U takozvanim osamdesetima stanje duha i stvaralačko nadahnuće u svim je segmentima umjetnosti nadilazilo očekivanja i rađalo nade u bolje svjetove. Nerijetko zanemarivan materijalistički odnos prema životu, naglašena estetika i katkad filozofski pristup filmskim temama budili su ono najbolje u čovjeku.
Samo kratko nakon tog „neorenesansnog“ perioda, svijet se opet okrenuo svome iskonskom nagonu: ratovima i zgrtanju.
Mada se već sedamdesetih isprofilirao kao snažna režiserska osobnost, Wim Wenders se osamdesetih istaknuo kao jedno od velikih imena prije svega svojim kultnim filmom Paris, Texas, uvodeći gledatelje u svijet autsajdera, njihove ranjivosti i neprilagođenosti.
Većina Wendersovih filmova izaziva nostalgiju, a njegova fascinacija gradovima, cestama i prostranim eksetrijerima zadivljujućom vještinom režisera uspijeva u potpunosti prijeći na gledatelja.
Nostalgični vjetrovi u Priči iz Lisabona ili Buena vista social club nose nas poput vremeplova u svijet dotad zatvorenih zemalja.
Wenders je u međuvremenu naravno i dalje stvarao, no sve rjeđe su njegovi filmovi prikazivani u kinima, jer ih je velik broj u jednom periodu i eutanaziran. No u našim se kinima pojavio opet zadnjih tjedana sa svojim najnovijim uratkom Savršeni dani.
Ostajući dosljedan svom stilu, ne pokleknuvši pred tržištem, uveo nas je u svijet još jednog autsajdera koji se othrvava trendovima ubrzanja i imanja.
Većina je Wendersovih filmova mirna, duga rijeka i ljudi skloni akciji vjerojatno nisu ljubitelji njegove spore vizije stvarnosti.
Kao i uvijek, vodi nas na egzotična mjesta, ovaj puta u Japan, Tokio, koji pak prikazuje na sebi svojstven način, ne sasvim nalik na sliku Japana na kakvu smo navikli: brzina, radno vrijeme bez kraja i izvanredan standard.
Hirayama, glavni protagonist (Koji Yakusho, nagrađen u Cannesu) čiju svakodnevicu pratimo kroz dva sata filma, čisti javne toalete u Tokiju. Pratimo njegovu dnevnu rutinu od ustajanja, umivanja, štucanja brkova i oblačenja kombinezona s natpisom The Tokyo Toilet, radnog dana od zahoda do zahoda, pa sve do večernjeg povratka u sobu u kojoj prije sna čita Faulknera (!).
Istom rutinom na putu od stana (u kući više nalik na radničko naselje s početka 20. stoljeća nego na Tokio kakav zamišljamo) do radnog mjesta u autu sluša kasete s glazbom šezdesetih, sedamdesetih. Te su kasete, osim ogromne materijalne vrijednosti kao i sve analogno danas, naravno i egzotika novim generacijama koje su udaljene od japanskog stereotipa i koje se zahvaljujući društvenim mrežama stapaju s jednoličnom slikom ljudi bez obilježja kulture i podneblja kojima pripadaju.
Izvanrednoj atmosferi filma značajno pridonosi i glazba: Patty Smith, The Animals (originalna i japanska verzija Kuće izlazećeg sunca), The Kinks, Van Morrison ili Lou Reed čije Perfect Days je i preuzeo za naslov filma.
Toaleti koje Hirayama čisti su stvarni, tipično japanski besprijekorni (navodno redizajnirani za Olimpijadu 2020).
Svoj posao Hirayama obavlja sa strašću, pedantno, temeljito i ništa ga ne može izbaciti iz ravnoteže.
Šutljiv je, živi sam i navike prate njegov usamljenički život, koji je sve osim prazan. Mjesto gdje živi je prepuno knjiga, kaseta. Čita, kupuje knjige, u pauzama od posla analognim aparatom fotografira drveće, uzgaja u stanu bonsai. Odlazi u javno kupatilo i restoran, praonicu rublja, knjižaru, gdje susreće ljude koje pozna, koji ga poštuju i pozdravljaju.
Tokio kao velegrad fascinantne i pomalo zastrašujuće savršene arhitekture, njegov famozni gradski prijevoz, užurbani ljudi podređeni poslu koji jure da svoje obveze izvrše besprijekorno i na vrijeme, sve te slike kod Wendersa kreću se paralelno uz živote likova u sjeni metropole. U pozadini i u prolazu vide se tornjevi nebodera, ogromne moderne gradske četvrti, mostovi i nadvožnjaci, negdje izvan svijeta i interesa Hirayame. Slike grada koji se nazire doista su impresivne, ali u prvom planu ostaje čovjek, njegov miran život koji se baš i ne podudara s uobičajenom slikom o Japanu.
Slike drveća čije lišće šušti na vjetru i kroz koje se nazire beskraj neba, jedna su od prvih scena i prate Hirayamu kroz cijeli film. Zašto je usamljenik i zašto je fasciniran drvećem ne znamo, tek se mogu naslutiti njegove veze s ljudima iz prijašnjeg života. Sestra iz nekog drugog sloja društva, koja se nakratko pojavljuje, daje naslutiti da čišćenje WC-a i nije ono što je bio ili morao biti njegov prvi odabir. Pitanja ostaju otvorena, a lik Hirayame neobičan je poput Travisa iz Pariza, Texas.
Film je tipično wendersovski vizualno impresivan i stilski dotjeran, boje i sjene, crno-bijeli snovi, glazba, lica i likovi potpuno nas obuzimaju, a uvijek prisutna režiserova sklonost fotografiji čini ovaj film slikom za pamćenje.
To je posveta „analognom vremenu“ , zaboravljenoj jednostavnosti života i međuljudskih odnosa, ljepoti rutine koja dopušta sporost, u vremenu koje to ne dopušta, u svijetu nepotrebne histerične užurbanosti i prenemaganja. Posveta je to i samospoznaji i poniranju u samoga sebe.
Wenders se vratio u naša kina i bilo bi dobro da se zadrži još koji dan, da i oni koji dosad nisu bili te sreće još uspiju ući u njegov umjetnički svijet i uživati u još jednom njegovom remek-djelu.
Dragi prijatelji portala Epoha!
Kao što znate, portal Epoha djeluje potpuno samostalno bez ikakve državne potpore. Kao alternativni portal primorani smo djelovati u nemogućim uvjetima za koje su zaslužni dežurni cenzori koji su nam između ostalog trajno zamračili iliti zabetonirali Facebook stranicu te naši brojni pratitelji iste uopće ne vide naše objave.
Naravno, to nije sve što nam cenzori čine kako bi nas spriječili u našem radu. A sve to što čine, čine samo zato što smo slobodan i neovisan medij koji nije ni pod čijom kontrolom i samo zato što zajedno s vama, dragi prijatelji, vjerujemo u slobodu medija.
To što nam cenzori čine krajnje je neprofesionalno, s obzirom na činjenicu da smo mi službeni medij u RH kao i svi drugi mediji, registrirani pri Vijeću za elektroničke medije te u skladu s tim uredno plaćamo sva moguća davanja sustavu. No, od tog istog sustava ne dobivamo baš ništa osim gore navedenih cenzorskih napada.
Živimo za istinu, ne podilazimo nikakvim sustavnim lažima i od toga nećemo odustati. Ovisimo o dobroj volji naših čitatelja i pratitelja, o vama dragi prijatelji Epohe. Željeli bismo zajedno s vama nastaviti graditi bolji, pravedniji i sretniji svijet u kojem će svaki čovjek imati jednako pravo na dostojan život, slobodu, rad i sreću.
Ukoliko nađete razloga da podržite našu misiju, unaprijed vam zahvaljujemo na vašim donacijama kojima ćete dati svoj doprinos našoj zajedničkoj borbi za istinu i pravdu te omogućiti portalu Epoha da nastavi s radom i opstane u ovim za nas nemogućim uvjetima.
Hvala vam od srca na vašoj potpori.
Vaša Epoha
