Kao ljudska bića možemo funkcionirati percipirajući fizičku realnost kao jedino što postoji, kao nešto opipljivo što podliježe zakonima fizike, gdje se nešto mijenja samo uz fizički (nekad i mentalni) napor i rad kroz neko vrijeme.

No, također možemo funkcionirati percipirajući energiju u pozadini onoga što naš mozak prevodi kao iskustvo fizičke realnosti. Svi imamo tu sposobnost, samo je pitanje u kojoj mjeri smo ju zapostavili ili ju razvijali.

Naravno, moguće je percipirati i jedno i drugo istovremeno.

Neki uvidi s kojima sam se bavila u posljednje vrijeme su slijedeći:

• Svatko živi u svom svijetu, u svom perceptivnom zatvoru. Zidovi tog zatvora načinjeni su od trauma, vjerovanja, iskustava, uvjerenja, običaja, navika, genetskog nasljeđa, potisnutih emocija i slično.
• Vanjština i priče o tuđim životima mogu izgledati jako lijepo i očaravajuće, a iznutra sve može biti trulo, jadno, ranjeno, usamljeno, ogorčeno…
• Ljudi su „zli“ samo kad su iznutra ranjeni. Čovjek koji je uravnotežen nema nikakvu želju ni potrebu druge na ikoji način povređivati i/ili iskorištavati.
• Mnoge bolesti bilo koje vrste svoj uzrok imaju u bježanju ili borbi s vrstom i/ili intenzitetom energija koju osjećamo unutar sebe.

U zadnje vrijeme, obično kad putujem tramvajem, promatram ljude oko sebe s pitanjem: „Što zapravo vidim?“

To pitanje podsjeti me na to da sama biram hoću li promatrati samo fizičku površinu ili ću promatrati energetske obrasce u pozadini. Te dvije slike često su potpuno drugačije, nekad i suprotne. To pitanje nekad uzburka moju unutrašnjost jer je kognitivnom dijelu bića teško priznati da cijeli život „pogrešno“ tumači informacije koje ulaze u moj perceptivni sustav. Kad neki uvid „sjedne“ i dogodi se prihvaćanje onoga što je bilo i što je sada, promjena u perceptivnom načinu doživljavanja svijeta donese i više mira, nježnosti, razumijevanja, ravnoteže… u moj život.

Od malih nogu imam problema s kožom u vidu alergija kojima ne znam fizički uzrok. Trenutno je ta alergija smještena na nekim prstima desne ruke. Svrbež je katkad neizdrživ i nekad mi prsti budu zaista bolni i peku u tolikoj mjeri da mi je bolan i dodir vode kad perem ruke.

Promatrala sam te prste, što osjećam kad ih gledam, kad me svrbe i kad ih svrbim, koje emocije i misli naviru… I u jednom trenutku samo mi je došlo: „Imaš potpuno spaljene živce.“ Drugim riječima, živčani sustav mi je preopterećen zbog konstantne nesvjesne potrebe da se obranim/zaštitim od svega što na bilo kojoj razini osjećam kao ugrozu.

Slušala sam neki dan podcast o manifestatorima (prema human designu) i o traumama koje svi tog tipa nekako doživimo na nekoj razini te sam se pod tim informacijama slomila shvaćajući neke obrambene obrasce kojih se i dalje držim, iako više nisu funkcionalni.

Ima toga još što se događalo i nekako se sve prelilo kada me prijateljica pitala kako sam, a ja sam joj rekla što mi se događa, što me muči, oko čega brinem… I na to mi je rekla da je tu ako trebam razgovor, no da je svjesna kako se volim osamiti dok sam u takvom raspoloženju. I ta rečenica me pogodila u točku zbog koje sam se slomila i plakala i plakala i plakala… U ovom primjeru također je vidljivo kako svatko brije svoju priču u svom perceptivnom zatvoru, pa tako i ja. Prijateljica nije rekla ništa pogrešno niti s lošom namjerom, a mene je okinulo tamo gdje najviše boli od malih nogu. Ne znam je li to do tog human design tipa ili to doživljavaju i drugi. To znaju ti drugi. Ja samo znam kako je biti u mojoj koži, a to kako je biti u tuđoj koži i kako se drugi s nečim nose može biti moja pretpostavka ili moje viđenje kroz moje perceptivne filtere.

No, da se vratim na to što me toliko zaboljelo.

Nije istina da želim biti sama u trenucima kada osjetim veći intenzitet emocija koje društvo definira kao „negativne“, ali mnogi me tako doživljavaju. Istina je da se najčešće povučem i da na kraju prođem sama kroz to stanje jer drugačije ne znam, jer je to obrambeni mehanizam i bijeg od potencijalno ponovno doživljenih odbacivanja, vrijeđanja, trpanja mene i onoga što sam rekla u neke tuđe priče i kućice, odnosno tuđe perceptivne zatvore…

Osjećam da se energetski stvari događaju ovako:

Iskreno kažem kako se osjećam zbog nečega. Naravno, naboj i intenzitet emocija osjećaju se u mom glasu, jer ne mogu odvojiti svoj glas od onoga što osjećam koliko god to pokušavala kontrolirati, jer sam naučila da u ovom svijetu nije poželjno osjećati, već sve mora biti po nekim pravilima, logično, smješteno u neke teoretske okvire… Budući da se obraćam čovjeku koji također živi u svom perceptivnom zatvoru, ta energija mog glasa „opali po žici iste energije“ unutar njega, od čega obično i sam bježi ili se s time bori. I tada se diže neugoda s kojom ne zna što bi te kreću neki savjeti, glupe floskule, nazivanje svakakvim imenima, omalovažavanje mog iskustva, pokušaji kontrole… s ciljem smirivanja/udaljavanja mene, kako bi se smirila njegova neugoda te kako bi sami u svojim očima mogli održati sliku „dobre/mudre“ osobe, ma što god to značilo.

U tom trenutku u meni se diže ljutnja zato što mi nije jasno kako čovjek ne čuje i ne razumije ono što pričam, jer mi nije jasno kako smo došli do te točke i načina razgovora, samo zato što sam iskreno rekla kako se osjećam. U trenucima kada nekome iskreno govorim kako sam, ne tražim savjet/mišljenje, već samo da me se zaista čuje i doživi. Tražim samo ljudsku blizinu i prihvaćanje bez obzira na to kako se osjećam, jer (iz moje perspektive) prirodno ljudski je osjećati cijeli spektar emocija, iskušavati različita iskustva, biti u dilemi, donašati različite odluke i suočavati se s različitim posljedicama tih odluka… No u tim trenucima najčešće dobivam upravo suprotno – odbacivanje, omalovažavanje, etiketiranje bilo koje vrste, gatanje iz nepostojeće kristalne kugle (u smislu predviđanja da je nešto nemoguće).

Zbog toga je povlačenje i osamljivanje moja najčešća reakcija u tim trenucima. Rijetki su oni kojima u tim trenucima nisam „previše“, a zbog toga što sam zaglavila u opisanom obrascu obrambene reakcije nekad nisam sposobna primiti sve ono što mi ti ljudi pružaju svojom jednostavnom ljudskošću i ostajanjem uz mene i u tim trenucima.

I tako naši ljudski pokušaji komuniciranja riječima zapravo više liče na nesvjesnu telepatiju. U takvoj razmjeni informacija naše su reakcije pokrenute energijom koju nesvjesno osjetimo u pozadini riječi/djela/pokreta našeg sugovornika. 

Ta energija „okida“ onu mentalnu priču ili onaj zid perceptivnog zatvora koji joj vibracijski odgovara, a kojoj pristupamo kroz borbu/bijeg, odnosno bez prihvaćanja.