Uvidi koji su se javili ovih dana su: Svako novo iskustvo transformira.

Što se više poistovjetimo s izgrađenim identitetom koji omogućuje uklapanje u postojeće društvene okvire, pravila i obrasce, to smo u većem otporu od promjena.

Svako nastojanje da zadržimo takav identitet nosi sa sobom dramu, patnju, nerazumijevanje, unutarnje i vanjske ratove, neprihvaćanje, osuđivanje, prosuđivanje, agresiju, anksioznost, depresiju, paniku, fizičke, psihičke i društvene neravnoteže i bolesti.

Ovih tjedan dana mnogo toga bilo je za mene novo i drugačije. Prvi doticaj s Karinskim morem. Iz moje perspektive, atmosfera je više planinsko-jezerska nego morska, a energetski osjetim nešto sirovo, što god to značilo. Trenutno ne znam s kojom drugom riječi bih opisala to što osjetim.

Prvo mazanje ljekovitim blatom. Prvi puta da sam sama ili nekad s mužem dosta pješačila od apartmana i tako prošla različita mjesta i različite plaže. To istraživanje omogućilo je da uživam u plažama na kojima nema prevelike gužve niti ikakvih dodatnih sadržaja. Samo plaža, more, ljudi i pokoji privezan čamac.

Prvo kupanje na rijeci Zrmanji koja me jednostavno oduševila. Čak mi je i zmija prošla preko stopala dok sam izlazila iz rijeke. Zanimljiv osjećaj.

To je ukratko ono što se događalo i što se moglo promatrati izvana, a o onom što se događalo u mom unutarnjem svijetu malo ću opširnije u kontekstu gore spomenutih uvida.

Šetajući obalom do Donjeg Karina, naišli smo na čovjeka koji se maže blatom, a kasnije smo na internetu pronašli da je ovo područje poznato po ljekovitom blatu. Dogovorili smo se da ćemo se jedan dan otići namazati blatom. Muž je rekao da bi namazao samo gležnjeve i stopala, a ja sam rekla da ne znam što bih, da ću odlučiti u tom trenutku.

Kad je došao dan za otići namazati se blatom, shvatila sam kako imam dosta otpora od te ideje. Otpori su se pojavljivali u obliku odgađanja, traženja logičnih opravdanja zašto ipak ne… Muž je također osjetio neke otpore, no kad smo došli na odredište to blato mu se toliko svidjelo da je čak brzo hodao i skakao po njemu kako bi mogao doći do blata iz dubljeg dijela te vodene površine. Čudila sam se kako po tom zaista skliskom terenu skače tako spretno. Došla je jedna žena s kojom smo malo pričali i ona se po blatu kretala jako brzo (iz moje perspektive). S druge strane, ja sam po tom blatu hodala vrlo oprezno i sporo kako se ne bih poskliznula, pala i nešto si napravila. Kasnije sam shvatila kako je taj oprez zapravo dio zamaskiranog otpora od blata, a rekla bih i općenito od elementa zemlje s kojim još uvijek nisam baš najbolje povezana.

Muž je na kraju stavio blato po cijelom tijelu u debelom sloju, dok sam ja stavila uglavnom po cijelom tijelu u što tanjem mogućem sloju. I za to sam imala logična opravdanja – pa neću baš blizu očiju jer kako ću to isprati i izvesti da mi ne uđe u oči, a nosim leće? Neću baš po svojim prstima s alergijom, jer što ako se nešto upali?

Kad smo se namazali blatom pustili smo da se to blato osuši na nama. U jednom trenutku rekla sam kako osjetim mučninu, a muž je rekao da osjeti žgaravicu. Kako je sunce zalazilo, a nalazili smo se na divljijoj i udaljenijoj plaži, rekla sam da idem u more isprati se. Očekivala sam da će blato jednostavno ići dolje kad uđem u more, no očekivanja su bila potpuno pogrešna. I onda je krenula nervoza, nestrpljenje i mnogo toga drugoga što bi mnogi nazvali „negativnim“ emocijama.

Koliko god da smo se trljali u moru, dio blata i dalje nije odlazio dolje, a o mirisu da ne pričam, no koža je poslije bila zaista mekana. Miris asocira na friški asfalt/naftu/gumu. Taj miris nije otišao niti nakon dvostrukog tuširanja i trljanja sa spužvicom za tuširanje.

Kako sam bila pod dojmom osvještavanja intenziteta otpora od povezanosti s elementom zemlje, sljedeći dan postavila sam pitanje kako surađivati sa svim elementima te otišla plivati. U jednom trenutku došlo mi je ovako (ni meni još nije jasno što to točno znači, no pišem da ne zaboravim, a možda nekome sine neko objašnjenje): „Da bi osjetila podršku vode, trebaš surađivati sa zrakom. Da bi osjetila podršku zemlje, trebaš surađivati s vodom. Da bi osjetila podršku vatre, trebaš surađivati sa zemljom. Da bi osjetila podršku zraka, trebaš surađivati s vatrom.“

Nekidan tijekom plivanja ponovno sam osjetila istu poruku te ponovno poruku da svako iskustvo transformira. Postavila sam pitanje: „Kako otpustiti otpor od transformacije i čemu služi taj otpor?“

Došao je zanimljiv odgovor. Opisat ću ga kroz sliku simbola.

Vidjela sam svoju personu (izgrađeni identitet sa ciljem preživljavanja i uklapanja u društvo, što automatski znači i odricanje od svoje izvornosti i autentičnosti) te svoj esencijalni i izvorni dio. Vidjela sam kao da se nalazim na raskrižju gdje biram koju sebe ću nastaviti hraniti.

Ova persona je rezultat odrastanja, odnosa s drugim ljudima i svih naših pokušaja da udovoljimo drugima, da se uklopimo, da se ne ističemo, da dokažemo da smo u pravu (a drugi u krivu), da nam se drugi dive što smo sve postigli ili s druge strane da se pokušamo sakriti od svijeta… Uglavnom… Persona se temelji na crno-bijelom svijetu i kontrastima. Bez obzira poistovjetimo li se s „pozitivnim“ ili „negativnim“/“crnim“ ili „bijelim“ ono suprotno u svakom slučaju postaje nešto s čime smo u sukobu, a taj sukob postaje izvor svih vanjskih sukoba, neravnoteža, drama i patnje.

Budući da smo mnogo energije uložili u postojanje te persone s kojom koliko-toliko uspijevamo biti „prilagođeni“ i preživjeti u ovom svijetu, svaka veća transformacija našeg bića prema autentičnosti postaje opasnost, koju na razinama ispod one svjesne doživljavamo kao životnu ugrozu.

Ako želimo nastaviti živjeti pod krinkom persone, onda izbjegavamo nova iskustva, a ako se u njih upustimo, iskušavamo mnogo otpora i pratećih neugodnih emocija što obično protumačimo kao potvrdu da nova iskustva nisu za nas.

Shvatila sam kako je personi jako važno shvatiti „tko je“, definirati se i objasniti, dok je autentičnom i izvornom dijelu jedino važno živjeti, promatrati, iskušavati, biti otvoren za sve ono što osjeća. Do uvida sam došla kad je nekoliko ptičica preletjelo kraj mene. Prije bih u sličnim trenucima imala potrebu na glas ili u sebi reći nešto u stilu: „Wow, kako su lijepe.“ i time bi pažnja s osjećanja i promatranja automatski bila prebačena u definicije i mentalne koncepte, odnosno personu. U trenutku kad se počela kreirati takva misao, osjetila sam potrebu za zaustavljanje misli i za jednostavno osjećanje ljepote trenutka bez da ga definiram i opišem.

I na kraju… Mir u nama i mir na svijetu ne može postojati ako si ne dozvoljavamo osjetiti i biti prisutni u trenutku bez obzira kakav je taj trenutak (a definicije kvalitete trenutka ovise o personi) te ako si ne dozvolimo osjetiti radost i zaigranost samo zbog toga što smo živi. A to ne možemo osjetiti, ako živimo zaglavljeni u personi.

U procesu otkrivanja vlastite persone i vlastitog autentičnog „ja“ usluga „Vraćanje sebi“, kao i neke druge usluge koje nudim, mogu biti od pomoći.