I bit će nakon toga mnogo dana tuge i boli. Bit će dana kada nam neće biti ni do čega. Ni do sebe, ni do koga drugoga. I tada ćemo uzimati „sve s reda“, pristajati i na ono što ne zaslužujemo. Samo da popunimo one puste rupe koje su nastale zbog te praznine u nama.

No i takvi dani će proći i mi ćemo opet živjeti ispočetka. Naučiti da sve ovo što imamo, može za par trenutaka nestati. I da ništa što mislimo da nam pripada neće zauvijek biti naše. Ljudi odlaze, stvari propadaju, godine ostavljaju svoje, a život se nastavlja dalje. No ostajemo mi sami sebi. Ostaje nam saznanje da život i dalje treba živjeti. U punini, a ne polovično, koliko god to čudno zvučalo. I koliko god boljelo, bol će jednoga dana proći. Ili se umanjiti. A mi opet zavoljeti život koji živimo.