Elia Pekica Pagon – Zašto je potrebno uvijek iznova otkrivati toplu vodu?

Elia Pekica Pagon – Zašto je potrebno uvijek iznova otkrivati toplu vodu?

Neki dan na Telegram kanalu portala Epoha objavila sam snimku malog dječačića iz Ugande koji je kleknuo u znak zahvalnosti za tanjur hrane. Ta je snimka ostavila poseban dojam na mene. Ta skromnost i poniznost dječačića nije me dugo napuštala. Cijeli sam dan razmišljala o njemu. 

Razmišljala sam dugo o njegovu osmijehu i sreći zbog toga što je dobio svoj zasluženi tanjur hrane, svoj topli obrok na kojeg bi trebao imati pravo svaki čovjek na svijetu. Ganula me njegova silna zahvalnost koju je tako dražesno iskazao. Istina je da ponekad nismo ni svjesni kako nam je dobro, dok ne vidimo kako je nekim drugim ljudima koji proživljavaju tko zna kakve boli i patnje. Kako je dirljivo vidjeti malog dječaka koji se veseli tanjuru hrane. Kako je divno kad se ljudi vesele životu kao takvom i malim, ali toliko životnim stvarima.

Najlakše je vidjeti samo sebe i ne željeti niti nakratko uskočiti u cipele drugog čovjeka. No, jedino tako možemo osjetiti istinsku empatiju s drugim ljudskim bićem. Stoga, učinimo to ponekad, uđimo u cipele drugog čovjeka i probajmo ga osjetiti, probajmo barem nakratko osjetiti život tog čovjeka. Kada se nakon toga ponovno vratimo u svoje cipele, promatrat ćemo tog čovjeka drugim očima.

Kako bismo doista mogli osjetiti druge ljude, trebali bismo ih moći saslušati srcem i istinski razumjeti, očima uroniti u dubinu njihove duše. Tek kada nam se duše dotaknu, tek tada možemo istinski suosjećati s drugim ljudima.

Zašto je bitno njegovati empatiju? Jer nasuprot nje stoji razorna ravnodušnost koja sve više uništava svijet u kojem živimo, pretvarajući ljude u hodajuće frižidere na dvije noge, zombije ispranog mozga i ravnodušne humanoidne robote opremljene svim mogućim digitalnim pomagalima lišene bilo kakvih osjećaja.

Snimke poput gore spomenute snimke dječačića iz Ugande najbolji su test za provjeru razine ravnodušnosti koja je poput kuge već zarazila dobar dio ovog posrnulog svijeta. Emocije danas nisu u modi. Danas je popularno proći pokraj drugog čovjeka ravnodušna, kamena lica, kako netko slučajno ne bi pomislio da ispod tog lica spavaju emocije čovjeka.

Ljudskost nije u modi, već robotizirana otuđena masa. Uklopiti se u masu danas znači lišiti se bilo kakve empatije i bilo kakvih osjećaja prema drugim ljudima. Nije li to žalosno? A sve se to radi planski od strane moćnih iluzionista koji putem medija vrlo uspješno indoktriniraju poslušne mase, oduzimajući im pravo na otvoreno iskazivanje emocija. Većina ljudi stoga više ne pokazuje emocije. Naprotiv, bježe od ljudi koji ih otvoreno pokazuju kao vragovi od tamjana.

A ti isti veliki i moćni mediji nas svakodnevno uče da postoje stvari koje bismo morali prihvatiti zdravo za gotovo i više ih ne dovoditi u pitanje, niti sanjati o boljem svijetu od onog kakav jest. Jedna od takvih stereotipnih slika društva za koju se smatra da je već svima poznata, već viđena pa kao takva nažalost i općedruštveno prihvaćena upravo je slika bogatih i siromašnih.

Kada netko piše ili govori o toj temi, svi odmahuju rukom govoreći: što je tu čudno, to se zna, to je jednostavno tako oduvijek, tu se ništa ne može„Ni med cvetjem ni pravice“, rekao bi Miroslav Krleža. Svi ti komentari upućuju na to da smo kao društvo tijekom godina naviknuti da je ovo svijet bogatih i siromašnih i da netko mora biti bogat, a netko siromašan, da netko mora imati, a netko drugi nemati.

A najgore je kad pomislimo da oni koji imaju to što imaju mogu na tome zahvaliti onima koji nemaju sve ono što nemaju, jer oni nemaju to što nemaju kako bi netko drugi imao sve to što ima. Nije li to krajnje nepravedno? Naravno da jest.

Ako jest, zašto bismo takav nakaradan društveni model morali prihvatiti kao stereotip u koji se ne smije dirati, već bismo ga morali uzeti zdravo za gotovo? Tko kaže da mora biti tako? Gdje piše to nepisano pravilo? Jedan moj dragi prijatelj neki dan me je nazvao kako bi komentirao moju objavu o dječačiću iz Ugande. Pitao me dobronamjerno: „Zašto otkrivaš toplu vodu?“ Iznenadilo me to njegovo pitanje. Tim je svojim pitanjem zapravo pokazao vrlo visoku razinu svoje društvene prilagođenosti, da ne kažem poslušnosti.

Pitala sam se u sebi: Nisu li i njega mediji tijekom godina uspjeli uvjeriti da je to jednostavno takav svijet i da drugačiji ne može ni biti? „Zašto bismo se zamarali temama koje su jasne kao dan? To je tako i gotovo. Ako mogu, pomoći ću nekome i to je to. Sve je jasno…“ – reče mi prijatelj uz osmijeh na kraju našeg razgovora. On je inače vrlo društvena osoba koju ljudi vole, a poznat je i po tome da često humanitarno djeluje, ali u tišini svoga srca i bez potrebe da o tome priča.

Njegova borba protiv svijeta bogatih i siromašnih njegova je osobna borba o kojoj nerado govori. I upravo sam zato i ostala iznenađena njegovim pitanjem, jer znam koliko je skroman i samozatajan, koliko voli ljude i koliko pomaže potrebitima te koliko i njega u dubini duše tišti ta nepravda. Onda mi je sinulo. To što je on (ne)izravno rekao kako smatra da nije potrebno ukazivati na nešto „što je jednostavno tako i ne može se promijeniti“ nije uopće njegov osobni stav, već općeprihvaćen društveni stav koji nekim automatizmom izlazi iz njega kao prilagođenog i ukalupljenog čovjeka vremena u kojem živimo.

Moćnici žele da upravo tako svi mi razmišljamo i da se prestanemo baviti nečim što je planski tako duboko usađeno u mozgove većine ljudi i tako duboko ukorijenjeno u razne robovlasničke sustave pa tako i u ovaj današnji. Svijet gospodara i slugu, robovlasnika i robova, kraljevića i prosjaka, sitih i gladnih je svijet kojega bismo bezrezervno morali prihvatiti, a ne pisati ili govoriti o njemu kao o nečem dvojbenom što bi se moralo mijenjati. Tako misle vladari na vrhu svijeta.

Siromaštvo mora postojati kako bi postojao svijet bogate i razmažene elite. Bogat i siromašan čovjek ne druže se, ali jedan bez drugog ne mogu postojati. Kako paradoksalno. Jedan postoji kako bi postojao ovaj drugi. Oni su međuovisni, a tome je tako, jer nitko od potlačenih nije digao svoj glas i rekao – ne želim više služiti bogatašima niti za malo novaca proizvoditi skupocjene Christian Dior torbice koje će se kasnije prodavati po vrlo visokim cijenama. Siromašan dio svijeta svoju je ulogu bezrezervno prihvatio ‘jer netko mora biti siromašan’, a to su eto – oni. Moćnici su ih uspjeli uvjeriti da je ‘normalno’ biti gladan, gol i bos….bez prava na normalan, dostojanstven život te vješto parazitiraju na siromašnima.

