Elia Pekica Pagon – Gdje piše da svi moramo živjeti po jednakim pravilima?

Elia Pekica Pagon – Gdje piše da svi moramo živjeti po jednakim pravilima?

Zanimljivo je iz prve ruke svjedočiti tlačenju društva našeg doba za koje većina smrtnika ne zna, a radi se, pretpostavljate – o cenzuri. Osim Facebooka koji je cenzorima dao neograničene ovlasti za teroriziranje korisnika na sve moguće načine, sada se u cenzuru uključio i Google – proglašavajući ‘opasnim sadržajem’ posve benigne objave, kao što su na našem portalu, primjerice, bile objave o Amišima. Bilo mi je nevjerojatno vidjeti kako Google-u smetaju članci o Amišima.

Čovjek ne zna bi li se smijao ili zaplakao. Jer, zbog čega bi ljudi čitali o jednoj zajednici koja živi u svom izoliranom svemiru, po svojim pravilima, daleko od pravila ostatka svijeta. Zašto bi netko uopće znao da postoje Amiši koji ne prate medije i nepovjerljivi su prema ljudima koji nisu iz njihove zajednice. Eto dokle smo došli sa cenzurom. Nije li to sramota za ljude koji to rade, zatirući priče o Amišima?

I tu vjerojatno nije kraj. Google može bilo što proglasiti ‘opasnim sadržajem’, kao što je to učinio u slučaju teksta o engleskom jeziku i njegovoj infiltraciji u naš jezik na svim razinama doktora lingvistike Marka Kovačića koji je, usput budi rečeno, objavljen i na stranicama Matice hrvatske, točnije u Vijencu, dvotjedniku za kulturu Matice hrvatske. Toliko o tome. No, na tim stranicama vjerojatno isti članak nije dobio nikakvo upozorenje niti etiketu.

Rekavši mom dragom prijatelju i kolegi Marku koliko cenzura daleko ide, on mi je rekao da je to zapravo fantastično i da mogu biti ponosna ako se cenzori toliko bave našim portalom, jer je to samo potvrda da smo na dobrom putu i da sve što nam čine trebamo okrenuti u svoju korist. Dragi moj Marko, hvala ti od srca na tvom iskrenom prijateljskom savjetu kojeg sam oduvijek cijenila, jer znam koliko si iskren i dobar čovjek, iako ćeš ti teško pretrpjeti ove moje riječi, jer ne voliš kad te se javno hvali, jer si povučen i samozatajan, ali, oprosti mi, morala sam.

Dakle, želja mi je da javnost zna kako je cenzorima od njihove pojave na sceni najviše smetao Covid i sve objave o tom nesretnom virusu i cjepivima. To su apsolutno sve cenzurirali, nakon toga su navalili na klimu, zatim na digitalnu valutu, pa na 15-minutne gradove, na objave o transrodnosti, o ratovima, trgovini ljudima i svim ostalim anomalijama suvremenog društva i onda smo shvatili da im smetaju apsolutno sve objave koje govore istinu o svijetu u kojem živimo i da je njihov posao zapravo skrivanje prave istine, jer očito nije blistava, već vrlo mračna.

Ovo s Amišima mi je bilo posebno zabrinjavajuće. Pitala sam se – zbog čega cenzorima smetaju Amiši? Što je to u priči o njima ‘uznemirujući’ ili ‘opasan sadržaj’? Kakvo opravdanje mogu naći za proglašavanje takvog sadržaja ‘opasnim’? Zar smo sumnjali? Moćnici ne žele da se netko dosjeti da alternativa uvijek postoji. Da postoji bolji i drugačiji svijet, samo se za njega ne smije znati.

Svi bismo po njima morali biti mali pokorni poslušnici. To je jedino što oni žele. A Amiši to zasigurno nisu. Oni ovaj svijet dijele na njih i ostatak svijeta kojeg vide odvojenog od sebe, jer prema njihovoj teoriji oni samo ‘fizički’ žive na ovome svijetu, samo zato što, eto, ‘moraju’, kad su se već tu zatekli, dok zapravo nemaju i ne žele imati nikakve veze sa ovozemaljskim svijetom niti žele biti dio njega. Amiši čvrsto vjeruju u mogućnost izbora svakog čovjeka pa tako i malog djeteta i neće ništa raditi djetetu ako ono samo ne može donositi svoje odluke.

Amiši žive vrlo jednostavnim životom. Usmjereni su prema prirodi i kada je u pitanju život sam, i prehrana i zdravlje, odnosno liječenje alternativnim putem kada god je to moguće. Oni, primjerice, nemaju zdravstveno osiguranje, već prema potrebi i njihovu osobnom izboru, medicinsku pomoć plaćaju sami i uz pomoć donacija. Poštivanje zajednice im je vrlo važno i u stalnom su obrambenom stavu prema tzv. ‘vanjskom svijetu’. Nepovjerljivi su, oprezni i vrlo zatvoreni ljudi. Primjerice, sumnjičavi su prema školovanju i većina njih se ne školuje, jer se boje da bi ih obrazovni sustav mogao udaljiti od njihovih temeljnih vrijednosti i običaja kojih se ni pod koju cijenu ne žele odreći. Boje se indoktrinacije i bježe od nje glavom bez obzira. Ne žele ni čuti ni vidjeti ni čitati ništa što bi ih na bilo koji način odvuklo od načela u koja čvrsto vjeruju.

Ne smiju se fotografirati ni snimati, jer se to protivi njihovim vjerskim zapovijedima. Zato su na većini fotografija te zajednice snimljeni ljudi s leđa. Redovni su u pohađanju religijskih obreda. Ne voze automobile, ne koriste računala, nemaju televizore. Oslanjaju se na solarnu energiju i druge, alternativne načine korištenja energije. Mogli bismo u nedogled o njima, ali, eto, ta vrlo zanimljiva zajednica iz nekog razloga smeta cenzorima i oni ne vole da se piše o njima.

Razmišljajući o Amišima, pitam se – zbog čega bismo uostalom svi morali živjeti po nekim zadanim, uvriježenim pravilima šire zajednice? Gdje to piše da svi moramo gledati televiziju putem koje nas sustav indoktrinira? Gdje piše da išta moramo? Zar nemamo pravo vjerovati u alternativu? Alternativa mora postojati. Mogućnost izbora mora postojati. U protivnom bi to značilo da na svijetu nema više nimalo slobode i da živimo u totalitarnom sustavu.

Mi smo ti koji svojom podložnošću i poslušnošću pomažemo ovom sustavu da nastavi regrutirati nove generacije poslušnika. Moćnicima ni u kojem slučaju nisu poželjni ljudi koji misle svojim glavama. Što će im takvi ljudi? Oni im samo smetaju, jer s njima ne mogu manipulirati. Trebaju im poslušnici koje će kupiti mrvicama.

Trebaju im ljudi koji vole zonu komfora više od ičega i spremno će im ponuditi ulazak u tu zonu, samo radi mira u kući sveopće poslušnosti. Nitko u toj ‘sigurnoj kući’ nije pozvan misliti, jer oni će misliti za nas i donositi odluke u naše ime bez da nas pitaju za mišljenje. Naše mišljenje ih niti najmanje ne zanima. Uostalom tko uopće može misliti u zoni za koju se ulazak plaća odricanjem od vlastitog mozga? Iznenađujuće je svjedočiti koliko ljudi diljem svijeta se svakodnevno bez razmišljanja odriče vlastitog mozga radi lažne sigurnosti pod kupolom globalizma i njegova lažnog sjaja…

Moćnici i njihovi egzekutori već godinama čine što god ih je volja, jer je svih ovih godina bilo dovoljno kupljenih poslušnika u društvu. Oni to vole zvati ‘kupovanjem socijalnog mira’.

Socijalni mir je, dakle, kao što vidimo iz priloženog – uspješno kupljen. Društveni aktivizam je na štakama, gotovo na izdisaju. Nema te struje i te energije koja može pokrenuti ljude na neki zajednički otpor, na građanski neposluh, na bojkot određenih štetnih proizvoda i bilo što tome slično. Nema homogenosti među raznim grupama društvenih aktivista. I oni su se podijelili u neke frakcije i u stalnim su međusobnim sukobima. Nažalost.

Kada i ako dođe do uvođenja digitalne valute i bezgotovinskog plaćanja – hoće li itko od ljudi biti spreman bojkotirati trgovine koje prve uvedu takav sustav plaćanja? Vjerojatno će uvijek biti usamljenih jahača koji će pokušati svojim stavom nešto promijeniti i dokazati da se može bolje i drugačije kada se tako odluči, ali to će i opet biti izolirani slučajevi zauzimanja obrambenog stava prema nekome tko te uporno tlači. Bit će to iznimke, a ne pravila. Nažalost.

Skupo nas je koštala zona komfora kupljenih poslušnika u kojoj se ne misli svojom glavom. U toj zoni netko misli za sve one ljude koji u njoj žive, daleko od stvarnosti koju oni niti ne žele do kraja razumjeti niti za nju znati, ne zaboravimo to. Uzalud ih budimo iz sna.

Posebna je to vrsta ljudi koja niti ne želi biti probuđena iz hipnotičkog sna u kojem žive. Oni žele nastaviti slušati bajke mainstream medija i mirno i sigurno živjeti, a noću još mirnije spavati. Paradoksalno je da i oni poput Amiša također žive u svom izoliranom svijetu, ali za razliku od Amiša ta pravila po kojima žive postavlja netko drugi, a ne oni sami.

Jer Amiši vole misliti svojim glavama, za razliku od poslušnika globaliziranog svijeta. Amiši svoje mozgove čuvaju više od ičega i ne žele ih se odreći. U njihovoj se zajednici, za razliku od zajednice ljubitelja zone komfora u kojoj se može živjeti jedino ako se odrekneš vlastitog mozga, živi koristeći vlastiti mozak za snalaženje u svim mogućim situacijama.

Sjetimo se samo kako Amiši uz pomoć svoje zajednice u kojoj caruju homogenost i sloga – sami grade svoje nastambe, sami uzgajaju svoju hranu i znaju kako se obraniti od svih vremenskih nepogoda, dok prosječan čovjek ispranog mozga koji živi životom poslušnika ne zna što bi kad mu odjednom nestane struje u kući, jer nema svijeću pri ruci, a vjerojatno ni u ladici.

Da ne govorimo o otuđenosti među ljudima i usporedimo tu otuđenost suvremenog svijeta i osamljenost prosječnog čovjeka koji štuje nametnute nam bezvrijednosti materijalizma, pohlepe i egoizma sa slogom i iskrenim zajedništvom i povezanošću skromnih i jednostavnih Amiša koji jedni drugima svim srcem pomažu u svemu. Da. Puno je poruka koje možemo dobiti razmišljajući o ljudima kao što su Amiši koji cenzorima iz njima znanih razloga toliko smetaju. Njihov mozak je njihov oslonac. Da nije tako, nikada ne bi mogli živjeti na ovome svijetu, a opet tako daleko od njega i svih njegovih zamki.

Izvan te zone komfora u kojoj kao pod kupolom žive ‘zaštićene vrste ljudi’ koje zovemo poslušnicima, teško je i izazovno živjeti, ali barem znaš da živiš, boriš se i nadaš da može biti bolje nego što nam jest. Izvan te zone su nepravde, zamke, podvale… Izvan te zone ne može svatko preživjeti. I baš zato je to izazov za sve one ljude koji uspijevaju preživjeti od danas do sutra i dočekati buđenje svakog novog dana s osmijehom na licu te biti iznova spremni za nove izazove koje život donosi.

I baš zato je svako preživljavanje još jednog dana u nemogućim uvjetima naša mala, ali tako velika pobjeda koja nas inspirira da nastavimo ići putem kojim idemo i vjerovati u bolji, pravedniji svijet bez zamki i podvala. Svijet u kojem stanuje samo ljubav i istinsko zajedništvo i razumijevanje među ljudima, koliko god to naivno zvučalo. Ali, kada čovjek stigne na kraj puta tek onda shvati, ako to nije shvatio prije – da je ljubav jedino što vrijedi u životu i jedino što ostaje kao utjeha i nada i jedini lijek za svaku životnu bol.   

Dragi prijatelji portala Epoha!

Kao što znate, portal Epoha djeluje potpuno samostalno bez ikakve državne potpore. Kao alternativni portal primorani smo djelovati u nemogućim uvjetima za koje su zaslužni dežurni cenzori koji su nam između ostalog trajno zamračili iliti zabetonirali Facebook stranicu te naši brojni pratitelji iste uopće ne vide naše objave.

Naravno, to nije sve što nam cenzori čine kako bi nas spriječili u našem radu. A sve to što čine, čine samo zato što smo slobodan i neovisan medij koji nije ni pod čijom kontrolom i samo zato što zajedno s vama, dragi prijatelji, vjerujemo u slobodu medija.

To što nam cenzori čine krajnje je neprofesionalno, s obzirom na činjenicu da smo mi službeni medij u RH kao i svi drugi mediji, registrirani pri Vijeću za elektroničke medije te u skladu s tim uredno plaćamo sva moguća davanja sustavu. No, od tog istog sustava ne dobivamo baš ništa osim gore navedenih cenzorskih napada.

Živimo za istinu, ne podilazimo nikakvim sustavnim lažima i od toga nećemo odustati. Ovisimo o dobroj volji naših čitatelja i pratitelja, o vama dragi prijatelji Epohe. Željeli bismo zajedno s vama nastaviti graditi bolji, pravedniji i sretniji svijet u kojem će svaki čovjek imati jednako pravo na dostojan život, slobodu, rad i sreću.

Ukoliko nađete razloga da podržite našu misiju, unaprijed vam zahvaljujemo na vašim donacijama kojima ćete dati svoj doprinos našoj zajedničkoj borbi za istinu i pravdu te omogućiti portalu Epoha da nastavi s radom i opstane u ovim za nas nemogućim uvjetima.

Hvala vam od srca na vašoj potpori.

Vaša Epoha

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp