- Elia Pekica Pagon
- Željko Koprolčec (autorica), Pixabay
Ovih dana, kako sam informirana putem za to zaduženih ljudi, CEZIH (Centralni zdravstveni informacijski sustav Republike Hrvatske) ne radi kako treba, dok pacijenti zbog toga moraju čekati svoje lijekove. Radi se na otklanjanju poteškoća piše na njihovim stranicama. Za sada je neizvjesno do kada će ljudi morati čekati da sustav proradi. Sve ovisi o programerima koji rade na otklanjanju poteškoća.
Doznake su na čekanju dok sustav ne proradi pa će svi pacijenti tada napokon dobiti svoje lijekove. Kada će sustav proraditi nije nam poznato. Zašto to spominjem? Zato što je to samo jedan mali, ali vrlo znakovit primjer situacija koje su vrlo opasne kada se pretjerano oslanjamo na tzv. ‘digitalni svijet’.
Kada taj digitalni svijet zakaže, sve staje i ne možemo se maknuti s mjesta, a u ovom primjeru koji sam navela radi se o ljudskom zdravlju i ljudima koji nestrpljivo čekaju svoje terapije, lijekove, medicinska pomagala i tome slično. Za brojna zdravstvena stanja to čekanje može ljudima predstavljati veliki problem.
Dovoljan je jedan hakerski napad na digitalni svijet i cijeli svijet može odjednom stati, izgubiti svoj tijek i ostati u potpunom mraku, baš kao da je netko odjednom ugasio svjetlo i oteo nam sunce. Kao da je netko u brzoj vožnji odjednom podignuo ručnu kočnicu i svijet je naglo zakočio uz neugodan zvuk prouzročivši nam svima vrtoglavicu.
Nikada nismo smjeli dozvoliti pretjeranu digitalizaciju svijeta. Ona se mogla osposobiti, ali uz mogućnost funkcioniranja svijeta i bez potpune kompjuterizacije, dakle uz alternativu i mogućnost izbora. Ako ikada dođe do takvog cyber napada na svijet – sve će odjednom stati. Ljudi će biti kao bez glave. Zavladat će kaos.
Avioni, vlakovi i sva ostala ovozemaljska, morska i zračna prometala neće moći funkcionirati, zdravstveni sustav će pasti, doći će do financijskog kolapsa i sveopće panike među ljudima koji bez gps-a više ne znaju ni put do svoje pametne kuće ili stana. Svijet oko nas se digitalnim putem previše ‘opametio’ kako bi sve nas raspametio.
Previše smo se oslonili na digitalni svijet. Dozvolili smo da nam životi ovise o jednom jedinom kliku. Jednim jedinim klikom nekog hakera ovaj svijet može doslovno nestati, jer kada svijet stane – to je kao da je nestao, zar ne?
Google misli umjesto nas i podsjeća nas na sve ono što zaboravljamo zato što imamo mobitele koji imitiraju našeg vodiča u svemu, našeg organizatora, pomagača i najvećeg dušobrižnika. Ostati bez mobitela bez kojih smo nekad bez problema živjeli danas ljudima predstavlja noćnu moru, jer sve moguće informacije su u njima, sva dokumentacija, sve šifre, lozinke, pinovi, svi zapisi, fotografije koje nikada nećemo razviti, svi podsjetnici, sve živo je u njima.
U mobitelima imamo aplikacije za sve moguće aktivnosti. Te aplikacije umjesto nas planiraju naše vrijeme, broje naše korake, mjere otkucaje naših srca, udisaje, izdisaje, apsorpciju kisika i oslobađanje ugljičnog dioksida, planiraju naše vrijeme, organiziraju naše dane, podsjećaju nas na važne datume, bude nas, uspavljuju, vrše financijske transakcije, s nama treniraju, vježbaju, detaljno bilježe sve o našem zdravlju, povezane su s našim pametnim automobilima i pametnim stanovima na sve moguće načine, a ujedno i prate svaki naš korak i pohranjuju sve informacije o nama poput pravih špijuna na neko virtualno mjesto, nazovimo ga ‘oblakom’ na kojem netko nama nepoznat sve te informacije čuva kako bi ih, kada za to dođe pravi čas upotrijebio na tko zna koji način i s tko zna kakvim ciljem.
Digitalni svijet može biti koristan do određene mjere, to nitko ne osporava, sve dok imamo alternativu života kakav je nekada bio, bez potpune ovisnosti o računalima. No, imajmo na umu da potpuna kompjuterizacija svijeta može biti vrlo opasna po ljudski rod. Mi nismo avatari, nismo virtualni ljudi i još uvijek nismo u potpunosti preselili u virtualni svijet, iako su neki od nas vrlo blizu tome – kada uzmemo u obzir broj sati koje dnevno provode u virtualnom svijetu u odnosu na sate provedene u stvarnom svijetu primjećujući ljude i svijet oko sebe i komunicirajući s ljudima oko sebe, a ne s avatarima u virtualnom svijetu uz onaj poznati zaleđeni hipnotizirani pogled i osmijeh koji svima daje do znanja da se na zaslonu pametnog telefona trenutno toj osobi događa nešto vrlo zanimljivo.
Nismo roboti. Još uvijek smo ljudska bića s mozgom kojim bismo se trebali služiti, a ne prepuštati se svakim danom sve više digitalnom životu koji nije i nikada neće biti stvaran.
Naš mozak želi da se njime služimo. Ne želi da posežemo za kalkulatorom na mobitelu kako bismo izračunali bilo što, jer nam se ne da računati u glavi. Ne želi da pretražujemo nazive naših najdražih filmova i knjiga, već da ih se sami sjetimo. Naši mozgovi ne žele biti uspavani. Probudimo ih. Ne dozvolimo pobornicima digitalizacije ovog svijeta i svih nas u kompletu sa svijetom u kojem živimo da nas pretvore u robote koje će moći hakirati kada god to požele i raditi iz nas što god požele.
Digitalni svijet je imitacija ili bolje reći – simulacija života i to vrlo primamljiva simulacija života koja će dugoročno upropastiti sve ono ljudsko u ljudima. Nemojmo dozvoliti da se to dogodi. Nemojmo dati moć upraviteljima virtualnih oblaka da i nas same mogu jednim klikom ugasiti kada god to požele…
Nemojmo biti naivni i misliti kako je digitalni svijet osmišljen zbog naše ugode i simplifikacije našeg života. Radije se sjetimo kako je on tu radi mogućnosti manipulicije svima nama od strane moćnika vrlo suspektnih i nama nepoznatih namjera.