Mnogi ljudi svojim reakcijama nesvjesno odaju razinu svoje ravnodušnosti prema općeprihvaćenim društvenim nepravdama o kojima po njima nije potrebno ni pisati ni raspravljati, jer time samo ‘otkrivamo toplu vodu’. Zašto bismo otkrivali nešto o čemu se već sve zna? Zašto bismo uvijek iznova otkrivali toplu vodu kad je već otkrivena? Zato što je ono što znamo o toj toploj vodi skandalozno i društveno neprihvatljivo. Eto zašto.

Upravo suprotno – trebamo pisati o društvenim nepravdama i ukazivati na njih, jer to su društvene anomalije koje nikada nismo smjeli prihvatiti kao nešto sasvim normalno. Nije normalno živjeti u svijetu u kojem bilo tko ima više od nekog drugog. Zašto bismo bezrezervno prihvatili takav nakazan svijet? Zašto bi netko imao pet kupaonica, a netko nemao niti krov nad glavom? Svijet bogatih i siromašnih nije i nikada neće biti pravedan svijet, već nakazan put u Pakao.

Zašto bi netko u tišini humanitarno djelovao, a javno iskazivao prihvaćanje društveno neprihvatljivih stereotipa, kao da je ljudskost neka dobro čuvana tajna koju ćemo otkriti samo rijetkim pojedincima…. Zar je promidžba ravnodušnosti doista otišla tako daleko da su se ljudi počeli sramiti svoje ljudskosti i dičiti svojim tobožnjim prihvaćanjem društvenih anomalija, samo zato da bi i oni sami bili prihvaćeni od strane ravnodušne ‘cool’ većine koja hladi ovaj svijet bolje od bilo kojeg klima uređaja?

Nadajmo se da još uvijek ima ljudi koji nisu cijepljeni protiv emocija i iskrenog suosjećanja s drugim ljudima i koji žele dobro svim živim bićima, a ne samo sebi i svojima… Nitko na ovome svijetu ne bi smio biti gladan. Svijet prebogatih i presiromašnih nije pravedan svijet, nego svijet izgrađen na potpuno krivim temeljima.

Nitko ne bi smio graditi svoju sreću na temeljima tuđe nesreće niti kupovati svoje osmijehe valutom tuđih suza, a bogati upravo to čine. Nečiji gubitak, njihov je dobitak. Otimaju drugima pravo na život kako bi oni dobro živjeli. Oduzimaju kruh drugima kako bi oni bili siti… Svijet u kojem se netko svakodnevno smije, dok netko drugi, na drugom kraju svijeta svakodnevno plače nije energetski dobro nastrojen, nema kvalitetno, već toksično gorivo i kao takav nema niti budućnost.

Učinimo nešto da to promijenimo. Bilo što. Nahranimo gladnoga. Napojimo žednoga. I najmanja stvar koju možemo učiniti za izgradnju boljeg i pravednijeg svijeta – velika je stvar, jer činimo nešto da svijet bude bolji i da zauvijek nestanu nepravde koje nas s pravom bole i tište.

I zato, nastavimo ‘otkrivati toplu vodu’ i razbijati općeprihvaćene stereotipe o kojima se prešutnim dogovorom ne govori, uporno govoreći o njima kako bismo pomogli svima onima koji su takav nepravedan svijet već odavno prihvatili kao normalan svijet da napokon progledaju i shvate da to ni u kojem slučaju nije normalan, već abnormalan svijet koji žudi za promjenom, kao što ovaj dječačić iz Ugande žudi za svojim tanjurićem hrane… Jer, ako ikada prestanemo s ‘otkrivanjem tople vode’, to će značiti da smo prihvatili sve nepravde ovoga svijeta sliježući ramenima i odustali od borbe za bolji svijet, a to sigurno ne želimo.

Izvor snimke ispod teksta: Instagram / Save Orphans In Uganda

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp