Elia Pekica Pagon – Dan državnosti privilegiranih i potlačenih

Elia Pekica Pagon – Dan državnosti privilegiranih i potlačenih

Bilo bi divno kada bi Dan naše državnosti bio ujedno i Dan naše suverenosti, kada bismo mogli sami odlučivati o svojoj sudbini, a ne da po mišljenje o bilo čemu odlazimo kod Ursule Von Der Leyen. Blago nama s našim političarima (čitaj: lutkama na koncima koje vuku globalni moćnici).

Danas nas, eto, Google cijeli dan časti našom zastavom na tražilici, kako bi nam pomogao da se sjetimo da i mi postojimo i da nismo mala, nebitna karika u lancu suvremenog svijeta. Evo nam naše Google zastavice. Ponosno se vijori po svim prozorima virtualnog svijeta, podsjećajući svijet kako i mi postojimo. Hvala Google-u na toj velikoj časti koju su nam ukazali postavivši našu zastavu na baš svaki virtualni prozor na svijetu. Pa neka netko kaže kako nema dovoljno zastava na našim prozorima. Možda i nema, ali zato se u virtualnom svijetu vijore na sve strane. Predivno, zar ne?

Izvor: snimka zaslona 

Jedino pitanje koje bismo si danas trebali postaviti je – jesmo li i koliko smo svi mi sretni s funkcioniranjem te državnosti u praksi? Baš svi, a ne samo neki? Jer, teorija je jedno, a praksa nešto sasvim drugo. Jedno su bajke, a realnost je puno grublja od njih…

Simboli, zastave, pjesme, naša tradicija, naša kultura, naša povijest. Sve je to još uvijek tu. A koliko će dugo biti tu, ovisit će o novim generacijama naših građana. I, što je od svega što nas okružuje baš naše? Jesmo li i u kojoj mjeri svoji na svome? Jesmo li dobili državu (krvavo stečenu u Domovinskom ratu) u ruke kako bismo ju rasprodali u bescjenje ili smo ju dobili kako bismo živjeli od nje i ona od nas? Nije li predivno pomisliti na to kako je sve to moglo lijepo izgledati da se mislilo na ovaj narod kada se rađala nova Hrvatska? Jer, država – to smo svi mi. Nije to nešto imaginarno. Država – to su njeni ljudi. A gdje je svatko od nas u cijeloj toj priči? 

Kako nam je svima moglo biti lijepo da naši političari nisu mislili samo na sebe, kao što još uvijek misle. Mogli smo živjeti u jednoj zemlji sretnih ljudi s jednakim pravima na život dostojan čovjeka, bez beskućnika i nezaposlenih ljudi koji niti ne znaju što su slobodni dani, kao što ne znaju ni koji je dan u tjednu ni koji je datum ili praznik, jer su njima svi dani slobodni, ali u niti jednom od njih ne osjećaju praznično raspoloženje. Kako i bi kad im je život u rasulu. Baš je njima do slavlja. Ne znaju kako će preživjeti niti što će sutra jesti.

Praznici danas postoje samo za privilegiranu kastu ljudi s izmišljenim funkcijama koji samo čekaju ‘slobodne dane’ u kojima će se odmoriti od svog plaćenog nerada. Ovdje, naravno, ne mislim na preživljavanje u privatnom sektoru u kojemu niti nema slobodnih dana, jer se neumorno radi na preživavanju.

U krajnje polariziranom društvu država je jednima mila majka, dok je drugima stroga maćeha. Jednima je mili topli dom, a drugima prepušta spavanje pod mostovima i po tramvajima. Jedan sloj ljudi je privilegiran, dok je drugi potpuno obespravljen. Jednima su sva vrata otvorena, dok su onim drugima zatvorena. To su činjenice.

Davati jednima sve, a drugima ništa, to zasigurno nije formula stvaranja i izgradnje jednog zdravog društva. Jaz između privilegiranih i potlačenih naprosto je prevelik. To nije jaz, to je provalija. Pogriješili su svi oni koji su na satovima sociologije spavali, kako bi kasnije kada su odrasli i obukli odijela došli na pozicije moći s kojih su odjednom morali odlučivati o društvu, a da pojma nisu imali kako se to uopće radi. Kako bi to i znali kada su zasjeli na te pozicije isključivo zahvaljujući svojoj podobnosti, a ne stručnosti. Žalosno.

