osobnog shvaćanja određenih riječi (naročito onih koje su energetski jako nabijene – npr. vezane uz religije, profesije, narodnosti, seksualnost…) dolazi do nerazumijevanja, projekcija, osuđivanja i slično. Koliko god riječi bile korisne, često se pomoću njih ne prenosi Ono Nešto. To Ono Nešto često prenose razmaci između riječi, boja glasa, emocije u pozadini, gestikulacija, podsvjesni programi, potisnute traume… I kada nekoga ne poznajemo dovoljno u terminima onoga što on jest kao čovjek (ne kao uloga koju igra u trenutku kada s tim čovjekom imamo direktnu ili indirektnu razmjenu informacija), ti razmaci između riječi često iz nas izvlače nešto o nama samima u što ne želimo pogledati iz raznih razloga.

Kada sam krenula u prve edukacije pomoću kojih sam učila kako uroniti u podsvijest i mijenjati podsvjesne programe, otpuštati potisnute emocije, mijenjati vjerovanja i identifikacije, često sam osjećala ogroman strah i otpore od same pomisli na daljnje obrazovanje i tzv. kopanje. Bojala sam se kako više neću znati tko sam, kako će život postati dosadan ako emocije više neću doživljavati na dosadašnji način. Bojala sam se kako ću izgubiti neke važne ljude. Bojala sam se doživjeti sama sebe na drugačiji način nego do sad. Bojala sam se shvatiti kako sam uzaludno trošila svoje životno vrijeme na besmislene priče, vjerovanja, navike, neke ljude… Bojala sam se kako bez svega toga što je činilo sliku o meni i u isto vrijeme bilo teret kojeg sam se željela riješiti neću znati funkcionirati u svakodnevnom životu.

Nijedan strah nije se ostvario. To je samo bila priča persone (neki bi rekli ega, no i to je jedna od riječi koju različiti ljudi različito shvaćaju i ovog puta nećemo o tome). I ta persona nije željela umrijeti.

Vraćanje Sebi objasnit ću metaforom.

Kada se rodimo, goli smo. No, vrlo brzo obuku nam pelene, bodi, čarapice, majicu, hlačice… I super je ako imamo roditelje koji brinu o nama, koji nam promijene pelene, očiste nas i stave čistu odjeću. No, što ako nemamo? Što kada nas nitko ne bi očistio niti presvukao nakon što smo obavili nuždu u pelene? Što kada bi na prljavu odjeću samo oblačili čistu? Bismo li mi i dalje bili mi?

Sjetimo se… Došli smo goli i mi smo onakvi kakvi jesmo goli. To kakvi jesmo kad smo fizički goli možemo usporediti sa našom autentičnom vibracijom, jedinstvenom Pjesmom Srca. No, naša vibracija tijekom odrastanja pomiješa se sa vibracijama naših roditelja, kulture, religije, obrazovanja, vibracijama prostora, svakakvog zračenja… – drugim riječima, oblačimo različitu odjeću.

I ako imamo roditelje koji su svjesni da su i oni sami autentična vibracija, kao i mi, te da smo svi došli otpjevati svoju Pjesmu Srca, tada smo sretna beba kojoj se mijenjaju pelene, koju peru, presvlače u čistu odjeću… Tako nas iz dana u dan uče kako brinuti o svojoj energetskoj higijeni, kako razvijati zdrave osobne granice, kako se ne identificirati niti boriti niti bježati od svojih emocija, kako biti svjestan i prisutan u sada i ovdje, kako osjećati i to što osjećamo koristiti u svakodnevnom životu, kako njegovati odnos sa svojom intuicijom, kako razvijati zdrav razum, kritičko razmišljanje, kako razvijati sve što je potrebno da bismo Pjevali svoju Pjesmu Srca…

No, ako imamo roditelje koji nisu svjesni svoje autentične vibracije, već žive na autopilotu reciklirajući priče svojih predaka, svoje kulture, religije, svojih trauma i potisnutih emocija, tada smo beba koja stalno sere i piša u iste pelene. Možda ih promijenimo kad doživimo neku veću promjenu u svom životu. Odjeća nam se ne skida, već se na prljavu stalno oblači čista odjeća. Neka odjeća zbog razvoja tijela jednostavno pukne po šavovima, pa nekad sklizne kroz rukav ili nogavicu, no mnoga odjeća samo se rastegne do nezamislivih razmjera. Takvi roditelji ne nauče djecu kako uopće osjetiti sami sebe, kako surađivati s emocijama, kako izražavati ono što nosimo u sebi, a često nenamjerno (zbog nesvjesnog načina života) potaknu razvoj različitih više ili manje destruktivnih ponašanja koja su usmjerena na nas same i/ili na svijet oko nas.

Kada izgubimo kontakt sa onim što Jesmo u svojoj Srži, to je ogromna trauma za naše cjelokupno Biće. Oko te traume kreću se graditi razni podsvjesni programi, vjerovanja, obrambeni zidovi, kreće se programirati percepcija na jedan vrlo selektivan način, razvija se potreba za kritiziranjem, projiciranjem, osuđivanjem, a razvija se i život u vrlo toksičnoj energetskoj petlji u kojoj smo nekad žrtva, nekad nasilnik i nekad spasitelj.

Kod većine ljudi ne radi se o jednoj ili drugoj opisanoj krajnosti, već se radi o kombinaciji. Velika većina nas ne sjeća se kakav je osjećaj biti gol, ne sjeća se svoje Pjesme Srca već živimo priču u kojoj se sa smradom iz nepromijenjenih pelena te slojeva prljave odjeće borimo pomoću raznih parfema. U toj priči mnogi otupe na svoj smrad, a kad osjete smrad ljudi koji ih okružuju, ne pitaju se smrde li i sami, već za sav smrad okrivljuju druge i govore im što bi oni trebali učiniti da bi svima bilo bolje.

U tom kontekstu mogli bismo reći kako je proces vraćanja Sebi skidanje slojeva i slojeva prljave odjeće te starih pelena. I ima trenutaka u životu kada se naviknemo na mrlje i smrad gornjeg sloja naše odjeće. Jednostavno naučimo s time živjeti. I ako zaključimo na bilo kojoj razni svog Bića da mi jesmo taj sloj odjeće, onda je prirodno da će se pojaviti strah i otpor od otkrivanja sloja odjeće koji se nalazi ispod toga. Nismo baš raspoloženi pogledati u mrlje tog dubljeg sloja odjeće, jer ne želimo ponovno proživjeti tu bol koju smo sakrili s novim slojem odjeće.

Iz mog iskustva, puno je bolnije izbjegavati skidanje tih slojeva stare odjeće od samog skidanja. Osjećaj tijekom skidanja nekad nije ugodan, no svejedno je ugodnije od borbe s unutarnjim „demonima“ ili bijegom od njih. Osjećaj nakon skidanja je Ono Nešto neopisivo, zbog čega dijelovi života i nas samih dobivaju novu perspektivu, a nova perspektiva omogućuje lakše i ljepše kretanje kroz život s jedne strane, a s druge strane daje novu snagu za otkrivanje i skidanje još pokojeg sloja odjeće.

Čije priče živiš Ti? Pjevaš li svoju Pjesmu Srca?

S ljubavlju,

Rebeka