Elia Pekica Pagon – Ministarstvo tuđih poslova

Elia Pekica Pagon – Ministarstvo tuđih poslova

Ne znam i nikada mi neće biti jasno kako neki ljudi uvijek nađu vremena za bavljenje ‘tuđim poslovima’, a vrijeme nam svima izmiče, juri sve brže i brže. Moglo bi se za njih otvoriti jedno novo ‘Ministarstvo tuđih poslova’ pa da ti jadni ljudi za novac rade to što rade, čeprkajući po tuđim životima na sve moguće načine, a sve s ciljem da nekoga prikažu drugačijim nego što on jest. Naravno, nema ničeg bezazlenog u toj njihovoj raboti. Nisu im namjere nimalo bezazlene. O, ne. Opaki su to igrači. Njihov je cilj izbaciti nekoga iz igre, ocrniti nekoga na ovaj ili onaj način, nanijeti nekome bol, učiniti bilo što da netko bude nesretan zbog njih iliti njihovom zaslugom zbog koje će kasnije biti nagrađeni od strane onoga koji ih je tako gusto posijao po ovome posrnulom svijetu.

Neviđeno je puno takvih ljudi. To su oni ljudi koji znaju sve o svakome, koji čim se netko spomene obično daju svima do znanja kako znaju tu osobu, kako bi sebi unaprijed osigurali poziciju umreženog manipulatora s brojnim kontaktima. Vječno su u sukobu sami sa sobom, stalno zauzimajući neki obrambeni stav prema drugim ljudima, ponašajući se kao da jedva čekaju sukob s nekim, bilo verbalni, bilo fizički. Nikada nisu opušteni. Napeti su. U vječnom su iščekivanju trenutka u kojem će nekoga ubosti svojim otrovnim trnom na ovaj ili onaj način i na taj si način osigurati osjećaj lažne prednosti pred čovjekom kojeg su upravo otrovali.

Nema te osobe koju oni ne znaju, s kojom nisu išli u vrtić, u školu, s kojom nisu privatno dobri, s kojom nisu rod u pedesetom koljenu, s kojom nisu u kumskim ili poslovnim vezama. Svaka im čast. Pronađu sponu baš sa svakim kako bi o toj osobi mogli pričati priče koje, eto, nekim čudom samo oni znaju.

Vjerojatno o svakome znaju čak i ono što sama ta osoba o sebi ne zna. Da, reklo bi se da o svakome znaju i više nego što on sam o sebi zna. Neviđena je količina vremena koju takvi (ne)ljudi ulažu u bavljenje drugim ljudima. Pravo je pitanje – što imaju od toga?

Ti bi ljudi bili savršeni djelatnici ‘Ministarstva tuđih poslova’. Sudeći iz priloženog, oni su za takve poslove i prekvalificirani. Svaka im čast na trudu i ukazanom zanimanju za naše živote. Njihovoj znatiželji nema kraja. Kada te se dohvate zasipaju te pitanjima te imaš osjećaj kao da si na policijskom ispitivanju. Čekaš hoće li prestati, ali oni ne prestaju s pitanjima. Redaju se jedno za drugim. Kada te ulove, ne puštaju te.

Iz ove ćemo priče izuzeti dokone bakice koje sjede i pričaju o drugim ljudima, jer nemaju drugog posla. O njima virtualnim svijetom kruže razne šale u kojima ih se prikazuje kao djelatnice ‘Ministarstva tuđih poslova’. Ali te bakice se samo beskrajno dosađuju i nemaju nikakve zle namjere.

                        Izvor fotografije: Facebook

Bakicama neka je uslast njihovo ćakulanje. No, ovdje ne govorim o benignom ćakulanju, već o tendencioznom i zlonamjernom upadanju u tuđe živote od strane zlonamjernika s namjerom nanošenja boli drugim ljudima. Ovdje govorim o onim ljudima kojima bismo najradije rekli da nas ostave na miru i gledaju svoja posla.