Imamo li pravo slaviti tako nepravedan sustav? Nije li licemjerno od strane ljudi koji su privilegirani na temelju svoje podobnosti – slaviti bilo što znajući da u našem društvu ima ljudi koji pate, koji nemaju dovoljno sredstava za život, koji doslovno nemaju što jesti niti gdje spavati, samo zato što se nisu na vrijeme sjetili da su stranačke iskaznice važnije od njihovih diploma…

Države su poput korporacija, one pametnije trude se sačuvati što više svoje suverenosti i brinuti za sve svoje građane stavljajući njihove interese na prvo mjesto, dok se one s nešto manje pameti odriču svoje suverenosti bez ikakvih problema ne mareći nimalo za interese svojih građana, a sve s ciljem trpanja novca u svoje džepove i džepove svojih najbližih. Jer, toliko koliko pohlepa pojedinaca može uništiti jednu predivnu zemlju poput Hrvatske, ne može ništa drugo. Njima je država plijen, a ne domovina i u tome je najveći problem.

Bez obzira na sve te nesretne okolnosti, pronađimo sreću pri pomisli na naše predivno more, na naše nebo ispod kojeg smo svi mi jednako maleni i jednako veliki, na naša žitna polja i naše vrijedne ljude koji se ne prestaju nadati i koji još uvijek vjeruju da su čuda moguća i da će doći dan kada će sva naša lica biti nasmijana i kada ćemo s razlogom slaviti našu državnost mašući zastavicama, svi mi zajedno kao jedna velika sretna i složna obitelj, jer nas naša država sve jednako voli kao i mi nju, a ne da ovako jadno podijeljeni i rastureni kao što smo danas nakon silnih godina medijski isforsiranog dijeljenja na ove i one, naše i vaše, lijeve i desne, a zapravo privilegirane i potlačene svjedočimo toj animiranoj zastavici na Google tražilici razmišljajući o tome kako nam je moglo biti lijepo da se netko sjetio da smo država svi mi, a ne džepovi pohlepnih ideoloških kameleona.

Kad već nema toliko zastava po našim gradovima i selima, Google je tu da izvjesi našu zastavu umjesto nas. Umjesto da se naše zastave vijore na sve strane, spali smo na malu animiranu zastavicu na Google-u. To je naša otužna realnost i najbolja simbolika naše državnosti, odnosno stanja u našem društvu, popularno zvanog – stanja nacije.

Narode moj, ne daj se! Mogu nas tlačiti, ali nas neće slomiti! Sretan nam svima Dan državnosti, u nadi da će jednoga dana to ujedno biti i Dan naše zajedničke sreće, našeg zajedničkog ponosa, naše suverenosti i slobode od svih mogućih globalnih okova, političkih lažova i lopova!

Dragi prijatelji portala Epoha!

Kao što znate, portal Epoha djeluje potpuno samostalno bez ikakve državne potpore. Kao alternativni portal primorani smo djelovati u nemogućim uvjetima za koje su zaslužni dežurni cenzori koji su nam između ostalog trajno zamračili iliti zabetonirali Facebook stranicu te naši brojni pratitelji iste uopće ne vide naše objave.

Naravno, to nije sve što nam cenzori čine kako bi nas spriječili u našem radu. A sve to što čine, čine samo zato što smo slobodan i neovisan medij koji nije ni pod čijom kontrolom i samo zato što zajedno s vama, dragi prijatelji, vjerujemo u slobodu medija.

To što nam cenzori čine krajnje je neprofesionalno, s obzirom na činjenicu da smo mi službeni medij u RH kao i svi drugi mediji, registrirani pri Vijeću za elektroničke medije te u skladu s tim uredno plaćamo sva moguća davanja sustavu. No, od tog istog sustava ne dobivamo baš ništa osim gore navedenih cenzorskih napada.

Živimo za istinu, ne podilazimo nikakvim sustavnim lažima i od toga nećemo odustati. Ovisimo o dobroj volji naših čitatelja i pratitelja, o vama dragi prijatelji Epohe. Željeli bismo zajedno s vama nastaviti graditi bolji, pravedniji i sretniji svijet u kojem će svaki čovjek imati jednako pravo na dostojan život, slobodu, rad i sreću.

Ukoliko nađete razloga da podržite našu misiju, unaprijed vam zahvaljujemo na vašim donacijama kojima ćete dati svoj doprinos našoj zajedničkoj borbi za istinu i pravdu te omogućiti portalu Epoha da nastavi s radom i opstane u ovim za nas nemogućim uvjetima.

Hvala vam od srca na vašoj potpori.

Vaša Epoha

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp