Ovaj tekst i uvidi nastavljaju se na tekst „More i ja“.

 

Uvidi koji su proizašli kroz događaje i procese ovih dana su:

∞ Stanje šokiranosti, nevjerice i zgražanja je nešto po čemu možemo prepoznati da održavamo život persone i ne živimo svoju autentičnu Istinu.

∞ Nastojanje predaka temeljeno na nadi da će potomci imati bolji život od njih je jedan način kreiranja i održavanja persone na životu.

∞ Ne možemo ponuditi i dati drugima nešto što nemamo u sebi.

Ovih dana zaista sam umorna te kad god mogu priuštim si san. Tako se zaredalo nekoliko noći, a i popodneva kada sam sanjala žive snove, budila se pod dojmom te nisam mogla ponovno zaspati dok nisam shvatila poruke snova. Kad smo kod toga, dekodiranje sna je također nešto s čime se bavim i što spajam s tehnikom theta healinga. Ta kombinacija može otkriti zaista mnogo toga o našim podsvjesnim i nesvjesnim kočnicama i blokadama.

U jednom snu je (između ostalog) bila slika ljeta u kojem pada snijeg, a u drugom snu je bila slika zime i jezero po kojem se kliže, a u drugom trenutku sav led je otopljen i priroda buja. U oba sna osjetila sam šokiranost takvom naglom promjenom temperature. Zbog osjećaja šokiranosti sam se i probudila.

 

Tu šokiranost povezujem sa bilo kojom životnom situacijom u kojoj nešto nije po mojim očekivanjima, ne ulazi u okvire mojih prošlih iskustava, pa čak ide i u smjeru zgražanja kako netko ne može/može raditi/vjerovati nešto ili živjeti na određeni način, a što je često u suprotnosti s identitetom mene u koji želim vjerovati, ali je taj identitet samo maska, a ne ono Izvorno. Takva šokiranost ima samo jednu svrhu, a ta je da održimo iluziju sebe koji je dobar/ispravan/moralan/mudar/već kakav čovjek te da održimo iluziju lažne sigurnosti, a rekla bih i kontrole života.

 

No, poanta tih snova bila je da se zapitam gdje je nestalo iznenađenje, uzbuđenje i radost otkrivanja novog? Kao djeca svi smo to imali. Vidimo nešto novo i odmah želimo opipati, staviti u usta, baciti, gledati, slušati, istražiti na koji god mogući način. Kao djeca nemamo pojam o odvojenosti niti ne doživljavamo svijet kao neprijateljsko mjesto. Kako se počinjemo odvajati od svoje Pjesme Srca, od svoje autentičnosti, tako novo i promjene sve manje doživljavamo kao teren za istraživanje, učenje i rast, a sve više kao opasnost.

Noćas me oko 3 probudio neizdrživ svrbež mog „alergijskog prsta“ zbog kojeg nisam mogla spavati narednih 2 sata. Ustala sam iz kreveta i išla promatrati što se događa unutar mene te sam se pitala što bih sada najradije napravila s tim prstom. Prvi odgovor glasio je: „Odrezala ga.“

 

Naravno da to ne bih napravila svjesno, no to je ono što je podsvijest odgovorila, a imala je i zašto.

Radi se o srednjem prstu desne ruke. I prije nekog vremena postavila sam isto pitanje, a odgovor je bio drugačiji i glasio je: „Pokazala bih srednji prst…“ – i popis ljudi.

I svi ti odgovori nemaju veze s ničim izvan mene, već samo s vlastitim odnosom prema sebi, dijelovima i karakteristikama mene. I tu u priču ulaze predci s kojima sam razgovarala (to se isto može kroz theta healing). U priču ulazi i stanje kolektivne svijesti s kojom se ovog puta nisam toliko bavila.

Nitko od mojih predaka nije živio ispunjavajući život i život s kojim se mogu ponositi. Koliko sam ih razumjela, svi su željeli svojim potomcima pružiti bolji život nego su ga oni imali i djelomično su u tome uspjeli, barem što se tiče materijalnih uvjeta života i obrazovanosti, no baš i nisu uspjeli na području odnosa prema sebi i drugima.

 

Svi predci su se udaljili od svoje Pjesme Srca i izgradili personu kako bi preživjeli u ne baš lijepim životnim okolnostima. Na nekoj dubljoj razini znali su da čovjek može biti ispunjen i zadovoljan samo ako slijedi svoje Srce, ako živi darove s kojima su kao duše došli na svijet. I postavili su namjeru da njihova djeca budu zadovoljnija od njih, ali to se baš i nije ispunilo, jer nisu mogli biti primjer zadovoljnog čovjeka budući da zadovoljstvo nisu osjetili unutar sebe. Zadovoljstvo djece bila je njihova specifična mentalna priča u koju su htjeli uklopiti svoju djecu.Takva očekivanja roditelja nije moguće ispuniti. I zbog toga mnoga djeca tvrde da ih roditelji ne vide i ne razumiju, dok roditelji tvrde da najbolje znaju što je za njihovu djecu dobro te ako djeca biraju drugačije od njihovih očekivanja, nastane sukob.

 

No, na nesvjesnoj i podsvjesnoj razini osjeti se to očekivanje i osjeti se da očekivanje nije ispunjeno, a djeci je važno da su roditelji na njih ponosni, da ih prihvaćaju i vole. I ako djeca vide da nisu ispunila ta očekivanja, bez obzira slijede li svoj put ili put tuđih očekivanja, ne mogu osjetiti zadovoljstvo i ispunjenost zbog sukoba unutar sebe između onoga što osjete da je njihov put i onoga što osjete da su „dužni“ precima. Ništa od toga ne događa se u svjesnom umu.

I upravo takvo unutarnje stanje je dovelo do odgovora da bih svima pokazala srednji prst, jer je to način „obrane“ od drugih, način postavljanja granica, ali iz osjećaja nemoći i povrijeđenosti. S druge strane, odgovor da bih odrezala prst dolazi iz istog mjesta, jer se sramim svoje potrebe da postavim granice i idem putem kojim osjetim da trebam ići. Osjetim krivnju što nisam ispunila njihova očekivanja. I to me drži na mjestu te jako iscrpljuje.

 

Tijekom dana ponovno sam razgovarala sa svojim precima. Bilo je vrlo intenzivno te još uvijek slažem dojmove. Najupečatljivije bilo je kada su rekli da nikad nisu željeli da ostvarim njihova očekivanja, nego da mi bude bolje nego njima, da mi budu veća podrška nego što su njihovi roditelji bili njima i njihovi prije njih. Ali zato što sami nisu hodali putem vlastite Pjesme Srca, već se zakopali u postojeće obiteljske i kolektivne nesvjesne tokove energija, svi smo zapeli u kaljuži iz koje generacijama ne izlazimo van. Shvatili su da energija očekivanja da mi bude bolje nego njima zapravo radi suprotno od onog što su željeli te su me oslobodili svojih očekivanja. 

 

Fokusirajući se na njihove zakopane Pjesme Srca, imala sam osjećaj kako se stari energetski putevi kidaju i kako se svi zakopani darovi njihovih duša odmotavaju preda mnom te se otvara mogućnost korištenja tog njihovog naslijeđa kroz igru, znatiželju i kreativno stvaranje. Više nemam potrebe pokazati ikome od njih srednji prst niti imam potrebe za bilo kakvo postavljanje granica i odvajanje od njih. Vrlo oslobađajući osjećaj, a sad će vrijeme pokazati što će biti s mojim „alergijskim prstom“ te hoću li u svom životu osjećati još malo više protoka.