Za takve ljude obično se kaže kako su neispunjeni, kako nemaju svoj život pa su primorani živjeti tuđe živote. Oni koji tako o njima govore, pokušavaju naći izgovor za njihovu opakost, nepotrebno izazivajući u nama neko sažaljenje prema tim jadnicima i emocionalnim invalidima koji svojim animozitetom prema drugima postižu samo to da ih na kraju nitko ne voli ni sresti ni znati da postoje. Ne postoji nikakvo opravdanje za činjenje zla drugim ljudima i nema potrebe da se te i takve ljude prikazuje nekakvim žrtvama nesretnog djetinjstva i tome slično. Ničije nesretno djetinjstvo nije i ne može biti opravdanje za maltretiranje i trovanje drugih ljudi svojom negativnom energijom.

Nije li dovoljno da svatko od nas živi svoj život? Očito nije. Naše živote osim nas, eto, žive tko zna koji sve ljudi, nesuđeni djelatnici nikad otvorenog ‘Ministarstva tuđih poslova’. Njihov bi slogan mogao biti – Ne morate živjeti svoj život, mi to danonoćno i neumorno činimo umjesto vas.

Oni si jednostavno ne mogu pomoći. Imaju višak vremena i čim jutrom otvore oči počinju sa svojom svakodnevnom potragom za novim informacijama o susjedima, znancima, članovima obitelji i prijateljima kako bi te iste ljude kasnije mogli ogovarati, selektivno birajući detalje iz nečijeg života koji će odgovarati nekoj njihovoj izmišljenoj priči. A, vrlo su maštoviti. U to ne moramo sumnjati.

Neumorno rade svoj ‘posao’, a ne dobivaju nikakvu naknadu za to. Kada bi tu svoju energiju (ogromnu količinu iste, op.a.) usmjerili u stvaranje novih vrijednosti, gdje bi nam svima kao društvu u cjelini bio kraj? Ali problem je u tome što njih nikakva kreativna energija ne zanima, kao ni nešto novo i pozitivno čime bi se mogli baviti. Zlo im je previše privlačno da bi se bavili bilo čim dobrim i korisnim.

Čisto ti ih dođe žao, jer su lišeni bilo kakvih emocija. Dođe ti da im udijeliš koji novčić za taj silni trud saznavanja svega o svakome, za te njihove beskrajne jalove priče iz intimne sfere života svih mogućih ljudi koje ‘kao’ jako dobro znaju, ljudi koji ni ne sanjaju što sve o njima pričaju ti ministri i ministrice tuđih poslova.

Pitaju li se ti jadni ljudi ikad što drugi ljudi misle o njima? Vjerujem da ne. Nije ih briga za to, jer oni za sebe misle kako su najbolji i najpametniji na svijetu, kako nemaju niti malo putra na glavi. Tako su si posložili stvari u glavi. Njima je super. Oni su mirni. Ne znaju što je savjest, ali se ponašaju kao da im je savjest mirna. Kako ti može biti mirno nešto što nemaš, to je pitanje svih pitanja.

Oni uvijek nađu izgovor za zlo koje šire oko sebe. U tome su majstori. Zamislite samo ljude koji pronalaze izgovore za činjenje zla i koji uzdignuta čela prolaze pokraj ljudi kojima čine zlo, misleći kako su za to dobili dozvolu od samog Boga. Jer i s Bogom strašno žele biti dobri prijatelji, to isto treba ovdje napomenuti. Često se pozivaju na Boga uzimajući ga u svoja prljava usta. Nevjerojatno je koliko je to drsko i licemjerno od njih. Kako li se samo Bog osjeća u njihovim ustima, to se nitko ne pita…

