Svi mi imamo jednu listu. Na kojoj je netko prvi, drugi, treći ili neki ostali izbor. Za bilo što. Svi mi imamo nekog koga ćemo prvo nazvati kad nam se dogodi nešto lijepo. Kada nam se dogodi nešto teško. Bolno. Strašno. Ima ta neka lista, priznali je ili ne i često nismo sigurni kako je ona nastala.

Zašto nekoga zovemo prije, a nekoga kasnije? Zašto se nekom javimo za minutu, a nekome za par dana? Ili se uopće ne javimo.

Ima smisao ta lista. Da nas nauči jednu stvar. Da prestanemo ići na mjesta na koja ne pripadamo. Da prerastemo iluziju da nekim ljudima nešto značimo samo zato što su nam jednom nešto pokazali. Da se izmaknemo iz zagrljaja tuđe ravnodušnosti. Priznamo sebi istinu.

A, to je da se nalazimo na dnu liste osobe koja je nama na samom vrhu. To priznanje boli. Iscjeljuje. Otvara vrata u jedan drugi svijet. Svijet gdje ćeš početi više cijeniti sebe. I svoj život.