Možemo li danas s lakoćom zamisliti svijet kakvog je u svojoj pjesmi Imagine opjevao John Lennon, ili u toj pjesmi prepoznajemo trajnu dijagnozu kronične autodestruktivnosti i degeneriranosti čovječanstva koju je genijalni Lennon postavio ne tako davne 1971. godine?
Jesmo li svi zajedno u mogućnosti zamisliti svijet bez granica, bez podjele svijeta na bogate i siromašne, na povlaštene i potlačene, na Sjever i Jug, svijet bez materijalizma i pohlepe? Taj svijet o kojem je Lennon pjevao, lišen bilo kakvih nehumanosti, svijet bez kriminala, korupcije, ratova, bijede, diskriminacije, siromaštva i nepravdi, činio nam se možda bliskim i savršeno skladnim iz perspektive naše nevine dječje mašte, ali što je čovjek stariji, taj svijet iz bajke uzmiče nam velikim koracima… Zašto čovjek kad odraste prestaje vjerovati u svijet iz mašte u kojem nema ni sukoba, ni društvenih razlika, ni bilo kakvih predrasuda? Kada je tako lako zamisliti takav svijet, pitat će mnogi, zašto ga onda čovječanstvo nikako ne uspijeva stvoriti?
Zašto su ubijeni Mahatma Gandhi i Martin Luther King? Zašto je Lennon smatran tolikom prijetnjom moćnoj Americi kada se iz člana glazbene skupine Beatles prometnuo u antiratnog aktivista? Zašto se svijet oduvijek bojao onih ljudi koji su potaknuti nepravdama u svijetu odbili sjediti isključenog mozga i prekriženih ruku, već su glasno progovorili o pravdi (Thomas Jefferson 1826. godine: Neotuđivo pravo svakog čovjeka njegovim rođenjem je pravo na život, pravo na slobodu i pravo na sreću), o moralu (Kant: Etika mora uvijek biti u središtu odnosa među ljudima.) o miru, ljubavi, toleranciji i jednakosti među ljudima?
Isuse dragi, zašto svatko tko pokuša ispraviti ovaj neispravan svijet mora biti kažnjen, umjesto da kažnjeni budu upravo sami počinitelji svih nedjela i nepravdi?
Nepravda boli, nepravda tišti, nepravda ne ostavlja na miru ni jednog čovjeka koji u sebi ima barem malo ljudskosti. Na svu sreću ima i svijetlih primjera pojedinih mislilaca i autora koji su već za svoga života doživjeli sveopće divljenje i priznanje svjetske javnosti za njihova velebna djela. Zašto više od nečijeg uspjeha i pravih humanih poruka jedva čekamo jedni drugima pronaći mane, razlike i razloge za nove sukobe i netrpeljivosti, kako bismo uvijek prekasno pustili suzu ljubavi pri nečijem preranom odlasku u novu dimenziju? U eri svemogućeg komuniciranja nešto još uvijek nedostaje, zar ne? U moru mikrofona, kamera, zvučnika, reflektora i tobožnjih medijskih sloboda mnogo toga ipak još uvijek ostaje neizrečeno. Svijet unatoč suvremenom liberalnom multimedijalnom izražavanju još uvijek ostaje nedorečen.
Ovaj svijet i dalje ostaje razjedinjen i osuđen na demagogiju plesnih koraka onih koji kolo vode. A narod, kakav narod? Tko još mari za puk osim rijetkih duhovnika i umjetnika? Sada znam, ta priča o miru i ljubavi, o savršenom svijetu je priča koja se nastavlja, to je priča bez početka i kraja koja treperi kroz sva vremena i sve prostore. Jer ta usijana paukova mreža instantne globalne komunikacije i vlastohlepne bolesti, koja danas u 21. stoljeću doživljava vrhunac svog usijanja, još uvijek nije i nikada neće uspjeti postići ono što je uspio čovjek svojom plemenitošću i svojim humanim porukama i djelima – doprijeti u jednom trenutku do dubine srdaca svih ljudi.
Humanitarci i mirotvorci poklonili su ovom svijetu bezvremensko i besprostorno naslijeđe čovjekoljublja i time trajno zadužili svijet. Dovoljno je sjetiti se prije svih ostalih i Isusa Krista kojemu nije bio potreban nikakav internet kako bi došao do srdaca svih njegovih štovatelja i sljedbenika. Sanjali smo mir, sanjamo ga i sanjat ćemo ga i dalje, kao i sreću, i ljubav čovjeka prema čovjeku, prema slobodi, demokraciji i boljem životu za sve ljude svijeta!
Ljudi se s pravom pitaju zašto već nismo dosanjali taj san, iako bi nas naši vlastodršci nevještim spin doctoringom htjeli uvjeriti u suprotno. No, ne obazirimo se na to, već nastavimo sanjati bolji i pravedniji svijet. I pitajmo se još jednom dok šećemo livadom naših razasutih želja i snova: Želimo li uistinu biti ujedinjeni samo u razotkrivanju skandala, afera i tragedija te iščitavanju prizemnih “glamuroznih” vijesti ili želimo konačno postati ujedinjeni porukama mira, ljubavi i tolerancije?