Mnogi od njih misle kako im svakodnevni odlasci u crkvu, na što se često na sav glas isfuravaju dajući svima oko sebe do znanja kako su upravo došli iz crkve ili baš idu u crkvu, daju legitimitet da budu još jači u širenju zla svuda oko sebe. Toliko su glupi i ograničeni da misle kako će svakodnevnim ispovijedima i hinjenom ljubaznošću koja je uvijek vezana uz neki njihov trenutni interes ili ogromnim krunicama koje vješaju po svojim automobilima isprati svoje grijehe koje svakodnevno čine. Jadne li su te krunice u krivim rukama…

Neki od tih ljudi idu tako daleko da za najbolje prijatelje i prijateljice imaju svećenike i časne sestre čija im je milost potrebna kao dozvola za zlo koje nose u sebi i kojega se ne žele ni pod koju cijenu odreći. Vjerojatno u njihovu društvu glume nekakve žrtve.

Sretno im bilo i neka samo nastave dalje sa svojim uzaludnim poslom za koji nikada neće biti plaćeni. Uzalud su cijeli svoj život protratili uvježbavajući se u raznim vještinama nanošenja boli drugim ljudima. Imaju vremena na pretek. I svo vrijeme svoga života svjesno poklanjaju životima drugih ljudi kako bi im pakostili. Nevjerojatno, ali istinito. Neplaćena Sotonina radna snaga. Vidi ih kako se samo trude, kako samo marljivo rade na tuđim nesrećama, kako su uporni i dosljedni u svojim nedjelima, kako samo vjerno služe svome caru tame. Čime ih samo Sotona nagrađuje? Eto, pokušajmo i od njih nešto naučiti. Zašto ne? Niti jedna životna lekcija nije slučajna. Ti ljudi su tu kako bismo i od njih nešto korisno naučili. Pogledajmo ih samo kako su neumorni i uporni. Kako ne odustaju od svojih zlih namjera. Od svakoga se može nešto naučiti pa tako i od Sotoninih slugu. Budimo stoga uporni i dosljedni u svemu što mi činimo kako bismo činili ovaj svijet boljim. Ne odustajmo od naših ciljeva i ne dozvolimo nikome da nas demotivira na našem putu.

Pogledajmo Sotonine sluge kako se samo vesele tuđim nevoljama, nadajući se da su i oni svojim zlim željama dali svoj doprinos tome. Vesele se čak i tuđim smrtnim slučajevima, ukratko svemu lošem što se nekome događa. Tuđa nesreća njihovo je najveće veselje, njihova najveća radost, njihova najveća naslada i njihov najveći blagdan.

Nema te crkve i tog svećenika koji tim jadnicima može pomoći. Uzalud im je sve. Zna se da su to poslanici zla, uzalud se kite simbolima bilo koje religije, uzalud se druže s duhovnjacima… Nitko i ništa ne može produhoviti ljude bez duše. Oni su odavno svoje duše prodali vragu.

Neka radije pokušaju osnovati neku udrugu ili stranku, neka se međusobno povežu tim svojim crnim nitima i unovče nekako taj svoj silni i nadasve uzaludan trud da ovaj svijet učine gorim nego što jest. I neka po mogućnosti odu živjeti u neku komunu, daleko od svih nas, kako ih ne bismo morali gledati svuda oko nas. Možda i na neki drugi planet vječne tame na kojem nema nikakvih klimatskih promjena…

Ovako u protivnom samo šeću svijetom kao beskorisni negativci i brbljavci, zagađujući prostor oko sebe svojim prljavim energijama, mrko gledajući ili bolje reći probadajući pogledom svakoga tko prođe kraj njih, nadajući se da će tim svojim urokljivim pogledima uspjeti postići da netko padne, slomi nogu ili doživi bilo koju nesreću kojoj će se kasnije naslađivati, dajući time sebi nove etikete već poznatih nam tračera i tračerica najgore kategorije, misleći o sebi kako su moćni manipulatori, a duboko u sebi znajući da su društveni talog kojeg svatko prezire i kojeg nitko ne želi sresti u svome životu, kao ni korov u svom vrtu prepunom cvijeća. Njih ljudi s kojima se druže samo trenutno podnose, jer imaju neke koristi od njih. S takvima se nitko ne druži samo radi druženja, u to možemo biti sigurni, jer nije se rodio tko bi uživao u društvu ljudi koji emaniraju negativnu energiju.

