Kada samo malo bolje pogledate što se sve dešava u ovoj našoj malograđanskoj javnosti, sve vam u isti mah postane više nego jasno. Kada vidite svo to isprazno foliranje i prenemaganje, jet – set idiota koji se utrkuju da pokažu svoju ograničenost i glupost. Kada samo pogledate razne manekenke, ušminkane voditeljice, potkapacitirane „pevaljke“ i silikonske „ljepotice“ kako se nadmeću u tome da postanu medijske ikone društva u moralnom raspadanju.

Kada vidite kriminalce na političkim funkcijama, drumske razbojnike i moralne nakaze kao uspješne poslovne ljude, prostitutke kao televizijske zvijezde, kada vidite sav taj polusvijet, te ljude iz podzemlja i potpalublja kako se uobraženo šepure, brbljaju, brabonjaju, kako se cerekaju i podriguju jedan drugome u lice.

Kada čujete kakve sve bljuvotine, psovke i uvrede izgovaraju ti perverznjaci i psihopati. Kada, dakle, vidite, sav taj nemoral koji se zarazno poput kuge širi našim društvenim tkivom, onda normalnom, odgojenom i poštenom čovjeku ne preostaje ništa drugo negoli da se tiho i bez pompe povuče iz tog zvjerinjaka u kome zaudara na krv, prevaru, pljačku i zaraznu bolest koja prijeti da potpuno rastoči svaki ideal, moral i zdravorazumsko razmišljanje.

Teško je biti normalan u ludnici. Teško je ostati neuprljan u svinjcu. Ne možemo se napiti čiste vode u duhovnoj žabokrečini. Ne možemo ozdraviti ako se ne napravi dijagnoza bolesti i pacijent ne hospitalizira zbog liječenja. Digitalizacija našeg društva na čelu s društvenim mrežama samo dolijeva sol na ranu i ulje na vatru eroziji našeg društva.

Zbog toga se moramo suočiti sa surovom istinom i našim građanima jasno reći – Hrvatska je teško bolesna! Hrvatska se mora pod hitno podvrgnuti liječenju, ako hoćemo sačuvati nezavisnost države, naciju na okupu, naše tradicionalne vrijednosti i vratiti se sebi i Prirodi.  

Desilo nam se nešto što je najgore za jedan mali narod. Došlo je do rastakanja našeg nacionalnog bića iznutra. Podjele koje su nam godinama servirane dodatno su narušile međuljudske odnose. Uništene su sve vrijednosti koje su stoljećima stvarane. I, što je najgore, to ne prestaje. Sve smo manje svoji, sve više otuđeni ne samo jedni od drugih, nego od sebe samih, što je više nego žalosno.

Mali bljeskovi zajedništva bude u ljudima nadu, ali rijetki su to trenuci. Jedan od tih trenutaka bio je, eto, i trenutak sreće kojeg nam je svima poklonio Marko Purišić svojom pozitivnom energijom. Umjesto da nastavimo činiti nešto kako bismo stalno bili sretni i međusobno povezani, nakon tih malih bljeskova sreće i zajedništva, svi se ponovno, kao da su isprogramirani, vraćaju tom nesretnom nihilizmu.

Čak i kad netko čini dobra djela i odriče se svoje donacije u korist potrebitijih, ni to ljudima ne odgovara, opet su nezadovoljni, jer trebalo je to izvesti drugačije. Ljudi nikad nisu zadovoljni. Ljudi su stalno željni novih sukoba. Ne zadovoljava ih pojava zdravog čovjeka na društvenoj sceni. Navikli su promatrati uvijek jedne te iste – ljude sukoba svuda oko sebe. Ljude koji nas stalno pozivaju u nove podjele, a ne ljude koji nas spajaju u jedno.

Sve je postalo besmisleno i vulgarno. Građani se svakodnevno namjerno truju medijskim otrovima kako bi izgubili svaku nadu u bolje sutra i kako bi što prije svjesno ili nesvjesno poludjeli. Jer, jednom kada skroz izgube razum, lakše će se prepustiti vodstvu nekoga tko će misliti umjesto njih. Kao da što prije žele odustati od vlastitog uma.  

Zamke i klopke postavljene su posvuda kako bi u njih upali svi oni tašti i svojeglavi. Politički dueli postali su najobičnije gladijatorske borbe oko opljačkanog plijena. Dva lopova se svađaju oko toga tko je od njih manje od koga pokrao.

Nema pravog, argumentiranog sukoba mišljenja, nema sukoba inovativnih ideja, nema sukobljavanja različitih koncepcija bolje budućnosti za sve nas. Sve je postalo tako dosadno i neprobavljivo. Jedni te isti ljudi sele se s televizije na televiziju i šire zarazu prenoseći ludilo. Ludilo koje se nažalost u narodu tako brzo prihvaća i koje bi nas, ako se nastavi, sve skupa na kraju moglo stajati glave.