U ovom tekstu ne bavim se time što sve u odgojno-obrazovnom sustavu i pojedinim ustanovama nije u redu. Samo o tome dalo bi se napisati jako mnogo, no ne vidim u tome smisao. Iz moje perspektive, puko kritiziranje nečega na što ne mogu i ne možemo utjecati kao pojedinci je uzaludno trošenje životne energije i vremena. No, svjesnost o tome da mnogo toga nije u redu te pristup tome kroz pitanje: „Što mogu učiniti i kako iz trenutne situacije mogu izvući maksimum za sebe i ljude oko sebe?“ je nešto što za mene ima smisla i usmjerava naš mozak na traženje rješenja te na preuzimanje odgovornosti za vlastiti život i doživljaj svog života.

Promatrajući kako sustav odgoja i obrazovanja funkcionira iz različitih uloga (učenice, stručne suradnice u osnovnim i srednjim školama, učiteljice i voditeljice produženog stručnog postupka u posebnim razrednim odjelima za djecu s problemima u ponašanju te pomoćnice u nastavi), primijetila sam kako je škola za nemali broj djece ogroman izazov. Ne samo zbog obrazovnog dijela priče, već i zbog svega ostalog što se događa u školi – odnosi s odraslim ljudima, odnosi s vršnjacima (nekad su to emocionalno vrlo bolna iskustva), osobne stvari koje ih muče kao npr. stresna obiteljska situacija (roditelji koji očekuju od djeteta više nego što može ili što ga osobno uopće ne interesira niti veseli ili pak roditelji koji premalo očekuju od djeteta, razvodi, svađe, nasilje u obitelji, bolesti članova obitelji, smrtni slučajevi…), biološko-kemijske promjene unutar tijela zbog rasta i razvoja, emocionalne promjene, društvene, religijske i ekonomske razlike među djecom itd.

U svemu tome odrasli zaista mogu biti (i trebali bi biti) podrška djeci.

Jako je važno s djecom iskreno razgovarati. U redu je reći kako neke stvari nisu fer, nisu dobro posložene, možda i nemaju smisla, no da trenutno stvari tako stoje. Istovremeno ih je potrebno usmjeriti na istraživanje, promatranje i promišljanje što oni mogu učiniti u trenutnom kontekstu da bi im boravak u školi i učenje bilo lakše i zabavnije uz uvjet da to nikoga ne ometa i nikome ne šteti. Neka djeca možda će odmah imati ideje, no neki će čuti pitanje i s vremenom doći do odgovora. Djeca vole kada se s njima razgovara (naročito kada ih se sluša i uvažava ono što govore), kada ih se usmjerava na istraživanje vlastitih potencijala, kada postoji ravnoteža između slobode i granica te kada ih se postepeno usmjerava prema sve većoj samostalnosti i odgovornosti u skladu s njihovom dobi i ostalim karakteristikama.

Također je važno objasniti pojam „učenja“ kao nešto što im je jako dobro poznato od kad su se rodili. Sve što neko dijete u ovom trenutku zna je nekad nekako naučilo.

Učenje u školi je samo mali dio onoga što znači riječ učenje, a sve sposobnosti koje su koristili za dosadašnje učenje mogu prilagoditi i iskoristiti za učenje u kontekstu škole.

 

Postoje različiti stilovi učenja i zbog toga mnogoj djeci predstavlja veliku frustraciju sjediti mirno, čitati i učiti. Sasvim je u redu da kod kuće sluša glazbu dok uči ili rješava zadatke iz matematike/fizike – nekima to zaista pomaže u koncentraciji. Sasvim je u redu učiti i šetati po sobi, leći i dići noge uza zid, stiskati neku lopticu, igrati se s olovkom/kemijskom/nečim – nekima to pomaže održati koncentraciju. Nekima pomaže crtanje, zaokruživanje, bojanje…

 

Nekima paše učenje na glas, nekima u sebi. Gradivo se može pjevati i repati, dramatično čitati, pretvoriti u neki igrokaz… Mogu se čuda napraviti kada im se otvori percepcija za to, kada se ima povjerenje u njih i kada im se jasno kaže što je njihova odgovornost te koje su posljedice za neodgovorno pristupanje tim odgovornostima.

 

Važno je i znati da je potrebno raditi pauze u učenju (npr. malo prošetati, popiti vodu, kratko se poigrati…). Te pauze služe da mozak odradi svoj dio posla i posloži informacije u „ladice“ na njima smislen način.

Jako je važno znati da proces učenja itekako može otežavati stres ili bilo koja preplavljujuća emocija. Ako je to slučaj, forsiranje na učenje u tom trenutku može samo pogoršati situaciju. Tada je mnogo važnije prepoznati povišeno ili sniženo raspoloženje, razgovarati s djetetom o tome, ponuditi mu tehnike smirivanja i suradnje s emocijama (što ne treba trajati dugo, već svega 5 do 10 minuta) i tek kad se smiri lakše će i brže riješiti te naučiti ono što treba.

 

Da bi netko to mogao pokazati djeci, potrebno je da i sam to koristi u svom životu. Djeca osjete kada netko govori iz iskustva, a kada netko govori nešto u teoriji ili „iz glave“. Ako ćemo iskreno, u današnje vrijeme svima nam dobro dođu vještine suradnje s emocijama i ublažavanje stresa, tako da je ulaganje vremena (nekad i novaca) u stjecanje tih vještina vrlo isplativo i iskoristivo u svim aspektima života.

Od srca svim roditeljima i odgojno-obrazovnim djelatnicima želim puno sreće, zabave, kvalitetnih odnosa, učenja i uspjeha u novoj školskoj godini!