Na isti način kako se zli ljudi raduju tuđim nevoljama, neuspjesima i suzama koje bi najradije pili kao eliksir života, dobri ljudi vesele se tuđim uspjesima kao da su njihovi vlastiti i čestitaju od srca svima na lijepim stvarima koje im se događaju u životu. Kada naučimo uživati u tuđoj sreći, i naša sreća postaje nam draža, zar ne?

Dobar čovjek iskreno suosjeća s drugim čovjekom koji pati i to se odmah osjeti, kada je to suosjećanje iskreno, kada izvire iz srce i duše čovjeka…

Zli ljudi samo glume dobrotu i to često jako loše glume. Jedno vrijeme im ta gluma još ide nekako, ali što vrijeme više odmiče, to im maske sve više padaju s gumenih lica odlazeći u nepovrat.

Probajte s njima pričati nešto loše o sebi, nešto što vam se loše dogodilo u životu, čisto kako biste ih testirali i vidjet ćete kako im se lica u trenu sladostrasno pretvaraju u lica koja prožima neviđeni užitak. Lako ih je prepoznati. Odmah se otkriju čim čuju nešto loše počinju neviđeno uživati. Lica im često mijenjaju oblik, kao da su od plastelina. Nemaju karakter. Imaju samo silnu želju da uživaju u tuđim suzama. Samo pogledajte kako ‘lijepo’ gledaju ljude oko sebe. Dovoljno je vidjeti njihov pakleni pogled. Sve počiva u očima. Sav njihov tužan, taman i zlokoban svijet u njihovim je očima. No, ipak, izbjegavajte predugo gledati u te mračne oči, nije dobro za zdravlje. Naprotiv, može biti vrlo opasno.

Škola o postojanju dobra i zla ne završava u djetinjstvu. Ona traje cijeloga života. Jedino što s godinama sve bolje svladavamo sve lekcije te životne škole. Što stariji bivamo, to se bolje nosimo s njima i to nam biva lakše izbjeći zlo i prepoznati dobro.

Dok smo mali, držimo se čvrsto za ruke naših roditelja koji umjesto nas odrađuju te bitke dobra i zla, štiteći nas kao svoju djecu od svega što bi nam moglo naštetiti i usmjeravajući nas prema svemu dobrom. Kao odrasli ljudi to moramo naučiti činiti sami, na isti način na koji su to činili naši roditelji dok smo bili mali. Dovoljno je da pogledamo u naša srca. Tamo je naš štit. To je ljubav koju smo dobili kao zalog za naš cijeli život, kao vječni štit i vječnu mudrost koju ćemo nositi putovima života. I to nam nitko nikada neće moći oduzeti.

Na svu sreću ovaj nas život svakodnevno daruje novim dobrim ljudima koji čine sve kako bi ovaj svijet učinili boljim, ljepšim, pravednijim. Kako je ugodno sresti ih, vidjeti ih, uživati u njima i njihovu društvu. Kako je dobro znati da postoje dobri ljudi. Kako je ugodno osjetiti njihovu blagotvornu energiju.

Nema većeg lijeka za našu dušu niti većeg blagoslova. Dobrim ljudima ne treba ministarstvo. Ne treba im novac iz proračuna. Ne trebaju im prazne priče. Ne trebaju im lažna pitanja. Oni nikada ne postavljaju kriva pitanja. Oni ne čekaju da ih netko nešto zamoli ili zatraži. Oni često djeluju bez pitanja, jer osjećaju druge ljude, jer su suosjećajni sami po sebi. Njihovo ‘kako si’ uvijek dolazi iz srca i nikada nije pitanje postavljeno reda radi.

Iskrenost dobronamjernih ljudi jednostavno se osjeti, baš kao što se osjeti laž onih prijetvornih i zlonamjernih ljudi. Ako se bave tuđim životima, dobri ljudi to čine kako bi nekome pomogli, a ne odmogli. Za razliku od gore spomenutih zlonamjernih ljudi koji to čine isključivo kako bi nekome odmogli. To je velika razlika. Ljudi iz sfera zlih energija kao da svakoga pitaju – kako ti mogu odmoći, dok ljudi iz sfera dobrih energija kao da svakoga pitaju – kako ti mogu pomoći. Negativne ljude u pravilu svi izbjegavaju, dok pozitivne ljude jedva čekamo sresti i biti u njihovu društvu.

Čovjek se koji put zaboravi, opusti i prestane razmišljati o vječnoj borbi dobra i zla, misleći da sve o tome već zna, sve dok ne doživi neko novo ‘iznenađenje’ koje ga podsjeti da mora ostati na oprezu i da ta bitka nikada ne prestaje.

Dobronamjerni ljudi vole mir i tišinu. Uživaju u cvrkutu ptica i zvuku potoka. Oni su melem. U njihovim očima počiva bolji svijet. Oni nam poklanjaju mir. S njima su čuda moguća. I svijet iz bajke. Nevidljive niti koje povezuju dobre ljude očituju se u svakodnevnim lijepim iznenađenjima koja svi mi doživljavamo. Dotaknuti dobrotom osjećamo neopisivu ugodu, naprosto dodirujemo raj. Zatvaramo oči u znak zahvalnosti i znamo da je bolji svijet moguć, koliko god se netko svojim zlodjelima trudio da nas uvjeri u suprotno.

Dobre ljude lako je prepoznati. U njihovu se društvu osjećamo ugodno, napunjeno novom životnom energijom, dok se u društvu urokljivih ljudi osjećamo krajnje iscrpljeno, prevareno, izdano… To su najbolji znakovi koji će nam reći što i kako dalje, koga ćemo zadržati uz sebe, a od koga pobjeći glavom bez obzira.

Dobrota nam svako malo dođe u život da nas podsjeti kako niti jedna tuga ne traje dovijeka i kako itekako za zlo ima lijeka. Tada nam poteknu suze radosnice, a tišina prozbori najljepšim i nama najdražim riječima donoseći nam poruke nama najbližih duša koje su oduvijek i zauvijek dio nas, naših voljenih majki i očeva, baki i djedova koji nas čuvaju i štite od zla od vječnosti iz koje dolazimo, do vječnosti u koju tek trebamo otići.

Tu smo još uvijek i oduvijek. Jedni za druge. Bez puno riječi. Srcima spremni dati sve za bolji svijet. Uvijek i u svakom trenu znali smo, znamo i znat ćemo točno što učiniti kako bismo svijet učinili boljim. Drugačije ne znamo i ne želimo. I nitko nas u tome neće spriječiti.

Ostanimo na svom putu. Ne dajmo se smesti. I nemojmo da nas loši ljudi svojim lažima i obmanama uhvate na spavanju i počnu osvajati svojim interesno potaknutim lijepim riječima, svojom lažnom slatkorječivošću i hinjenom ljubaznošću. Imajmo na umu da će ti licemjerni ljudi učiniti sve kako bi izgradili dobru sliku o sebi, bez obzira što ne mare previše za druge ljude i njihova mišljenja, dok će o drugima pokušati širiti izmišljotine i glasine kako bi ih na bilo koji način ocrnili. Opreza nikad dosta. Dovoljno je pogledati nekoga u oči. Sve je u očima. Baš sve. Pitajmo se kako se osjećamo u nečijem društvu. I sve će nam biti jasno.

Ljudi često jedni drugima upućuju razne želje, one dobre, kao i nažalost one loše. Društvenim normama u čast, glasno su obično izrečene one lijepe želje, no pitanje je koliko su sve te želje iskrene, a koliko samo kurtoazne. Ljudi koji drugima žele zlo, ne izriču to javno, jer bez obzira koliko su ograničeni, shvatili su da nije baš prigodno na sav glas nekome željeti zlo, već iz mraka vlastitih života mislima šalju zle želje u smjeru neke osobe.

No, trebali bismo znati da se sve naše želje ostvaruju. Ono što netko želi nekom drugom – ostvarit će se njemu samome. Tako funkcioniraju naše želje i nikako drugačije. Tek kada Nebo osjeti da nesebično šaljemo dobre želje u smjeru drugih ljudi, tek tada osjećamo pravu čaroliju života. Zle želje se, kao i one dobre, uvijek vraćaju pošiljatelju. Zato, ne brinimo zbog njih i ne pridajmo im važnost. Nastavimo jedni drugima željeti dobro i svima će nam biti dobro. I tko zna koje će nam se još želje i željice u životu ostvariti. Živimo u miru svoje živote. Svatko od nas ima samo jedan. I, vjerujmo u čuda. U ona mala i ona velika. Moguća su.

Ne gubimo vrijeme na loše energije, jer ga je premalo za to. Vrijeme neumorno ide i svaka je sekunda tu kako bismo doživjeli nešto lijepo i pozitivno. Nikome od nas ne treba pogled koji probada, već pogled koji nas liječi i odmara, koji nam poklanja mir, ljubav i sigurnost. Budimo jedni drugima taj pogled dobrote, suosjećanja, mira i ljubavi. Okrećimo se poput suncokreta prema svjetlu i samo prema svjetlu. Zaradimo svakoga dana jednu peticu u vječnoj školi dobra i zla i naša će voljena Majka biti sretna i ponosna na nas, baš kao u dane naših prvih školskih petica…

Dragi prijatelji portala Epoha!

Kao što znate, portal Epoha djeluje potpuno samostalno bez ikakve državne potpore. Kao alternativni portal primorani smo djelovati u nemogućim uvjetima za koje su zaslužni dežurni cenzori koji su nam između ostalog trajno zamračili iliti zabetonirali Facebook stranicu te naši brojni pratitelji iste uopće ne vide naše objave.

Naravno, to nije sve što nam cenzori čine kako bi nas spriječili u našem radu. A sve to što čine, čine samo zato što smo slobodan i neovisan medij koji nije ni pod čijom kontrolom i samo zato što zajedno s vama, dragi prijatelji, vjerujemo u slobodu medija.

To što nam cenzori čine krajnje je neprofesionalno, s obzirom na činjenicu da smo mi službeni medij u RH kao i svi drugi mediji, registrirani pri Vijeću za elektroničke medije te u skladu s tim uredno plaćamo sva moguća davanja sustavu. No, od tog istog sustava ne dobivamo baš ništa osim gore navedenih cenzorskih napada.

Živimo za istinu, ne podilazimo nikakvim sustavnim lažima i od toga nećemo odustati. Ovisimo o dobroj volji naših čitatelja i pratitelja, o vama dragi prijatelji Epohe. Željeli bismo zajedno s vama nastaviti graditi bolji, pravedniji i sretniji svijet u kojem će svaki čovjek imati jednako pravo na dostojan život, slobodu, rad i sreću.

Ukoliko nađete razloga da podržite našu misiju, unaprijed vam zahvaljujemo na vašim donacijama kojima ćete dati svoj doprinos našoj zajedničkoj borbi za istinu i pravdu te omogućiti portalu Epoha da nastavi s radom i opstane u ovim za nas nemogućim uvjetima.

Hvala vam od srca na vašoj potpori.

Vaša Epoha

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp